Izbori u Albaniji: stabilna bezalternativnost

Foto: AFP / Gent Shkullaku
Foto: AFP / Gent Shkullaku

Nakon višemjesečnih napetosti izazvanih prijetnjama opozicije da će blokirati politički sustav, Albanija se ipak priprema za redovne izbore. U obećanjima stranaka vidljiv je utjecaj prosvjednih pokreta proteklih godina, no on još uvijek nije toliki da bi doveo do odustajanja od promašenih razvojnih strategija koje podržavaju sve stranke podjednako.

Ove nedjelje u Albaniji se održavaju redovni parlamentarni izbori. No do prije svega mjesec dana, nitko nije mogao sa sigurnošću reći hoće li se oni uopće uspjeti organizirati, i pod kojim uvjetima, s obzirom na troipolmjesečni prosvjed članova opozicijske Demokratske stranke (PD) na glavnom tiranskom bulevaru. Ta stranka nije samo prijetila bojkotom izbora, već je i obećala da će učiniti sve u svojoj moći da ih spriječi. Od vlade koju vodi Socijalistička stranka (PS) su zahtijevali da podnese ostavku prije izbora, kako ne bi bila u poziciji da na njih utječe. Sredinom prošlog mjeseca ipak je došlo do kompromisnog dogovora: većinu PS-ovih ministara zamijenili su “stručnjaci” koje je predložio PD, dok je premijer Edi Rama zadržao svoju poziciju.

Vladajući socijalisti zapravo su “trećeputaška” stranka čiji se lider Edi Rama otvoreno hvali angažmanom Tonyja Blaira kao osobnog savjetnika. Prema njima, stare ideološke podjele na ljevicu i desnicu treba odlučno napustiti. Tijekom njihove vladavine, Albanija je ušla u novu fazu procesa neoliberalnog restrukturiranja ekonomije i društva. Iako se više ne provode klasične privatizacije, javne servise se sada usmjerava prema javno-privatnim partnerstvima, kroz koja država sklapa ugovore s privatnim tvrtkama koje pak javnim institucijama pružaju usluge. Takva partnerstva najsnažnije prijete zdravstvenom sustavu.

Prije četiri godine, socijalisti su obećali uvesti univerzalni sustav besplatne zdravstvene skrbi, po uzoru na Britaniju. No naposljetku su omogućene samo neke osnovne usluge, poput sistematskih pregleda, koje uz to obavljaju privatne tvrtke, čime je zdravstveni sustav gurnut u još veću krizu. Osim što je lažirala uvođenje opće zdravstvene skrbi, vlada je tim programom zapravo našla načina da preusmjeri velik dio javnih sredstava privatnim tvrtkama. Također je progurala pinočeovsku reformu visokog obrazovanja kojom je privatnim sveučilištima dala pristup javnim sredstvima, a javne ustanove natjerala na tržišno takmičenje. No najoštrije su reforme ipak bile one u elektro-energetskom sektoru.

Skromna obećanja

Za početak, elektrodistribucijska kompanija je uz veliku pomoć policije isključila velik broj ilegalnih priključaka čime je velik dio siromašnog stanovništva ostavila u predmodernim uvjetima života, odnosno bez struje čak i za osnovne potrebe. Doslovno tisuće ljudi su poslane u zatvor zbog ilegalnog korištenja struje, a nekoliko njih je u zatvoru počinilo samoubojstvo. Ipak, program PS-a za ove izbore predstavlja blagi i formalni zaokret ulijevo. Prije svega zbog pritiska prosvjednih pokreta, socijalisti po prvi puta u više od deset godina u svom programu spominju radnička prava. Između ostalog, najavljuje se povećanje minimalne plaće od 25%. No, s obzirom na iskustva njihove vladavine, čak se ni ova skromna obećanja ne mogu uzeti za ozbiljno.

Nasuprot PS-u je Demokratska stranka koja je proteklih mjeseci doživjela skromni politički preporod kroz svoju kampanju upozoravanja na povezanost pojedinih predstavnika vlasti i kriminalnog podzemlja, osobito onog njegovog dijela koji se bavi kultivacijom i prodajom droge. Njihova predizborna kampanja kombinira popularne mjere poput ukidanja zakona o visokom obrazovanju (uz smanjenje školarina za studente) ili moratorija na uvoz otpada iz Europe. Također su obećali prekinuti s koruptivnim javno-privatnim partnerstvima, iako se načelno ne protive samom konceptu. U pogledu poreza se, međutim, pomiču dalje udesno.

PS je 2013. ukinuo jedinstvenu stopu poreza od 10% koju je ranije uveo PD. Umjesto nje, uvedeno je djelomično progresivno oporezivanje, pri čemu su korporativni porezi iznosili do 15, a oni za najviši platni razred 23%. Ovu posljednju kategoriju i PS nakon izbora želi rasteretiti kroz uvođenje najviše stope od 18%. PD pak predlaže vraćanje na jedinstvenu stopu od 9% koja bi vrijedila i za osobne prihode i za korporativne profite. Ove antisocijalne mjere demokrata prati i izrazita desničarska i populistička retorika po uzoru na američkog predsjednika Donalda Trumpa. Šef PD-a Lulzim Basha je prošli tjedan čak otputovao u Washington samo da bi se fotografirao sa svojim idolom.

Prednost stabilnost

Pored ove dvije velike stranke, tradicionalno dobre rezultate ostvaruje i treća, Socijalistički pokret za integraciju (LSI), koji također nominalno pripada lijevom centru, iako je od 2009. do 2013. godine bio dio vladajuće koalicije što ju je vodila Demokratska stranka. Kada su 2013. socijalisti pobijedili na izborima, LSI je brzo promijenio stranu tako da je i danas dio parlamentarne većine. Ne čudi stoga da se doživljava kao sasvim oportunistička stranka koja sa svojih desetak posto glasova redovito odlučuje tko će biti na vlasti. U zamjenu za potporu u formiranju vlasti, LSI traži pozicije od kojih su najvažnije one koje odlučuju o zapošljavanju u državnim institucijama. Utjecajem pri zapošljavanju, ova stranka jača svoju poziciju u obrazovanoj srednjoj klasi, kojoj poslovi u javnim poduzećima i upravi predstavljaju najbolji izgled za zaposlenje.

Ove će godine u parlament možda ući i dvije nove stranke, Lista jednakosti (Libra) koju su osnovali disidenti PS-a te Izazov za Albaniju (Sfida) koju vodi bivši član PD-a. Obje su stranke međutim medijski konstrukti bez ikakve ozbiljne baze. One nastoje privući pažnju srednje klase u većim gradovima koja obično traži “svježa lica”, ne zamara se previše “ideološkim” pitanjima te smatra da je borba protiv korupcije smisao politike. Libra je, doduše, u nekim zahtjevima “ljevija” od PS-a, jer npr. zahtjeva uvođenje minimalne plaće i smanjenje školarina za 50%, dok je Sfida izrazito neoliberalna stranka koja se u kampanji koncentrira na zahtjeve za olakšavanjem raspisivanja referenduma.

Posljednje ankete predviđaju da će PS dobiti preko 48, a PD 33% glasova. Od ostalih stranaka, LSI je na stabilnih 13, a Libra na svega 2,3%. No Albanija ima kompleksni izborni sustav s mnogo proporcionalnih izbornih jedinica, pa je broj mandata teško predvidjeti. Socijalisti u svakom slučaju ciljaju na 70 mandata (od ukupno 140), što je sudeći prema anketama ostvarivo, te bi im omogućilo da sami vladaju. Popularnost PS-a unatoč katastrofalnim rezultatima njihove vladavine moguće je djelomično objasniti njihovim vezama s krupnim biznisom koji često podržava vladajuće radi stabilnosti. No još važnije, većini birača je sasvim jasno kako ostale stranke nisu ništa bolje. Nedostatak alternative snažno ide u korist onima koji predstavljaju kontinuitet vlasti.

Naposljetku, važno je primijetiti i kako više od polovine birača uopće ne planira izaći na izbore. O toj će izlaznosti ovisiti i rezultati. Ako socijalisti ne uspiju sami formirati vladu, lako je moguće da će se sve ostale stranke udružiti protiv njih. A tada je vjerojatno da ćemo za godinu-dvije ponovo na izbore.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović