Kontroverzni intervju Tuckera Carlsona s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom privukao je najviše pažnje zbog Putinovog povijesnog narativa. Iako najduži, taj dio intervjua ujedno je i najmanje bitan. Činjenica da privlači toliku pažnju svjedoči o površnosti i anti-intelektualizmu liberalizma na “kraju povijesti”.
U travnju 1947. godine, republikanski političar Harold E. Stassen intervjuirao je sovjetskog vođu Josifa Staljina. Intervju je, sa Stassenove strane, bio promišljen i važan dio predstojeće predsjedničke kampanje (on će, godinu dana kasnije, izgubiti predizbore). Staljin je u intervjuu dobio priliku da, pred američkom publikom, između ostalog, brani cenzuru sovjetskih medija i gledište prema kojem kapitalističke sile ugrožavaju SSSR, iako je SSSR otvoren za suradnju.
Intervjuu je prethodio čitav niz poteza koji su, sa američke strane, smatrani ofenzivnim ili otvoreno agresorskim. Poljski parlamentarni izbori u siječnju bili su izrazito neregularni, te su komunisti tako osvojili preko 80% glasova; Grčki građanski rat bio je u punom jeku; Jugoslavija je u kolovozu 1946. oborila američki civilni avion i prisilno prizemljila drugi; istovremeno, SSSR je gomilao trupe na vlastitoj i bugarskoj granici sa Turskom. Naravno, ni “dobri momci” nisu bili čistih ruku: CIA je radila na vlastitoj izbornoj manipulaciji, zajedno sa Vatikanom i talijanskom mafijom u SAD, da bi spriječila izvjesnu izbornu pobjedu Komunističke partije u Italiji; još prije nego je Komunistička partija Francuske u studenom 1946. osvojila relativnu većinu na parlamentarnim izborima, Truman je htio poslati vojsku da spriječi komunistički dolazak na vlast; “Trumanova doktrina” o potrebi sprječavanja širenja komunizma svim sredstvima objavljena je u ožujku 1947. No, ovi potonji potezi su svakako manje bitni: “dobri momci” ionako nikad ne pamte svoje agresivne poteze, te u skladu sa tim, vjerojatno većina čitalaca prvi put čuje za izborne manipulacije u “demokratskoj” Italiji i Francuskoj nakon 1945. godine, iako imaju bar osnovnu ideju o izbornim neregularnostima u nastajućem Istočnom bloku.
Dakle, kako su “dobri momci” tada odgovorili na Stassenov intervju sa sovjetskim diktatorom, od kojeg su se oni, dobri i nedužni, samo nužno branili? New York Times ga je pozdravio, smatrajući ga za korak u boljem međusobnom razumijevanju Amerikanaca i Rusa, te ga je objavio u cijelosti. Los Angeles Times i Christian Science Monitor zaključili su da se ovim činom Stassen pokazao dostojnim kandidatom za američkog predsjednika, a New York Post da je Stassen, iako samoizabran, bio prikladan glasnogovornik američkog svjetonazora.
77 godina kasnije, u situaciji analogne američko-ruske napetosti, američki novinar Tucker Carlson intervjuirao je ruskog vođu, ovog puta Vladimira Putina, predsjednika kapitalističke Rusije koja ponovo, u očima SAD-a, poduzima čisto ofenzivne poteze. Kako su američki komentatori odreagirali ovoga puta? New York Times izražava čuđenje što Carlson “daje platformu” autokrati kojeg uspoređuje sa nacistima. Politico naziva kolegu novinara “korisnim idiotom”, dok je Glas Amerike ponudio svojevrsni grčki kor zgroženih novinara. Od većih “medija” platformu je Carlsonu prvo dao društveni medij – odnosno Twitter, čiji vlasnik-milijarder voli da smatra sebe za ekscentrika među milijarderima jer je, iako identičnih ekonomskih gledišta, on malo više socijalno konzervativan, dok su ostali malo više socijalno liberalni.
Čitatelji će mi oprostiti na ovom povijesnom uvodu, koji je, ipak, bio mnogo kraći od Putinovog izlaganja, što bi Rusi rekli, “od Adama do Potsdam”“. Pronicljiviji su svakako uvelike shvatili da je namjeran. Veliki dio refleksija na Putinov intervju se vrti oko povijesti – što i nije iznenađujuće, ako uzmemo u obzir koliko je vremena sam Putin posvetio toj temi. Uz to su išle i odlične internet memovi o izmučenom ili zbunjenom Carlsonu koji sluša predugačku povijesnu lekciju. Liberalni odgovori na Putinov govor su obično bili ili ismijavanje njegove tendencije da te lekcije daje, ili “fact-checking”, odnosno dokazivanje činjenične netočnosti njegovih tvrdnji. Oba pristupa, na svoj način, svjedoče o političkom bankrotu liberalizma.
Povijest i intelektualni bankrot građanskog društva
Činjenica da je Putin svoj odgovor počeo povijesnim izlaganjem ne bi trebala biti loša sama po sebi. Naprotiv, treba se smatrati pozitivnom. Povijesno znanje jeste bitan preduvjet za razumijevanje suvremenih političkih procesa. Svako tko je čitao ozbiljne teorijske tekstove klasika marksizma trebao bi biti svjestan ovoga. Diskusije i u Drugoj i u Trećoj internacionali često su se vrtjele oko interpretacije povijesti, a argumentaciji su prethodili dugi, naizgled digresivni, govori o povijesti. Stvar nije mnogo drugačija ni u suprotnom taboru – nedavno preminuli Kissinger, neosporno jedan od najvećih političkih genija među kapitalističkim masovnim ubojicama 20. stoljeća, imao je doktorat iz povijesti. Naravno, ne slučajno, o Metternichu.
Svaki građanski političar koji teži da bude ozbiljan materijalist (makar se taj materijalizam skrivao pod eufemizmima poput “realpolitike”) morao bi svoju političku analizu započinjati povijesnim pregledom. U ogromnoj većini zemalja na planeti ovo je danas nezamislivo. A zamislite tek da neko napiše knjigu, kao što su to redovno radili komunistički vođe poput Lenjina i Maoa. Rijedak izuzetak vrijedan pomena je Emmanuel Macron, koji je napisao knjigu kao dio predsjedničke kampanje 2016. godine.
Znači li to da su Macron i Putin posljednji ozbiljni intelektualci među političarima? Ne baš. Suvremeni anti-intelektualizam dio je generalnog intelektualnog bankrota građanskog društva – kako njegovog liberalnog krila, oličenog u Macronu, tako i konzervativnog, oličenog u Putinu. U povijesnom momentu u kojem su banalna svjetonazorska pitanja jedino suštinsko neslaganje u politici, a polu-informirana mišljenja glumaca o manjinama percipirana kao značajna politička istupanja o kojima se danima raspravlja kao da su debata Foucault-Chomsky, građansko društvo je ozbiljno intelektualno zakržljalo. Najveći uzrok tome svakako je odsustvo istinske političke alternative, drugim riječima, alternative koja bi bila ekonomska. Macronova knjiga prazna je i banalna kao i njegova ideologija.
Putinova ideologija malo je šarenija od Macronove, no ne manje banalna. Radi se o klasičnom post-socijalističkom reakcionarnom nacionalizmu, začinjenom relativno specifičnom ruskom ideologijom državnosti (“государственность”), te tipično zapadnim “antizapadnjaštvom” koje u prisustvu LGBT osoba na Netflixu vidi sunovrat civilizacije. Ideja “državnosti” proistječe, sa jedne strane, iz sovjetskog ideološkog nasljeđa, ali i iz realne bojazni uzrokovane katastrofalnim odsustvom države tijekom devedesetih, kada su privatizacija i slobodno tržište (oličeni u slobodi siromaštva i organiziranog kriminala) odnijeli oko 4 milijuna života. Sa druge strane, “državnost” za Rusiju ima smisla i s obzirom na to da se radi o jedinoj državi od Odre do Urala koja svojom veličinom, geografijom i ekonomijom zapravo ima materijalne uvjete za realan ekonomski suverenitet u okviru globalnog kapitalizma.
Promašaj fact-checkinga
Putinov povijesni narativ, drugim riječima, nije mnogo drugačiji od narativa vašeg rođaka nacionalista na obiteljskim okupljanjima. Stoga se naizgled intelektualniji odgovor na Putinovu “historiografiju” može naći u obilju fact-checkerskih članaka koji tobože dokazuju činjeničnu neosnovanost Putinovih tvrdnji. No ovi članci nezanimljivi su koliko i Putinove priče o Lenjinovom “stvaranju” Ukrajine. Čak je i Al-Jazeera, koja s vremena na vrijeme ima običaj zapadnom liberalnom javnom mnijenju ponuditi disidentska gledišta, prihvatila ocjenu intervjua kao “čiste propagande”. No, površni povijesni dio na stranu, iz Putinovog intervjua može se štošta razumjeti.
Problem je što veliki dio vladajuće klase u Europi i Sjevernoj Americi Putina ne želi razumjeti. Nijemci su čak i izmislili divno idiotski izraz “Putinversteher” za svakog tko se drzne razumjeti svjetonazor ruske vlasti. Drugim riječima, ako je nešto “čista propaganda”, onda je to fact-checking “slobodnih medija”, jer fact-checking Politica i BBC-ja ne služi razumijevanju ruske državne politike. Služi dokazivanju da smo mi, “dobri momci”, ponovo u pravu, ponovo na pravoj strani povijesti, kao što smo bili i za vrijeme Hladnog rata. Ako zvuči površno-hollywoodski, podsjetite se prethodnog odjeljka o intelektualnom bankrotstvu.
Na kraju krajeva, zašto se ne bi razumio Putin? Onome tko iskreno vjeruje u moralnu superiornost (a obično se, i u fact-checkingu, radi o moralnoj nadmoći prerušenoj u intelektualnu) onoga što ruska propaganda zove “kolektivni Zapad”, razumijevanje Putina je neophodno. Kako netko očekuje pobjedu ako ne razumije protivnika? Nije li razumijevanje protivnika zapravo i preduvjet za pobjedu? CIA je ovo u Hladnom ratu odlično razumjela. Tako je, između ostalog, potpuno površna i priglupa teorija o totalitarizmu u politologiji i historiografiji morala ustupiti mjesto ozbiljnijim znanstvenim teorijama koje su objektivno bolje opisivale SSSR. Jer bez takvog razumijevanja ne bi bilo ni šanse za pobjedu.
Naravno, postoji i druga opcija kako stići do pobjede, koja zahtijeva mnogo manje uma, a mnogo više snage. To je ona koja je fantaziju u kojoj je Putin tobože Hitler dovela toliko daleko da iskreno očekuje da se američka zastava na Kremlju zavijori kao sovjetska u Berlinu 1945. godine, a da petomilijunski Sankt-Peterburg postane prijestolnica nacionalne države Ingrije sa 20 tisuća etničkih Ingrijaca. No, izgleda da takve fantazije za ozbiljno više ne uzima ni CIA, pa taj luksuz deluzije sebi dozvoliti mogu isključivo vladari Litve i Estonije. Mada, anti-intelektualizam, nužno vreba i ovdje, u mehaničkom preslikavanju ionako loših američkih akademskih “dekolonijalnih” teorija na europsku stvarnost.
Baza, a ne nadgradnja
Kada razmaknemo ideološke magle, Putin dolazi do biti svojeg gledišta. Izrečeno zapravo nije pretjerano novo, ali ga svakako vrijedi ponoviti, naročito ako ste ga, u obilju čiste propagande sa obje strane, propustili. Rusija je sada “buržoaska” (Putinov izraz, ne moj) država sa tržišnom privredom, koja je htjela postati ravnopravan dio svjetskog kapitalističkog sustava koji predvode SAD i NATO pakt. To je Rusiji tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih u više navrata onemogućeno. U međuvremenu, privatizacija je ruski kapital stavila u podređen položaj u odnosu na SAD i europske zemlje, a da zauzvrat nisu, poput recimo Poljske, dobili integraciju u njihov geopolitički blok.
Eurointegracije Ukrajine ugrozile su ruske ekonomske interese u jednoj od rijetkih država koje je Rusija i dalje mogla podčiniti sebi. Europska unija je, kao i od recimo Hrvatske ili Litve, zahtijevala ekonomsko podčinjavanje njoj, odnosno ekonomsko podčinjavanje u korist bogatijih članica Unije. To bi ruski kapital stavilo u nepovoljan položaj u Ukrajini, u situaciji u kojoj je ekonomska moć Rusije već uvelike u Istočnoj Europi bila svedena na njene granice i Bjelorusiju.
Rusija je na ekonomsku ekspanziju Zapada, nemoćna da joj se odupre na polju tržišnog nadmetanja, odgovorila limitiranom agresijom na Ukrajinu 2014. godine te započinjanjem proxy rata preko samoproglašenih “narodnih republika” popraćenu punom aneksijom Krima. Naravno, dio koji Putin ovdje izostavlja jeste taj da je Rusiji ovo uspjelo, ne zbog “povijesnih veza” dvaju “bratskih naroda”, nego zbog osobenosti ekonomskog razvoja Istočne Ukrajine nakon kolapsa socijalizma i njene veće materijalne vezanosti za Rusiju. Regioni “gubitnici tranzicije” su, nimalo iznenađujuće, bili najviše proruski orijentirani.
Narednih godina, obje strane su pokušavale pronaći ono što građanska politika eufemistički naziva “političko rješenje”, odnosno sporazumno ekonomsko komadanje Ukrajine između dva suprotstavljena bloka. Kako to nije urodilo plodom, a NATO i EU su nastavili svoju obilatu financijsku potporu Ukrajini, kao i opozicionim snagama unutar Rusije i njoj podčinjenih država (Bjelorusije i Kazahstana), Rusija se odlučila na punu invaziju, koju i Putin već uvelike otvoreno naziva ratom a ne “specijalnom vojnom operacijom(SVO)” (mada insistira da su rat počeli “ukrajinski nacisti” 2014. godine, a da je “SVO” samo njegov dio).
Pored toga, Rusija je shvatila da su ekonomske sankcije vid ratovanja drugim sredstvima, te da su “feature, not a bug” – odnosno, da ne postoji način da Rusija vodi suverenu politiku a da ne potpadne pod neki vid sankcija najmoćnijih zemalja svijeta. Stoga se odlučila na radikalan korak presijecanja veza sa “kolektivnim Zapadom”, za koji je znala da će uslijediti ako napadne Ukrajinu. Dvije godine kasnije, izgleda da se kocka isplatila: “ratni kejnzijanizam” je revitalizirao rusku privredu i kupio novi val popularne podrške režimu koji je prije desetak godina počeo da je polako ali sigurno gubi; BDP je porastao za 3% u 2023. godini, a sličan rast se očekuje i u tekućoj; nafta se usprkos sankcijama prodaje po tržišnoj cijeni; pokrenuta je domaća proizvodnja u industrijama poput automobilske i civilnog zrakoplovstva, u međuvremenu se oslanjajući na Kinu. Da, Švedska i Finska će ući u NATO, ali malo tko ozbiljno vjeruje da je Rusija ikada ozbiljno računala da svoj ekonomski i vojni utjecaj proširi na te zemlje.
Sa točke gledišta odnosa između kapitalističkih država, teško je reći da Putin nije u pravu. Kontraargumentacija liberalno-atlantističkog tabora se svodi ili na fantazije baltičkih kompradora o “civilizacijskoj” prijetnji uspostavljanja novog Sovjetskog Saveza, ili na apstraktna pozivanja na ljudska i međunarodna prava (čiju farsičnost Putin lako pobija podsjećanjem na Srbiju ili Irak, kao što je učinio i u ovom intervjuu). Pozicija NATO-a zapravo jako liči na poziciju ruskog konzervativca koji kuka o “ugroženosti” LGBT osobama – netko tko je cijelog života navikao da je njegova točka gledišta standard šokira se kada netko drugi pokušava uspostaviti vlastiti subjektivitet, te dramatično i licemjerno tvrdi da se zapravo radi o udaru na njegova “prava”.
Marksizam nije nogomet
Radi li se u prethodnim redovima o realnoj analizi, ili je autor teksta još samo jedan Putinversteher, koji pod materijalizmom pokušava poturiti kukavičje jaje putinizma? Zabrinuti fanovi “samoopredjeljenja naroda” i drugih lijevih politika loše prevedenih iz drugih epoha kapitalističkog razvitka se svakako mogu zabrinuti. No, činjenica da se Putinov gambit, kako stvari trenutno stoje, isplatio, ne znači da ovaj tekst kao bilo kakvo rješenje suvremenih problema nudi putinističku Rusiju – za slučaj da to nije bilo jasno iz redova o Rusiji kao buržoaskoj državi koja Ukrajinu komada.
No, ovdje se ne radi o tome tko je “kriv” za rat i je li “u redu” što je Rusija napala Ukrajinu ili ne. Ne radi se čak ni o zalaženju u dugačku diskusiju o tome je li Rusija imperijalistička ili ne (predlažem, ukratko, odlične argumente za i protiv). Za one koji pitanje rusko-ukrajinskog rata žele sagledati sa marksističkog, odnosno historijsko-materijalističkog i klasnog stanovišta, potpuno je irelevantno je li Rusiju isprovocirao NATO ili je NATO isprovocirao Rusiju. Jednako je irelevantno brani li Ukrajina svoju neovisnost ili ne. Ni jedno od tih pitanja ne polazi sa klasnog stanovišta. Sa klasnog stanovišta, radi se o međunacionalnom sukobu između dvije kapitalističke države čije su vladajuće klase jednako izgrađene na uništenju i pljački Sovjetskog Saveza, prve velike pobjede radničke klase u 20. stoljeću. Kao takva, potpora jednoj ili drugoj nacionalnoj državi, koja je ujedno i kapitalistička, za marksistice i marksiste nema nikakav značaj.
Relativno je uvjerljiv argument, koji proizlazi iz premise da Rusija nije imperijalistička, prema kojem bi pobjeda Rusije u ratu oslabila američki imperijalizam (ili bar stvorila “multipolarni svijet”), čime bi se, tobože, stvorili povoljniji uvjeti za klasnu borbu. Ovo gledište bilo bi uvjerljivo kada bi njegovi zagovornici, za početak, vodili klasnu borbu. U momentu kada je militantnost na radnom mjestu vjerojatno na najnižoj razini od početaka industrijske revolucije (u SAD, primjerice, je na povijesnom minimumu usprkos znatnom porastu potpore javnosti sindikatima), fatalizam marksista koji polažu nade u pobjedu jedne ili druge kapitalističke države može biti samo dodatno obeshrabrujući i paralizirajući.
Zainteresiranost za politiku u našem atomiziranom vremenu se prečesto pretvara u ekvivalent gledanja nogometa: vičeš u ekran ispred sebe i time stvaraš iluziju da utječeš na tijek utakmice. Ljevica, u odsustvu političke organizacije, eventualno može da ponudi isprazno osuđivanje na društvenim mrežama i to je to. Svako je svoje vlastito Ministarstvo vanjskih poslova, koje osuđuje, poziva, ili, u slučaju rusko-američkog sukoba, taktizira kao da je Kissinger osobno. Iako je možda točno da će kolaps američke hegemonije (ako do njega dođe) stvoriti povoljnije uvjete za klasnu borbu, to će biti apsolutno beskorisno ako nema nikoga tko bi tu borbu zapravo vodio.
Putinov intervju dat Tuckeru Carlsonu pokazao se korisnim za rezimiranje i razumijevanje točke gledišta ruske vladajuće klase. Iza beskorisnih naglabanja o povijesti krije se iznenađujuće koherentan materijalni rezon. Reakcije na intervju, koje su ovaj rezon generalno potpuno propustile, razgolitile su intelektualnu bijedu liberalizma na kraju povijesti, dok Putinov simplistički etnocentrizam pokazuje da ni konzervatizam ne zaostaje u nazadovanju. Kriza, dakle, nije u jednoj ili drugoj ideologiji, nego u ekonomskom sistemu koji je, nakon smrti sovjetskog socijalizma, ostao da vlada neprikosnoven na planeti, te ne može (jer ne mora) više reformirati samog sebe dok skače iz jedne katastrofe u drugu, usput proizvodeći i nove. Razrješenje ovih katastrofa može donijeti samo raskid sa samim sistemom, koji se neće postići ispraznim navijanjem za meni dražu građansku državu. Dok neki novi radnički pokret ne pokrene povijest iznova i dislocira je sa “kraja” na kojem je zaglavila, jedini ispravan odgovor na pitanje tko je na pravoj strani povijesti bit će: nitko.