Hrvatski Srbi između etničkog geta i antišovinističke ljevice

Foto AFP/ Hrvoje Polan / Dvor na Uni
Foto AFP/ Hrvoje Polan / Dvor na Uni

Iako još uvijek najznačajnija manjinska zajednica (s 4,4% stanovništva), hrvatski su Srbi u prošlom ratu izgubili demografski i politički značaj koji su imali protekla dva stoljeća. “Srpsko pitanje” nije međutim nestalo iz domaćeg političkog diskurza, iako ga potiče prije folklorni šovinizam domaće desnice nego napeti međuetnički odnosi.

Kad je prije nekoliko tjedana objavljeno kako je Milorad Pupovac postao predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), većinu je hrvatskih (ali i regionalnih) konzumenata medija ta vijest vjerojatno zbunila. Naime, Pupovac nije samo najistaknutije, nego je i gotovo jedino prepoznatljivo političko lice srpske zajednice u Hrvatskoj. Malo je tko – barem izvan istočne Slavonije – stoga obraćao pažnju na to da je dosadašnji predsjednik SDSS-a bio Vojislav Stanimirović, bivši gradonačelnik Vukovara u periodu tzv. Republike Srpske Krajine i ministar bez portfelja u posljednjoj fazi te paradržave. Ova zamjena na čelnom mjestu, koja u odnosu snaga zapravo ne znači ništa, ipak možda posredno najavljuje novu fazu u razvoju manjinske politike u Hrvatskoj.

Prema izjavama Stanimirovića, Pupovac je postavljen da bi kao veteran pripremio četvero mlađih potpredsjednika za preuzimanje stranke u budućnosti. Koliko taj proces smjene generacija može biti opasan pokazuju primjeri Hrvatske narodne stranke (HNS) i Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje (HDSSB), stoga nije izvjesno da će SDSS uspjeti naći adekvatnu zamjenu za šezdesetdvogodišnjeg profesora lingvistike koji je omiljen predmet mržnje domaćih šovena. On već toliko dugo simbolizira srpsku politiku u Hrvatskoj da se povremeno može i zaboraviti kako njezini najistaknutiji predstavnici nisu uvijek bili naizgled flegmatični i retorički hiperoprezni intelektualci poput Pupovca.

Mitinzi s tri prsta

Dapače, u vremenima kada je u bivšoj Jugoslaviji etnicistička matrica zamjenjivala “samoupravno-socijalističku”, a onda i svaku drugu, prvi je srpski lider bio intelektualac sasvim drugačijeg karaktera – šibenski psihijatar Jovan Rašković. Prema pojedinim svjedočanstvima, on je još 1980-ih održavao bliske veze s nacionalističkim i antikomunističkim intelektualcima u Beogradu, da bi nakon osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS) 1990. godine postao neka vrsta hrvatskog odgovora na Vuka Draškovića na kojeg je fizički i retorički podsjećao te – prema tvrdnjama lidera srpskih šovinista u BiH – inspiracija kolegi psihijatru Radovanu Karadžiću. No njegovo mitingovanje po ruralnim krajevima Hrvatske sa srpskom većinom (uz neizbježna tri prsta i ultratradicionalističku mitologiju) nije mu osiguralo trajniju političku karijeru.

Jer, iako se Rašković te 1990. prometnuo u najvidljivijeg srpskog lidera u Hrvatskoj, njegova je stranka na izborima iste godine ipak ostala razmjerno marginalna, čak i kod birača srpske nacionalnosti. Osvojila je svega 5 od 351 mjesta u sva tri vijeća tadašnjeg Sabora Socijalističke Republike Hrvatske i većinu u samo tri općine (Kninu, Gračacu i Donjem Lapcu) dok je sve ostale krajeve sa srpskom većinom uvjerljivo dobio Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. SDS će, međutim, ubrzo ipak zagospodariti većinom tih krajeva, ali Raškovića tada više neće biti, jer će pobjeći u Beograd na početku sukoba, gdje će ubrzo i umrijeti od bolesti.

Linije razdvajanja

Pitanje koliko je tzv. balvan-revolucija koja je uslijedila bila “pobuna hrvatskih Srba”, a koliko prevrat koji su izvele beogradske tajne službe trebalo bi biti predmet zanimljivog istraživanja regionalne historiografije. Ali njega – izvjesno je – nećemo skoro dočekati, jer je ta historiografija još uvijek pretežno zatvorena u šovenskim kavezima koje je naslijedila iz 1990-ih. Nema, međutim, nikakve sumnje da je “krajiški” SDS u svojim različitim inkarnacijama ostao najuže vezan uz vlasti u Beogradu i da su mu se u tom periodu pridružili neki dotad formalno jugoslavenski orijentirani kadrovi SKH-SDP-a povezani sa sigurnosnim službama bivše države. Drugi SDP-ovi Srbi, koji su to odbili – poput predsjednika općine Vrginmost Dmitra Obradovića – za to su platili glavom.

I dok je nešto manje od polovice hrvatskih Srba živjelo u grotesknoj policijskoj paradržavi koja je – po sasvim nepovezanoj ranijoj instituciji – nazvana “Krajinom”, većina je ostala na dijelovima Hrvatske pod kontrolom službene vlasti. Tamo je bavljenje manjinskom politikom bilo sve teže, s obzirom da je zapjenjeni šovinizam Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) podignut na razinu službene državne ideologije, i da je pritom dobio potporu velikog dijela hrvatskog stanovništva pod dojmom rata i s njim povezanih zločina. Raniji prvi politički izbor hrvatskih Srba – Socijaldemokratska partija – sada je vidno i sama zaokrenula prema hrvatskom šovinizmu. Stoga ne iznenađuje da je ubrzo dobila alternativu u Socijalno-demokratskoj uniji (SDU) poznatog ekonomista Branka Horvata, koja je u miješanim sredinama ostvarivala solidne rezultate.1

Oluja i reintegracija

Iako većinska, politička ljevica nije bila i jedina opcija hrvatskih Srba. Srpska narodna stranka (SNS), koju je osnovao disident SDS-a Milan Đukić, dobila je na izborima 1992. godine snažan poticaj od vlasti kada su joj odlukom Ustavnom suda dodijeljena zastupnička mjesta predviđena za Srbe koja su trebala pripasti SDU-u, uz obrazložene kako je ipak riječ o “etničkoj stranci”. Đukić je u tom sazivu bio potpredsjednik Sabora i (bizarno) načelnik općine Donji Lapac u “egzilu”, jer se ona nalazila pod tzv. Krajinom. Dominaciju SNS-a srpskom parlamentarnom politikom u Hrvatskoj ugrozit će nakon akcije Oluja spomenuti Milorad Pupovac, koji je 1995. izabran u Sabor kao predstavnik još jedne stranke ljevice – Akcije socijaldemokrata Hrvatske (ASH).

No trajni odlazak tisuća Srba uoči i tijekom Oluje zauvijek je promijenio manjinsku politiku u Hrvatskoj. Oni su prestali biti faktor na koji se treba računati u institucionalnim rješenjima, što je dobro ilustrirano smanjenjem broja zastupničkih mjesta predviđenih za predstavnike te zajednice s 14 na tri. U toj situaciji, najlakša opcija za one koji su se htjeli baviti manjinskom politikom bila je iskoristiti još postojeće institucije pod srpskom dominacijom, prije svega “ostatke ostataka” RSK u istočnoj Slavoniji koju nije zahvatila Oluja. Tamošnji je SDS pod vodstvom Vojislava Stanimirovića pristao na proces postupne “reintegracije” područja pod svojom kontrolom u pravni i administrativni sustav RH. U tom će sustavu, naravno, htjeti imati i neki oblik političke reprezentacije.

Jezičac na vagi

Savez Pupovca i Stanimirovića, iz kojeg se 1997. rodio SDSS, nije ni po čemu bio prirodan: Pupovac se i danas redovito deklarira kao socijalist i antifašist, dok je protiv Stanimirovića u međuvremenu podneseno nekoliko kaznenih prijava za ratne zločine, od kojih su sve doduše odbačene. No takav je SDSS – sada povezan sa svim srpskim institucijama u Hrvatskoj, uključujući pravoslavnu crkvu i kulturne udruge – narednih godina sasvim zagospodario srpskom politikom u Hrvatskoj, doduše u novom kontekstu političke “getoizacije” manjina. Srpski su se predstavnici sada birali po posebnom izbornom sustavu, sasvim izdvojenom iz izbornog procesa za “obične” stranke. Taj je sustav uz neke promjene zadržan do danas iako ima svoje povremeno glasne protivnike.

Unatoč ujedinjenju SDSS-a, on je na neki način ipak ostao razdvojena stranka, pri čemu je Pupovac kao njegovo lice na nacionalnoj razini bio jedan od najglasnijih javnih kritičara nacionalizma i konzervativizma, dok je na lokalnoj razini SDSS ipak predstavljao nešto sasvim drugačije. Bez obzira na te razlike, i jedna i druga “frakcija” bile su u pravilu lojalni partneri HDZ. SDSS je još od 2003. na ovaj ili onaj način podržavao svaku HDZ-ovu vladu, čak i kad mu je taj isti HDZ u jednoj krajnje bizarnoj epizodi “preoteo” zastupnika Mirka Raškovića. Zapravo, zbog specifičnog političkog sustava i političke dinamike u Hrvatskoj, zastupnici manjina (troje Srba i još pet ostalih) često predstavljaju neizostavan “jezičac na vagi” u svakoj poslijeizbornoj kombinatorici.

Manjinska kvota

Kao što smo već spomenuli, to nije činjenica koja sve oduševljava. SDSS prema mišljenju većine komentatora nije doduše osobito “skup” koalicijski partner: zahtjeva nastavak financiranja srpskih institucija i tek onda eventualno ublažavanje šovinističke i antisrpske retorike. No unatoč tome prijedlozi za ukidanje manjinskih (a osobito srpskih) zastupničkih mjesta povremeno su dolazili i od HDZ-a i od manje desničarske stranke Mosta, kao i od ultrareakcionarne stranke/udruge U ime obitelji, koja ima politički utjecaj daleko veći od izborne potpore. Alternativa koja ne bi predstavljala napad na manjinska prava bi, doduše, za hrvatsku desnicu mogla biti još gora. Npr. u nekim ranijim rješenjima srpski su zastupnici birani s “običnih” lista, a ni jedna od spomenutih stranaka nije osobito sklona kandidiranju Srba ili općenito manjina.2

HDZ je naposljetku uvijek više volio da postoje posebne srpske stranke nego da Srbi glasaju za nenacionaliste. Čini se vrlo vjerojatnim da bi ukidanje posebnog izbornog sustava za predstavnike Srba samo usmjerilo birače SDSS-a prema HDZ-ovim suparnicima na nacionalnoj razini. Na lokalnoj, gdje se zapravo odvijaju ključne bitke za SDSS, odnedavno je snažno ugrožena njihova hegemonija. Stranka disidenata nezadovoljnih Pupovčevim “ljevičarenjem” i sklonijih snažnije nacionalnom programu odnijela je izravnu pobjedu nad SDSS-om tamo gdje je možda i najvažnije – u Vukovaru. U situaciji u kojoj etnički šovinizam, suprotno nadanjima, ne slabi protokom godina i intenzifikacijom euroatlantskih integracija, ovaj razvoj događaja možda pokazuje da je moguća i gora manjinska politika.

Drugačiji savezi

Tijekom skoro dvogodišnje političke krize “preslagivanja”, dvojica (na različite načine) neslužbenih glasnovogornika domaće ekstremne desnice – Mostov Nikola Grmoja i bivši HDZ-ovac Zlatko Hasanbegović – opetovano su pozivali Milorada Pupovca da se izjasni je li on predstavnik hrvatske ljevice ili hrvatskih Srba. Za velik dio Srba u Hrvatskoj taj izbor je besmislen, što iz povijesnih (povezanost s NOB-om), što iz praktičnih razloga (hrvatska desnica je još uvijek instinktivno antisrpski orijentirana). No ako ta povijest išta doista pokazuje, to je da etnička homogenizacija (uz kakvu povremeno pristaje i Pupovac) ne vodi većoj sigurnosti manjinskih zajednica. Dapače, neka je prošla i drugačija ljevica pokazala da su savezništva na klasnoj, a ne identitetskoj osnovi jedina platforma za rješenje kompleksnih pitanja. I to ne samo onih koja se tiču međuetničkih odnosa.

  1. U Karlovcu je npr. SDU 1993. ostvario bolje rezultate i od SDP-a i od HNS-a, koji se tada još nije smatrao ljevicom, ali je bio umjerenija nacionalistička stranka. []
  2. Prema izbornim pravilima iz 1992., Sabor je trebao imati najmanje 14 zastupnika iz srpske zajednice, koji su se birali s lista svih stranaka. Drugim riječima, stranka koja je na liste stavila više Srba mogla je dobiti “dodatne” mandate. []