U ime Ustava: mehanizmi isključivanja manjina u Bugarskoj

Foto: AFP / Dimitar Dilkov
Foto: AFP / Dimitar Dilkov

Iako pripadnici manjina čine nekih 12-14 posto stanovništva, Bugarska službeno nema stranaka koje ih predstavljaju. Dapače, osnivanje manjinskih stranaka je zakonom zabranjeno pod izgovorom ravnopravnosti državljana bez obzira na nacionalnost. To, dakako, u praksi znači da su gotovo sve stranke bugarske i nacionalističke, a manjine su prisiljene na “varanje” sistema.

Etnički sukobi često se vežu uz područje bivše Jugoslavije, no manje je poznato da je kasnih 1980-ih i Bugarska bila na rubu rata. Još od 1956., bugarski je režim postajao sve snažnije nacionalistički orijentiran što je kulminiralo u tzv. Procesu preporoda između 1984. i 1989. Njega je obilježila prisilna bugarizacija Turaka, Roma muslimana, kao i muslimanskih zajednica koji govore bugarski kao materinji jezik (Pomaka). Proklamirani cilj bila je “homogenizacija” bugarske nacije, koja je uključivala prisilne promjene imena (čak i preminulih osoba). Tih je godina oko 350 tisuća ljudi pobjeglo u Tursku, što je označilo neuspjeh ovog pokušaja asimilacije. “Proces preporoda” pravdan je tvrdnjom kako su svi ti ljudi ionako potomci kršćana, koje su navodno nasilno islamizirale Osmanlije. Stoga je on trebao biti neka vrsta restorativne pravde, doduše zakašnjele nekih pet do šest stoljeća.

Socijalistička je država duže vrijeme izražavala nelagodu zbog prisustva Pomaka i Turaka, osobito nakon 1956. Prije toga, staljinistički je sustav državu organizirao na osnovama koje bismo danas nazvali “multikulturnim”. Uspostavljene su aktivne politike samoodređenja kao što je potpora obrazovanju i medijima na manjinskim jezicima. Ustav iz 1947. npr. garantira pravo na obrazovanje na materinjem jeziku što je danas sasvim nezamislivo. Nacionalistička desnica nikada nije oprostila komunistima na njihovoj ranijoj potpori makedonskom samoodređenju koja je karakterizirala i vanjsku i unutarnju politiku ranog perioda socijalističke države. Stvar je drugačije stajala s religijom, na koju je država utemeljena na napretku i ateizmu gledala s nepovjerenjem, stoga su u ruralnim krajevima povremeno pokretane kampanje “naprednog uzdizanja” iz “zaostalosti”, a koje su osobito zahvatile muslimanske krajeve.

Poststaljinistički period bugarskog socijalizma predstavlja snažan zaokret od ove politike. Tijekom “Procesa preporoda” bugarski su Turci u medijima otvoreno nazivani “petom kolonom turske buržoaske države”. Turci su se odupirali masovnoj asimilaciji kroz mirna sredstva poput prosvjeda, štrajkova i bojkota, a vrlo malen dio njih odlučio se i na oružani otpor državnom nasilju. U tom je stanju Bugarska dočekala kolaps socijalističkog sustava i postupak izrade novog Ustava. Bugarska socijalistička partija (BSP) je kao sljednica komunističke partije pobijedila na izborima za Ustavotvornu skupštinu, te je poništila bugarizaciju turskih imena, ali je istodobno inzistirala da se u novi ustav unese odredba o zabrani osnivanja “etničkih stranaka”. Iako se od “Procesa preporoda” načelno odustalo, turska manjina nije imala prilike sudjelovati u dogovorima o bugarskoj tranziciji 1990. godine.

“Etničke” stranke?

Umjesto da se ogradi od nacionalističkih pokušaja “homogenizacije” 1980-ih, nova je elita u Ustav unijela neke od najgorih elemenata te politike, poput proklamacija, tobože preuzetih iz francuskog republikanskog modela, o naciji kao “jednoj i nedjeljivoj” i bugarskom kao jedinom dopuštenom jeziku. Problem je u tome što je, unatoč tobožnjoj neutralnosti i univerzalnosti ovog navodnog republikanizma, praksa bila daleko od slijepe za razlike u stanovništvu. Na svakoj razini (npr. u školama, medijima, rasporedu neradnih dana) država se ravnala vrlo usko shvaćenim bugarskim pravoslavljem kao standardom. Državno je obrazovanje tako sasvim isključilo sve manjinske jezike na kojima se podučavalo još kasnih 1940-ih. U tom isključivanju autori novog Ustava ravnali su se rješenjima iz 1971., kojima je tadašnja socijalistička država poništila ranija manjinska prava koja je sama bila omogućila.

Osim obrazovanja na materinjem jeziku, manjinama je zabranjeno i političko organiziranje unutar vlastite zajednice. Ustav tako eksplicitno navodi: “ne smiju se osnivati političke stranke na etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao i stranke koje za cilj postavljaju nasilno preuzimanje demokratske vlasti”. Time se implicira da “etničke stranke” nastoje “nasilno” preuzeti vlast, a odredba je izravni pokušaj da se spriječi pretvaranje pokreta protiv “Procesa preporoda” u političku stranku. Filozof i bivši politički zatvorenik iz redova turske zajednice Ahmed Doğan pokušao je 1990. registrirati stranku, ali je sud to odbio, stoga je registrirana udruga pod nazivom Pokret za prava i slobode (DPS). Grupa bugarskih zastupnika bezuspješno je pokušala zabraniti tu organizaciju, ali nadležni sud nije uspio doći do definicije što bi to bila “etnička stranka”. U međuvremenu su ionako registrirane brojne “kršćanske” stranke (iako bi i to trebalo biti zabranjeno), a većina stranaka osim toga otvoreno želi predstavljati Bugare kao etničku skupinu. Nikome nije palo na pamet da etnicitet nije nešto što imaju samo manjine.

DPS je tako preživio pokušaje zabrane i u narednom će periodu igrati ulogu jezičca na vagi u dvostranačkom sustavu u kojem su se na vlasti izmjenjivali bivši komunisti i antikomunisti. Spremnost na suradnju sa svima stranci je donijela lošu reputaciju, no DPS se nastojao prikazati kao zaštitnik svih građana i jamac onog što se nazivalo “bugarskim etničkim modelom”. U vremenima ratova u bivšoj Jugoslaviji, taj model je postao predmet ponosa bugarske elite koja je zemlju predstavljala kao primjer suživota i mirnog rješavanja sukoba u regiji koja je “prirodno” sklona sukobima (u što vjeruju čak i mnogi na ljevici). No ta se fantazija brzo ispuhala kako je raslo otvoreno neprijateljstvo prema DPS-u. Ono je dolazilo iz više izvora: ekstremna i liberalna desnica je njihovu poziciju čuvara suživota doživljavala kao ucjenu, a druge su stranke kritizirale njihove navodne veze s organiziranim kriminalom.

Izazov otvorenog rasizma

Prema klasičnoj liberalnoj interpretaciji, DPS svoje birače drži u “feudalnoj ovisnosti” i “umjetnom siromaštvu” kako bi mogao manipulirati njima. Pojava ekstremno desničarske stranke Ataka 2005. godine pojačala je prijezir prema DPS-u na cijeloj političkoj sceni s obzirom da je ta stranka vodila uspješnu antitursku (i antisemitsku) kampanju. Jedna od bizarnijih linija kritike DPS-a i “etničkog modela” dolazi od bivšeg premijera Ivana Kostova, koji je 1990-ih vodio antikomunističku opoziciju, a nakon dolaska na vlast proveo najizrazitiju privatizacijsku i tržišnu reformu. Odnedavno šef think-tanka za “menadžment rizika”, Kostov redovito objašnjava kako DPS i “model” istodobno vode “islamizaciji” zemlje i uspostavi ateizma u komunističkom stilu, te dakako da je cilj etnička podjela zemlje koju bi trebalo “ujedinjavati”.

Iako su se napadi bugarskih stranaka koncentrirali na DPS, on nije ostao jedina “etnička” stranka. Godine 2009. podnesen za zahtjev za registraciju Muslimanskog-demokratskog saveza, što su kao “provokaciju” odmah osudile sve stranke. DPS je zatražio i istragu ove navodno “islamističke” organizacije i pozvao se na istu ustavnu odredbu koja je ranije korištena protiv njih. Desničarska stranka Demokrati za snažnu Bugarsku (DSB), koja je sama utemeljena na “kršćanskim vrijednostima”, optužila je DPS za osnivanje ove nove stranke radi zastrašivanja protivnika. Četiri godine kasnije, nova stranka POMAK izazvala je istu vrstu paranoje koja je uzrokovala njezin brz nestanak. Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden se pak smatra ilegalnom i izložena je policijskoj represiji i zabranama simboličkog obilježavanja događaja iz makedonske povijesti. Zbog ovoga, organizacija je čak dobila i presudu protiv Bugarske na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Iako su bugarski Romi do sada većinom glasali ili za BSP ili za DPS, ove su godine socijalisti izbacili dvije romske stranke iz svoje koalicije, a DPS se proteklih godina nastoji pozicionirati kao predstavnik svih bugarskih manjina. Oni su jedina stranka koja se suprotstavlja rasističkim ispadima političara poput onog kada je 2014. tadašnji ministar zdravstva objavio kako ambulantna kola neće ulaziti u romska geta ili divljačkog rasizma predstavnika ekstremne desnice koji je Rome nazvao “humanoidima zaraženim bjesnoćom” koji se ravnaju “instinktima kučke lutalice”. Autor ove posljednje izjave, Valeri Simeonov, trenutno je predsjednik Nacionalnog vijeća za suradnju u etničkim i integracijskim pitanjima… No DPS-ov antirasistički stav praćen je nažalost čvrstom predanošću neoliberalnom političkom okviru.

Izborni cenzus

Iako se stereotipno doživljava kao vrlo rigidna i “disciplinirana” stranka pod čvrstom kontrolom svog autoritarnog vođe, DPS je ipak doživio nekoliko rascjepa. Još 2011. Doğanov zamjenik Kasim Dal je iznenada napustio stranku i osnovao novu obrazlažući to otkrićem da je njegov partijski šef za vrijeme socijalizma radio za tajne službe. Znatno važniji od ovog sukoba bio je onaj do kojeg je došlo nakon što je Doğan svoju poziciju prepustio nasljedniku Lütfiju Mestanu. Kada je 2016. turski vojni avion srušio ruskog bombardera na sirijsko-turskoj granici, Mestan je u ime DPS-a snažno podržao Tursku. To je natjeralo Doğana da se vrati iz mirovine i smijeni ga u unutarstranačkom puču. Mestan se od sukoba sakrio u tursku ambasadu, a uskoro je i osnovao novu stranku nazvanu Demokrati za odgovornost, slobodu i toleranciju (DOST).

Kratica DOST je ujedno i turska riječ za “prijatelja”, što je smjesta izazvalo veliku paniku među bugarskim strankama i medijima, a sud je naposljetku odbio registraciju stranke pozivajući se na – turski rječnik. DOST je svejedno mogao izaći na izbore kao udruga, a u kampanji su im izravno pomagali i predstavnici turskog režima. No ta strategija nije puno pomogla, a zanimljivo je i kako je od malog broja bugarskih Turaka koji su izašli na turski ustavni referendum velika većina glasala protiv. Istodobno, bugarska se desnica potrudila da znatno oteža glasanje na bugarskim izborima za osobe s dvojnim državljanstvom od kojih su mnoge izbjegle u Tursku tijekom “Procesa preporoda”. Prvo je smanjen broj izbornih mjesta, zatim su ekstremni desničari nasilno blokirali granicu i fizički napadali glasače koji su je pokušali priječi, a zatim je izborna komisija proglasila da birači moraju vlastoručno ispunjavati listiće, bez ičije pomoći. Time se sasvim protuustavno uveo obrazovni cenzus u izborni sustav.

Sve ovo dobro objašnjava zašto osim DPS-a ne postoje stranke koje bi odražavale etničku raznolikost Bugarske. Situacija zapravo odgovara DPS-u koji redovito koristi ustavne odredbe originalno usmjerene protiv njega da podrži gušenje svake konkurencije. Istovremeno, druge stranke gotovo uopće ne uključuju pripadnike manjina na svoje liste. Položaj manjina, međutim, ne ilustrira samo njihova politička zastupljenost. Bugarsku posljednjih tjedana potresaju etničke tenzije, odnosno velike rasističke demonstracije do kojih je došlo nakon što se grupa Roma obranila od napada “etničkih Bugara”. Rasisti su uspjeli okupiti desetke tisuća ljudi i veći je pogrom jedva izbjegnut. Toliko o “bugarskom etničkom modelu”.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović

* Autorica zahvaljuje Georgiju Medarovu na pomoći u izradi ovog teksta.