Samospaljivanje Aarona Bushnella, mladog zaposlenika američkog zrakoplovstva, ispred izraelske ambasade u Washingtonu u znak protesta protiv američke podrške izraelskom uništavanju Gaze, veliki zapadni i domaći mediji uglavnom su popratili šutnjom. Rijetki izvještaji čin su depolitizirali tumačeći ga njegovim navodnim problemima s mentalnim zdravljem. U pozadini te depolitizacije stoji dehumanizacija onih u ime kojih si je Bushnell oduzeo život.
Kad se 21-godišnji češki student povijesti Jan Palach samospalio 16. siječnja 1969. na praškom Vaclavskom trgu u znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije u tadašnjoj Čehoslovačkoj, taj iznimni oblik žrtvovanja promptno je završio na naslovnicama svjetskih medija. New York Times je samo dan nakon što je nesretni student preminuo u bolnici od zadobivenih rana, dakle 20. siječnja 1969, stupac teksta o hrabrom činu ogorčenog studenta plasirao direkt na naslovnicu, uguravši ga između, za tadašnje američke prilike, super važnih članaka o posljednjem danu predsjednikovanja Lyndona Johnsona, s jedne strane i o novoizabranom predsjedniku Richardu Nixonu, s druge strane. Slično je bilo i u drugim medijima. Bio je to događaj koji ne da nije smio ostati nezabilježen, ili koji bi bilo dovoljno tek usput notirati, nego ga se imperativno moralo obilno medijski popratiti. Valja dodati da se sve to odvija u vrijeme kad su informativni kanali bili puno nepropustljiviji i tromiji nego ovi današnji, kad se vijesti priređuju instantno.
Kad je u nedjelju 25. veljače ove godine Aaron Bushnell, mladi IT-ijevac zaposlen u zrakoplovstvu američke vojske, učinio isto ono što i njegov predšasnik Palach 55 godina ranije, samo pred izraelskom ambasadom u Washington. D. C.-ju, obrazlažući svoj čin protestom protiv američke politike u aktualnom sukobu Izraela i Palestinaca u Gazi, vijest se u većini zapadnih medija s mukom probila na stranice crne kronike, a o front pageu mogla je samo sanjati. Ostanemo li samo u Hrvatskoj, informacija o radikalnom činu 25-godišnjeg američkog vojnog službenika jedva se primila i skoro da ne egzistira. A ako je se urednici uopće odluče staviti u novine, ne dopre dalje od statusa suhe agencijske vijesti, bizarne crtice ili foto-vijesti sa zamućenom slikom. O kompletnom izostanku kolumnističko-komentatorske obrade tog događaja da i ne govorimo.
Moglo bi se reći da je tome tako jer smo toliko prezasićeni slikama i scenama nasilja, da čak i krajnje očajnički čin jednog Amerikanca ne sadrži u sebi onu vitrioličnu kombinaciju senzacionalizma, spektakla i šokantnosti dovoljnu da se probije do “udarnih” ili “prijelomnih” vijesti, barem na jedan dan. Možda je tako, ali se nama čini da razlog potplasiranosti vijesti o ovom antiratnom protestnom činu ipak leži negdje drugdje. Naime, akata samospaljivanja, kao možda najnasilnijih oblika političkih protesta ipak nema tako puno da bi se te slučajeve u kojima su ljudi spremni žrtvovati svoje živote za pravdu, mir i slične visoke ideale moglo samo tako lako ignorirati i tek tako pomesti pod medijski tepih. Podsjetimo na neke presudne događaje tog tipa. Ikonička slika dvadesetog stoljeća je auto da fe budističkog svećenika koji se javno spalio 1963. u Sajgonu (današnji Ho Ši Min) prosvjedujući tako protiv tada aktualne vijetnamske vlade i njezinog odnosa prema budistima. Koliko je to tada bio jedinstven slučaj govori i to da je za izvještavanje o svećeniku koji se za samo nekoliko trenutaka pretvorio u plamteću buktinju Pulizterom te godine bio nagrađen Malcolm Brown, američki dopisnik koji je napisao članak i snimio fotku nakon koje je, navodno, i Kennedy razmišljao o promjeni svoje politike prema Vijetnamu. Bilo je nekoliko slučajeva samospaljivanja antiratnih aktivista za vrijeme američke vojne intervencije u Indokini, a slučaj koji se tiče i nas jest onaj iz 1993. Te se godine u Londonu ispred britanskog parlamenta javno spalio Graham Bamford, protestirajući protiv izostanka intervencije Velike Britanije i općenito Zapada u ratu u Bosni. U oproštajnom pismu je Bamford, između ostaloga, kazao: “Britanska vojska ne smije biti samo počasna straža na masovnim pogrebima”. Kasnije je ovdašnji dokumentarist Nenad Puhovski taj događaj prikazao u filmu “Graham i ja”.
Medijska tišina prekriva žrtve
Naravno, ne treba biti naivan, pa pomisliti kako su zapadni novinski urednici u doba praškog proljeća bili na visini zadatka, da su uvijek radili bez greške i mane, i da su se u oblikovanju medijskog sadržaja vodili samo i isključivo profesionalnim uzusima, jer nisu. Čak je i taj nesretni praški mladić, koji je iskreno mislio da će njegova žrtva nešto promijeniti, bio na neki način dvostruka žrtva – najprije vlastitog idealizma, za koji je bio spreman i umrijeti, te kasnije političke i medijske manipulacije vezane uz njegov čin. Naime, promptna medijska reakcija na Palachovo žrtvovanje nije bila samo posljedica istančanog uredničkog nerva i visokih moralnih načela, nego se unaprijed računalo na to da će takva objava više nego dobro sjesti Zapadu u njegovom tadašnjem hladnoratovskom pripetavanju s komunističkim Istokom.
I današnje medijsko prešućivanje Bushnellovog čina političkog je karaktera. Premda se kao razlog za izostanak naglašenijeg komentiranja i medijskog praćenja takvog događaja navodi navodno problematično stanje s mentalnim zdravljem Aarona Bushnella – čime se on osobno diskreditira, a njegov se akt shodno tome ne tretira kao politički čin par excellence, nego prije kao djelo pomalo poremećenog ekscentrika – čini se da je ipak politička poruka koju je protagonist ostavio iza sebe bila ta koja je zasmetala i zapadnim i našim uredničkim kolegijima. U već spomenutom primjeru Grahama Bamforda, iz sada već daleke 1993. godine, također je bio prisutan izostanak veće medijske pažnje i također se kao razlog za to navodila Britančeva povijest bolesti i njegova depresija. Isto tako, u oba se slučaja dade uočiti to da su gnjevni pojedinci ustali protiv nepravdi koje se čine muslimanima – Bamford je protestirao protiv zločina nad bosanskim muslimanima, a Bushnell protiv zločina koji se čine nad palestinskim. Možda se u tome krije odgovor otkud tako malo zanimanja za ove potresne čine. U zapadnim, a onda i u našim medijima, kao da se uobičajilo da se muslimanske žrtve tretira drugorazredno u odnosu na kršćansko-evropske, i kao da se te brojne afro-azijske žrtve regularno gura na medijske margine, što je urodilo time da unazad desetak godina vijesti o potapanjima pretrpanih brodica na Sredozemlju s migrantskim putnicima na njima redovito popraćujemo tek rubom pažnje. Ispada da se i u ovakvim tragičnim stradanjima među ljudima uspostavila nekakva morbidna hijerarhija i kao da je montirana neka nakaradna ljestvica na čijim su gornjim, važnijim prečkama smještene vrjednije žrtve, a na onim nižim letvicama polu-zaboravljeno obitavaju sve one manje važne ili čak posve nevažne žrtve, svi ti razni “lunatici” s prigovorom savjesti, poput Bushnella, koji si javno oduzimaju živote zbog američke ratne mašinerije.
Aaron Bushnell je prije negoli je uključio mobitel da snimi svoju samo-imolaciju i prije nego se polio benzinom i zapalio, ostavio poruku na društvenim mrežama u kojoj kaže: “Mnogi se pitaju bi li se i kako ponijeli prema ropstvu da su živjeli u to doba? Ili u vrijeme Jima Crowa na američkom Jugu? Ili u vrijeme aparthejda? Što bih učinio da moja zemlja vrši genocid? Odgovor je da to već činite. Sada.” Njegove posljednje riječi govorile su i o tome da koliko god njegov čin bio ekstreman, to nije ništa u usporedbi s onim što Palestinci proživljavaju svakodnevno. Zaželio je također da mu se pepeo jednog dana prospe po zemlji slobodne Palestine.
Ne tuguj, organiziraj se!
Ovakve poruke, njegovo samospaljivanje koje gotovo da je prenošeno u mrežnom live streamu i ogromne žrtve u ratu u Gazi, sve to skupa nije pomoglo da se odmaknemo dalje od pristranog i navijačkog izvještavanja o tom sukobu. Slapovi komentara koji se slijevaju na društvenim mrežama i masovno ogorčenje koje prevladava u javnosti isto tako nije doprinijelo tome da se vijest probije do glavnih naslova u svim tim silnim indexima, telegramima, vašington postima, si-en-enima, hateveovima i sličnim mega-medijima. U skladu s prije rečenim da postoji vrijednosna piramida žrtava nije teško pretpostaviti kako bi se dramatično izvještavalo da netko javno izvrši suicid protestirajući tako protiv rata u kojima padaju Zapadu prikladnije žrtve. Da nitko od političara nije komentirao događaj ne treba ni spominjati. Tek se oglasio, očekivano, Bernie Sanders ustvrdivši da je u slučaju Aarona Bushnella “riječ o užasnoj tragediji koja govori o dubini očaja koji toliko ljudi sada osjeća zbog humanitarne katastrofe u Gazi. I sam dijelim tu duboku zabrinutost…”.
Onaj isti New York Times s početka ovog teksta, koji je bez otezanja prenio vijest o češkom martiru i njegovoj žrtvi, u slučaju Aarona Bushnella ponio se klevetnički, jer su upravo oni bili ti koji su među prvima pronijeli vijest o njegovoj navodnoj mentalnoj bolesti, implicirajući da bi to mogao biti, ako ne jedini, a onda svakako presudni uzrok njegovom samospaljivanju. Dakle, od velikih medija ništa. Nije to iznenađujuće. Možda Bushnellova smrt ipak pokrene ljude na akciju, možda probudi davno zaspali anti-ratni pokret, jer unatoč tišini koja vlada u klasičnim medijima, po američkim se gradovima organiziraju bdjenja, a kad to već neće prenositi medijski koncerni, onda su društvene mreže tu da odrade njihov posao. Na nekima od tih skupova pojavljuje se i stih/zahtjev Joea Hilla, američkog songwritera i wobblyja s početka 20. stoljeća – “Ne tuguj, organiziraj se”. Ako se krene za tom parolom Bushnell bi svakako bio zadovoljan, jer mu žrtva tada ne bi bila uzaludna.