Među krajevima kojih se nekadašnja Velika Mađarska morala odreći Trianonskim sporazumom 1919., Transilvanija (Erdelj) ima posebno mjesto. Tamošnja mađarska zajednica i dalje broji preko 1,2 milijuna pripadnika te predstavlja značajan faktor u zemlji u kojoj je etnički nacionalizam nerijetko predstavljao kompenzaciju za nedostatak društvene solidarnosti.
Vođa rumunjske parlamentarne većine smatrao je 19. juna potrebnim da posebno naglasi kako “ne prodajemo Transilvaniju, niti jedan dio naše zemlje neće biti predan”. Dan kasnije, parlamentarna sjednica je iznenada prekinuta gromoglasnom galamom iz zvučnika: liberalni zastupnik je puštanjem domoljubne muzike odlučio podsjetiti kolege kako “zemlja ne smije biti prodana za nekoliko jadnih glasova”. Ovo grozničavo pokazivanje patriotizma uz dirljive pjesme potaknuto je potpisivanjem sporazuma između vladajuće Socijaldemokratske stranke (PSD) i Demokratskog saveza Mađara Rumunjske (Romániai Magyar Demokrata Szövetség, RMDSZ), glavne političke organizacije mađarske manjine. Taj je sporazum posljedica krize vladajuće koalicije i osobito socijaldemokrata: premijer Sorin Grindeanu, koji je izgubio povjerenje vladajućih stranaka, nije se htio povući, a kako bi ga natjerale na to, stranke su trebale pridobiti mađarske zastupnike. Zauzvrat su obećale potporu nekim zakonskim prijedlozima koje je mađarska stranka istaknula.
Riječ je o doista bezazlenim prijedlozima, poput proglašenja 15. marta državnim praznikom za rumunjske Mađare. Slušajući rumunjske političare, mogli bismo zaključiti kako je RMDSZ nekakva ekstremistička separatistička organizacija koja zahtijeva mađarsku vlast u Transilvaniji, a ne stranka koja je konstantno partner rumunjskim vladama već 20 godina i predstavlja jednu od najstabilnijih i najumjerenijih političkih snaga u zemlji. Usprkos ovoj integraciji u rumunjski politički život, RMDSZ se još uvijek koristi da bi se izazvao strah od raspada zemlje, pri čemu bi ta stranka igrala ulogu pete kolone koja otima Transilvaniju ispred naših noseva. U takvim optužbama nema samo nacionalističkog zanosa, već i mnogo političkog cinizma: “mađarsku prijetnju” zazivale su gotovo sve stranke kada im je to bilo potrebno, no istodobno su i gotovo sve stranke u nekom trenutku tražile potporu RMDSZ-a. Istodobno marginalna i centralna, na vlasti 20 godina, a opet nekako uvijek ekstremno, neželjeno rješenje, fenomen RDMSZ-a otvara pitanja i van manjinske politike koja govore nešto o tome kako je zamišljen ekonomski razvoj posljednjih desetljeća i koja je važnost nacionalističkog diskursa u oblikovanju ekonomskih i socijalnih politika.
Fokus na kulturnim pitanjima
Još od 1989. RMDSZ čvrsto drži monopol na političku reprezentaciju mađarske manjine. Od nekih milijun i dvjesto tisuća građana koji se izjašnjavaju kao Mađari većina živi u Transilvaniji. U istočnom dijelu te pokrajine, poznatom kao Zemlja Sekelja, čine većinu. Za razliku od Slovačke koja također ima velik udio stanovnika mađarske nacionalnosti – ali i više stranaka koje ih nastoje zastupati – RMDSZ nije imao značajnijeg izazivača na političkoj sceni i uspio je zadržati stabilno biračko tijelo proteklih desetljeća. Taj politički monopol djelomično je nametnut: kako bi ušla u parlament, stranka mora dobiti barem 5% ukupnog broja glasova pa bi podjela mađarskih birača pretpostavljala i gubitak političkog značaja. Iako je čini prilično šarolika ekipa, koja uključuje vrlo različite političke tendencije, RDMSZ se uspjela predstaviti kao najbolji izbor za mađarsku zajednicu.
Uspjeh je osim toga rezultat zrelog i inteligentnog postupanja manjinske stranke. Rane 1990-te obilježili su teški trenuci etničkih napetosti, pogoršanih antimađarskom retorikom ne samo na ekstremnoj desnici, već i među socijaldemokratima koji su na bili na vlasti u prvoj polovici tog desetljeća. Nasuprot ostatku Istočne Europe, prve socijaldemokratske vlade su uspjele uspostaviti ekonomsku politiku koju je katakteriziralo odgađanje “šok-terapije”, a država je u Rumunjskoj znatno duže zadržala neki tip kontrole nad industrijskim i financijskim institucijama. Iako iz različitih razloga rezultati ovog načina upravljanja nisu bili osobito pozitivni, njegove su posljedice ipak dalekosežne. Koncept prijelaza na tržišnu ekonomiju snažno se oslanjao na korištenje oštrog nacionalističkog jezika koji su socijaldemokrati entuzijastično prihvatili. Solidarnost koju su nudili bila je tek dio nacionalnog jedinstva: socijalne su mjere prije svega bile stvar nacionalne kohezije.
Jedna od žrtava ovog diskursa bila je mađarska manjina i njezina politička organizacija, napadana tijekom ovog perioda kao trajna separatistička prijetnja. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji i tendencija Zapada da sve društvene probleme u Istočnoj Europi promatra isključivo kroz etnički ključ predstavili su Transilvaniju kao još jedno moguće bure baruta. Tijekom tog perioda RMDSZ je ostajao u opoziciji, pokušavajući uspostaviti dijalog s opozicijskim liberalnim strankama. Zbog tih kalkulacija, ali i socijaldemokratske retorike koja je kombinirala nacionalizam s ekonomskim temama, mađarska je stranka izbjegavala upuštati se u diskusije o ekonomskim ili socijalnim pitanjima. Predstavljala se kao braniteljica manjinskih kulturnih prava i ništa više od toga. Odluka da se ograniči na polje simboličke politike predstavljat će istodobno njezinu najveću snagu i slabost.
Kada je 1996. liberalna koalicija došla na vlast i RMDSZ je ušao u vladu. I tamo je ostao do danas, marginalan, a opet ključan za sve koalicije. To je omogućilo stranci da se strpljivo bori za postepene ustupke na polju kulturne autonomije, od vječnog problema dvojezičnih tabli, preko korištenja mađarskog u javnim službama do državnog financiranja sveučilišta na tom jeziku. Pitanje administrativne autonomije, koje je ranije bilo važni dio programa, sada je palo u pozadinu. Opreznost i diplomatičnost ponekad su izazivali frustraciju radikalnijih članova, poput desničara Lászla Tőkésa. S druge strane, i rumunjski su političari kritizirali RMDSZ zbog spremnosti na suradnju sa suprotstavljenim strankama. Njihov fokus na kulturna prava bio je dvosjekli mač: s jedne strane znak umjerenosti, ali i izvor stalnih problema. Naime, i rumunjski se nacionalizam primarno izražava kroz kulturna pitanja, poput banalnog problema dvojezičnih tabli.
Regionalni neoliberalizam
Natjeran na obranu kulturnih prava, RMDSZ je imao malo toga za reći o ekonomskim i socijalnim pitanjima. Stanka je stoga u pravilu slijedila neoliberalni kurs ostalih, s vrlo upitnim rezultatima po mađarsku zajednicu. Zemlja Sekelja, regionalno sjedište stranke, ostaje jedna od najsiromašnijih i najmanje razvijenih regija Rumunjske. Značajan broj rumunjskih Mađara iselio je u Budimpeštu, slabeći izborni utjecaj stranke. To dakako nije samo odgovornost mađarske politike. No oni su se svakako priključili ostalim strankama u propagiranju ideje države kao sluškinje privatnom kapitalu, pa im se ekonomska politika u osnovi svodila na pružanje povoljnih zakonskih i društvenih okvira za privatne investitore. Njezine jedinice lokalne samouprave stoga su se koncentrirale na privlačenje kapitala jeftinom radnom snagom.
Regionalizacija koju potiče Europska unija imala je snažan utjecaj na stranačku strategiju jer je dala legitimitet zahtjevima za većom autonomijom u ekonomskim i socijalnim pitanjima. Zahtjevi RMDSZ-a u tom smjeru su rijetko uspješni, no europski okvir im je omogućio da izbjegnu stalne optužbe za separatističke tendencije. Takva je decentralizacija naposljetku uvijek značila samo prepuštanje određenim fiskalnih i ekonomskih odluka lokalnim vlastima, ali bez ikakve promjene u odnosu prema kapitalu. Riječ je o istoj viziji vlasti kao sluškinje privatnog kapitala, samo prebačenoj s državne na lokalnu razinu. To bi navodno trebalo potaknuti konkurenciju među regijama i tako popraviti njihov ekonomski potencijal. Opasnost naravno leži u tome da se cijela stvar pretvori u trku prema dnu. U svojim nastojanjima da privuku investitore, regije trebaju davati opširne fiskalne i ekonomske povlastice, čak i na vlastitu štetu.
Na neki način, drugačije razvojne strategije koje bi mogle napraviti odmak prema neoliberalnoj ortodoksiji zapravo su nedostupne RDMSZ-u, jer oni pate od iste identifikacije ekonomske solidarnosti s nacionalizmom koju su uspostavili socijaldemokrati ranih 1990-ih. PSD se posljednjih godina, nakon kratkotrajnog izleta u socijal-liberalni “treći put”, vratio svom ranijem smjeru. Rumunjska nacionalistička halabuka koju proizvode socijaldemokrati teško da može privući RMDSZ, pa oni nastavljaju predlagati svoju regionalizaciju uz snažnu opoziciju iz Bukurešta. Njihov manevarski prostor vrlo je sužen pa su prisiljeni oprezno otvarati mogućnosti u okruženju koje je još uvijek nespremno da oblikuje politiku izvan kategorija rumunjskog nacionalizma.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović