Europom mjesecima odjekuju ratne trube, a notni zapis najlakše je iščitati krene li se tragom novca. Pored zamaha vojne industrije i transferiranja proračunskih sredstva iz socijalne domene u otkup proizvoda te industrije, trube sve izraženije diktiraju i opće kriterije političke legitimnosti. U Hrvatskoj se, po običaju, o tome, s iznimkom Zorana Milanovića, uglavnom šuti.
Bez zastoja odvija se ratna kampanja europsko-unijskog sjeverozapada koja traje zadnjih par mjeseci, s tek djelomičnim neslaganjima aktera oko pristupa njezinoj strategiji. Ulog je najprije bio podignuo francuski predsjednik Emmanuel Macron, navodno zato što mu je dojadilo bilo stalno taktiziranje s upozoravanjem Vladimira Putina na nove, pomaknute “crvene linije” s kojih tobože nema daljnjeg odstupanja pred agresorom u Ukrajini. U biti, Macron se vodio nekim posve drugim motivima, kakvi u politici inače imaju prednost spram neobaveznog impresionizma ili moralizacije.
Obično se zato kaže da u svakome velikom političkom zapletu valja pratiti trag novca. Otkako se globalna kriza izazvana rusko-ukrajinskim ratom, s udarnom špicom u energetskom sektoru, glatko spojila s onom prethodnom, iz godina pandemije i lokdauna, primjeri su očiti i pouzdani. Najprije su svoj dio utjecaja zloupotrebili Big Pharma entiteti, a potom se brže-bolje odustalo od energetske tranzicije u zadanom roku.
Križarska mobilizacija
Uslijedila su zastrašivanja širenjem opće gladi, dok se kontinentom razasipalo slobodnotrženo ukrajinsko žito, pa su najveći igrači u prehrambenoj industriji uprli anulirati namjerenu regulaciju proizvodnje. Točnije, ekoloških i zdravstvenih mjera koje su već bile predviđene i dogovorene. Bogati su preko noći počeli zgrtati još veće bogatstvo, a svaki glas protivljenja takvoj doktrini šoka usred krize što dakle ima biti prilikom, bit će poklopljen manje ili više neuvijenom optužbom za suradnju s čudovišnim ruskim agresorom.
Dvije godine nakon početka čišćenja europskih vojnih skladišta i slanja decenijama tamo nagomilavane tehnike Ukrajini, ispostavila se i potreba za pokretanjem novog te obimnog proizvodnog ciklusa u vojnoj industriji. Nije to samo jednostavni komercijalni poriv, nego i refleks straha od gubitka postojećeg zapadnjačkoga šireg, tj. općeg tržišta, kao i resursa. Rusija u međuvremenu baš i nije krahirala, usuprot svim ovdje zastupanim prognozama i poduzetim sankcijama.
Najnoviji prilog križarskoj mobilizaciji europske javnosti za širenje rata potpisali su tako ministri vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske. Prije njih izjasnili su lideri tih zemalja, već navedeni Macron te Olaf Scholz i Donald Tusk, a svakako i glavni EU-funkcioneri Ursula von der Leyen i Charles Michel. Nesuglasice se mogu svesti ponajprije na pitanje direktnog angažmana zemaljskih snaga njihovih država u Ukrajini, s obzirom na Macronovu naglu inicijativu u tom pogledu, ali stupanj generalne usuglašenosti među njima ostaje relativno visok, ima li se u vidu da govorimo o ratu, i to potencijalno Trećemu svjetskom.
Naravno, dinamika internih odnosa u NATO-u, čije se članstvo najintenzivnije koncentrira upravo na rečenom dijelu ovog kontinenta, složenija je od tih nekoliko relacija. Tiče se i kriznog unutarnjeg stanja prije napada Rusije na Ukrajinu, kao i perspektive s izborima u Sjedinjenim Američkim Državama. Na koncu, tu je mogućnost povratka Marija Draghija na velika vrata komandnog mosta EU, što itekako konvenira neoliberalnim strujama koje u ovom desetljeću nadiru s obnovljenim elanom.
Doda li se tome njihov sasvim funkcionalan pakt s krajnjom desnicom onoga drugog tipa, identitetskog ili svjetonazorskog ili nacionalističkog, šou može početi. Ili pak eskalirati, kako je kome draže to imenovati, mada nas minimum trezvenosti upućuje na očekivanje dugotrajnog niza sukoba umjesto jednog megaokršaja. Tako se bolje posluje, i lakše je kontrolirano suspendirati demokratske norme i ekonomsko-političku regulaciju. Također, suprostavljena konvencionalna vojna tehnika na kontinentu zasad ne garantira velika pomjeranja granica, brze okupacije čitavih zemalja i jako opsežne manevre.
Politički rezervat
Spomenuti ministri stoga su na već dobrano pripremljeni teren plasirali zov – diktat, štoviše – u smjeru drastičnog povećanja izdataka za vojne potrebe, gradnje daljnjih proizvodnih kapaciteta iste namjene, te razvoja vezanih novih tehnologija. Paralelno se najavljuje rezanje socijalnih i srodnih javnih rashoda; recimo, u Njemačkoj i Danskoj.
Ništa od toga, s druge strane, ne može se čuti ni pročitati u hrvatskome javnom prostoru, a koje ipak predstavlja dio EU-a. Razlog tome je višedesetljetna provincijalizacija ovog društva, njegovo urušavanje krajem prošlog stoljeća, potonji gubitak pozicije subjekta u proširenom kontekstu, razvlašćivanje naroda koji je bio u posjedu ključnih materijalnih vrijednosti, izlaganje tržištu bez ostatka, itd. Prema unisonome papagajskom držanju hrvatskih medija, pogleda uprtog k NATO-u, onaj bećarac s kraja Prvog svjetskog rata doima se poput istinskog analitičkog bljeska: “Care Karlo i carice Zita, što ratuješ kada nemaš žita?!”
Dobro, žita sad ima i previše, to smo maloprije konstatirali, ali taj val tržišnog poremećaja neće Europsku uniju sačuvati od nove faze austerity-politike. Naprotiv, zgazit će lokalne agrare, uz opstanak samo najvećih takmaca u sektoru, dok po zakucima EU-a ostajemo ukočeni treptati nalik zečevima pod farovima jurećeg automobila. Ne samo to, nego panično gledamo prokazati svaki drukčiji impuls u dotičnom polju, s kojim će i npr. Zoran Milanović ponijeti etiketu putinofila te eurofoba.
Za ovaj pregled ističemo jedino taj primjer otklona iz dodijeljenog nam političkog rezervata, ne i druge Milanovićeve vanjskopolitičke istupe, od kojih se s nekima teško složiti (slučaj s Bosnom i Hercegovinom, primjerice, ili s Vatikanom). No to ne mijenja na stvari u vezi s kondicijom ove zemlje i društva da se o tome svemu mućne i svojom glavom. Ili, kao što je nedavno rezignirano izjavio SDP-ov kadar i kadrovik Ivan Račan, a citiramo ga po sjećanju: “Vanjska politika je za one s nuklearnim oružjem, dok ostali imaju međunarodne odnose.”