Manjinska politika u tranziciji

Foto: AFP / Koča Sulejmanović
Foto: AFP / Koča Sulejmanović

“Mir u Blatu Blitvinskom stvorio je Blitvu kao nezavisnu Republiku sa milijun i sedam stotina hiljada Blitvina, ali nije riješio blitvinsko pitanje, jer je milijun i trista hiljada Blitvina ostalo pod novostvorenom Blatvijom, a osam stotina hiljada Blitvina nisu Visoki Ambasadori kod Zelenog stola u Versaillesu dali slobodnoj Blitvi da ih ‘oslobodi’ ispod hunskog jarma.”

⁓ Miroslav Krleža, Banket u Blitvi

Ako bismo tražili narativ koji u imaginaciji stranih promatrača najbolje reprezentira Balkan, to bi bez sumnje bio onaj o vječnim i nerješivim etničkim sukobima ovdašnjih malenih i nerazaznatljivih naroda. Ta slika nije naravno bez svog utemeljenja u povijesnoj stvarnosti. Slično ostatku Istočne Europe, Balkan je općenito govoreći znatno “zakasnio” s razvojem koncepta moderne nacionalne države, uslijed ekonomske zaostalosti i zavisnog položaja u sklopu velikih kontinentalnih carstava. Zemlje regije su svoje (često još uvijek aktualne) procese nacionalne integracije provodile metodom pokušaja i pogreške u periodu kada je nasilje neminovno povezano s uspostavom nacionalne države već postalo zazorno u “civiliziranim” zemljama koje su svoja klanja i genocide prošle nekoliko stoljeća ranije.

Posljedica “kašnjenja” su karakteristična balkanska etnička izmiješanost, povremeni lokalni sukobi, kao i politički sustavi utemeljeni na lojalnosti etničkoj zajednici prije nego instituciji države. Aktualne “propale države” tako paradoksalno izgledaju ujedno i kao posljedica i kao jedan od uzroka ostanka regije u vječno zavisnom položaju u odnosu na Zapad. Da stvar bude gora, nema nikakvih naznaka da međuetnički problemi gube na važnosti. Od jednog do drugog kraja poluotoka prostire se lanac manjinskih zajednica i neriješenih etničkih “pitanja” – Srbi u Hrvatskoj, Hrvati u BiH, Bošnjaci u Srbiji, Srbi na Kosovu, Albanci u Makedoniji itd. itd. – s uvijek nestabilnom tektonikom. Ta pitanja nerijetko sasvim zasjene rasprave o drugim društvenim procesima, ali i blokiraju rješenja koja nisu utemeljena na etnicističkoj optici.

Manjinski problemi ostaju važan faktor regionalne politike i tu činjenicu nisu uspjeli eliminirati svi pokušaji onog što u zemljama Balkana ponekad velikodušno nazivamo “ljevicom” da ih ignorira ili nad njima jalovo lamentira. Da bismo osmislili demokratska i socijalistička rješenja za ovu komplikaciju, prvo ju trebamo bolje razumjeti. Prvi Biltenov ljetni temat stoga je posvećen analizi jednog od aspekata problema – manjinskoj politici – u nadi da će naši prilozi o političkom organiziranju rumunjskih Mađara, bugarskih Turaka i hrvatskih Srba doprinijeti oslobođenju regije iz etnicističkih kaveza u koje se zatvorila. Kao i razumijevanju toga da Balkan nije tek loša kopija zapadne nacionalne države, već da njegova “neuređenost” možda nudi priliku za bolja i demokratskija rješenja od onih koja su nam takve države ostavile u nasljeđe.

Mihai-Dan Cirjan: Rumunjski Mađari u zamci neoliberalnog regionalizma
Žana Coneva: U ime Ustava, mehanizmi isključivanja manjina u Bugarskoj
Nikola Vukobratović: Hrvatski Srbi između etničkog geta i antišovinističke ljevice