Novi profil terorista: slučaj Kandić i geografija beznađa

Foto: AFP / Maria Antonova
Foto: AFP / Maria Antonova

U Sarajevu uhićen i SAD-u izručen borac ISIL-a Mirsad Kandić, suprotno očekivanome, ne uklapa se u uobičajene narative o teroristima. Islam, čini se, slabo pozna, a u ISIL-u je tražio izlaz iz vlastite situacije. Indikativni su u ovoj priči geostrateški interesi koji se reflektiraju u BiH, a mogu se izvući neki poučci za budućnost.

Još ljetos bosanskohercegovačkim medijima prohujala je vijest o uhićenju izvjesnog Mirsada Kandića. Do tada javnosti nepoznato ime, u nekoliko sati Kandić je postao značka kojom se okitila jedna od omiljenijih političkih figura u Bosni i Hercegovini – ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić. Mirsad Kandić, u šturim izvještajima prikazivao se kao važna karika u zapovjednom lancu Islamske države Iraka i Levanta. U većini vijesti ga se pomopzno nazivalo glavnim obavještajcem ili čak mozgom ISIL-a, a u žižu globalne medijske pažnje došao je početkom studenog kad je, nakon ekstradicijskog procesa u Sarajevu, predan vlastima SAD-a čiji je i državljanin. Njegova fizička pojava, a onda i ponašanje tijekom sudskog procesa i cinično sprdanje s vlastitom pozicijom i sutkinjinim pitanjima ostavlja dojam drugačiji od nekih ranijih pojava koje su vremenom postale reprezenti selefizma u BiH i njegovih radikalnih metoda djelovanja (primjerice Husein Bilal Bosnić – imam i svojevremeno pripadnik postrojbe Armije BiH El Mudžahid devedesetih sklon medijskom spektakluku svojim lirskim izrazom, propovijedima i intervjuima ili pak Nusret Imamović – samoproglašeni vođa selefijske komune u Gornjoj Maoči).

Mirsadu Kandiću je BiH očigledno bila samo jedna od europskih štacija koje je izmijenio nakon de facto poraza ISIL-a na terenu te gubitka većeg dijela teritorija i vojne snage na području Iraka i Sirije. Porijeklom (Kosovo) i godištem (rođen 1981.), predstavnik je generacije koja nije sudjelovala u ratu na ovim prostorima, odnosno nema podataka da je eventualno u mlađim danima bio uključen u ratna dešavanja na Kosovu, a prije odlaska na ratište u Irak i Siriju, živio je u Sjedinjenim Državama. Nije izravni pripadnik grassroot-klerikalne linije koja je nastala u vrijeme ratova uslijed raspada Jugoslavije i dugo vremena bila nositelj alternativnih čitanja Kur’ana i vrbovanja novih ljudi u vehabijske zajednice. Smatra se da su upravo oni, uz infrastrukturnu pomoć nekih sunitskih arapskih država, bili kadrovska snaga koja je ideološki hranila buduće pripadnike selefijskog pokreta, a onda i ratnike ISIL-a na ovim prostorima. Zadnji podatak Ministarstva sigurnosti BiH govori da je takvih boraca s putovnicom BiH bilo 226 što je – bez ikakve intencije da smanjim važnost te brojke, a onda i ISIL-a kao “fenomena” – i mala brojka s obzirom na beznađe koje opisuje socijalnu i političku situaciju u BiH, a i snagu pokreta koju često tendenciozno žele dodatno uvećati mediji.

Mutacija metoda mobilizacije

Međutim, Mirsad Kandić se čini kao argument za rušenje klasičnih pokušaja profilinga tipičnog i jedinstvenog terorista, kao netko tko se ne uklapa u do sada prisutnu sliku bradatih imama koji vrbuju mlade po bosanskim kasabama. On je u tom smislu predstavnik generacije koja nije nužno ranije (ili ikako) “radikalizirana”, što se dugo smatralo preduvjetom ulaska u ISIL-ovu mrežu i sudjelovanje u ratovanju koje je među ostalim uvelo sasvim novu metodu korištenja medija i “spektakla”. Libanonski politolog Fawaz Gerges u knjizi objavljenoj 2016. godine ISIS: A History, podacima potvrđuje da većina od (pretpostavlja se) četiri tisuće boraca iz Zapadne Europe posjeduje vrlo rudimentarno znanje o islamu i ISIL-u se predalo iz nekih drugih razloga koji nisu nužno vezani uz utjecaj klerika i njihovo operiranje po bečkim, londonskim, pariškim, ali i sarajevskim medresama i džamijama. Štoviše, smatra se da velika većina klerikalne klase u muslimanskom svijetu ne podržava ISIL niti je dio njihove mreže podrške, što primjerice nije važilo svojevremeno za al-Kaidu koja je za razliku od ISIL-a bila manje uspješna u regrutiranju kadrova i nije bila sklona tipičnim ratnim metodama koje ISIL uveo osvajanjem većih dijelova Iraka i Sirije u svojim “najboljim” danima.

Da govorimo o “novim profilima” terorista i njihovog djelovanja potvrđuje i deset putovnica i sto Twitter naloga Mirsada Kandića koji su ga uostalom i otkrili američkim sigurnosnim službama, a one su onda samo javile bosanskohercegovačkim službama lokaciju njegova skrivanja na sarajevskoj Grbavici. Ostalo je bilo tek stvar rutine izvedive i za sigurnosne službe države s europske periferije. Ovaj podatak pokazuje da je Kandić operirao i vrbovao “sekularnim metodama”, ne koristeći postojeću infrastrukturu, usredotočivši se najviše na zemlje Zapada, ali to se tek treba utvrditi i ostaviti službama BiH koje provode istragu o njegovim suradnicima što je nedavno potvrdio i ministar sigurnosti Mektić. No prva curenja u medijima govore da je u BiH bio isključivo u aranžmanu skrivanja i s privatnim vezama koje nemaju veze s njegovim angažmanom u ISIL-u. Ovaj primjer lociranja, hapšenja i transferiranja koji je jedini u valu “antiterorističkih” akcija po BiH imao globalnog odjeka, ako se pokaže točnim, svjedoči o novoj organizacijskoj i strategijskoj “mutaciji” islamista s radikalnim metodama borbe.

Plodno tlo devastirane zemlje

Ako gledamo recentnu povijesti džihada (ili džihadizma što je neologizam koji koriste većinom desni komentatori) čiji je ISIL posljednji proplamsaj, onda ova mutacija ne iznenađuje. Džihad se od oktobarskog rata 1973. kada se po prvi put s tim imenom pojavljuje u modernom svjetskom sistemu u obliku rata Egipta i Sirije protiv Izraela transformirao od “metode” suverenih nacionalnih država preko afganistanskog mudžahedinskog otpora protiv Crvene armije do al-Kaide iz koje se onda u zadnjoj od tih transformacija izrodio ISIL kao pokret koji zagovara rušenje postojećih granica između suverenih arapskih država i uspostavu panislamske šerijatske države. ISIL stoga treba gledati kao odgovor na recentnu krizu arapskih režima i država, potaknutu što unutarnjim silnicama što direktnim uplivom Zapadnih sila (invazija na Irak 2003.). U tom kontekstu ISIL je ponudio svojevrsnu alternativnu, utopijsku i potpuno pomaknutu sliku svijeta u kojoj su mnogi sa šireg Bliskog istoka pokušali naći izlaz iz beznađa siromaštva, zaustavljenog i usporenog razvoja, ogromnog gomilanja petrodolara u rukama nekolicine i autoritarnih metoda vladanja. Kao i ranije džihadističke metode i pokušaji doživjeli su krah uslijed novih geostrateških pomicanja. Tako da danas o ISIL-u možemo govoriti kao o završenoj etapi džihada koja je ostavila tisuću raspuštenih boraca što lutaju, poput Mirsada Kandića, čekajući neki novi preobražaj u pokret i njegove nagomilane ljudske snage.

Taj novi smjer svakako ovisi prije svega o intenzitetu i obliku tenzija između dvije najveće sile tog dijela svijeta, Saudijske Arabije i Irana, a onda i pozicioniranju ostalih regionalnih (Turska, Egipat i Izrael) i globalnih igrača (SAD i Rusija) što predstavlja širi geopolitički okvir uspona ISIL-a. On je, iako “zamišljen” kao panislamska sunitska fundamentalistička država, služio prije svega kao stroj etničkog čišćenja ne-sunita (primarno šijita, a onda i ostalih skupina) s tih prostora. U tome se iscrpila utopijska slika ISIL-a koja je nagnala mlade ljude da mu se priključe. Za kontekst BiH, važno je i dalje imati na umu da je socijalna slika zemlje takva da i dalje predstavlja plodno tlo za razvoj džepova selefijskog radikalizma, ali svakako ne u mjeri u kojoj bi to htjele političke elite u Hrvatskoj i Srbiji. Pritom, BiH osim što je socijalno i infrastrukturno devastirano tlo pogodno za razvoj tih rukavaca globalnih političkih islamskih pokreta, istovremeno je i prostor na kojem se posredno reflektiraju geostrateške utakmice s Bliskog istoka. Sve ove uže i šire okvire treba uzeti u obzir kad se progovara o “terorizmu u BiH” što mnogi svjesno izbjegavaju, znajući da si time oduzimaju agument u daljnjem pojednostavljivanju slike BiH i tamošnjeg selefijskog pokreta i njegovih težnji i transformacija