Unatoč lošim iskustvima, albanske vlasti inzistiraju na nastavku privatizacijskih politika koje se nakon proizvodnog i sektora usluga šire na neke elementarne državne službe. Suprotno tvrdnjama odgovornih, nastavak privatizacije ima slab ekonomski rezon, no on je po svemu sudeći postao jedan od osnovnih uvjeta reprodukcije političkog sistema. To ujedno znači da bi njegov logični kraj privatizacijom i posljednjih resursa mogao imati nepredvidljive političke posljedice.
Kao što je poznato, Albanija je slično drugim bivšim socijalističkim zemljama posljednjih desetljeća prošla kroz dugačak i buran privatizacijski proces. Međutim, kao i drugdje, ovaj je proces imao svojih specifičnosti koje proizlaze iz konkretnih društveno-ekonomskih proturječja i borbi između suprotstavljenih socijalnih sila. Tako je početak 1990-ih protekao u znaku eksperimenata s oblicima “narodne” privatizacije: kako bi razbila otpore bivšeg režima i izgradila konsenzus oko neoliberalnih reformi, politička je elita pokušala omogućiti značajnom dijelu stanovništva vlasništvo nad bar nekom privatnom imovinom. Tako je većini ljudi omogućen otkup bivših državnih stanova, seljacima su prodane male čestice zemlje, radnicima u državnim trgovinama dana mogućnost zajedničkog vlasništva itd… To je doprinijelo izgradnji ideološke baze “narodnog” kapitalizma utemeljenog na sitnom vlasništvu, najdraže kapitalističke utopije.
Očekivano, ovi ustupci ne samo da nisu donijeli nikakvu značajnu ekonomsku prednost – vlasništvo je za većinu vrlo brzo postalo bezvrijedno i neproduktivno – već su i prikrili procese privatizacije velikih državnih poduzeća. Tijekom prvih deset godina sve su državne proizvodne tvrtke privatizirane, u pravilu uz ideološko obrazloženje kako će to omogućiti privlačenje novih investicija, osobito stranih. Taj je cilj doživio totalni fijasko: tvornice i druga poduzeća su za vrlo mala sredstva rasprodana špekulantima koji su ih brzo razmontirali, profitirajući od prodaje strojeva i druge imovine bivših velikih državnih poduzeća i zatim ih zatvarajući.
Početkom 2000-ih neoliberalni je proces ušao u novu fazu. Nakon privatizacije bivših proizvodnih poduzeća, fokus je sada preusmjeren prema velikim državnim tvrtkama u financijskom i uslužnom sektoru kao što su npr. banke, elektro-energetske, telekomunikacijske tvrtke itd… Ova je faza obilježena mnogim sumnjama i optužbama vezanima uz korupciju, pogodovanja i niske cijene koje su zahtijevane za državnu imovinu. Vrijedi primijetiti i kako se u većini zemalja ulaganje u privatizirana poduzeća investitoru potpuno isplatilo za desetak godina, dok je u Albaniji prosjek svega pet.
Skupe koncesije
Unatoč tim problemima, strast za privatizacijom nije nestala. Kasnija treća faza privatizacije uključivala je prije svega koncesije na vitalne dijelove državne administracije, ključne ekonomske resurse te druge društvene i administrativne funkcije države. Prvi su u privatnu koncesiju predani rudnici što je završilo katastrofalno. Naime, koncesionarske tvrtke nisu ispunile ni jednu od svojih obaveza investiranja u modernizaciju rudnika, već su se zadovoljile brzom i neopreznom ekstrakcijom površinskih slojeva ruda, čime su onemogućile daljnju eksploataciju bogatih dubljih nalazišta. Sve je to dovelo do dramatičnog pada ekstrakcije vrijednih minerala: u rudnicima kromita, nekoć najprofitabilnijoj izvoznoj djelatnosti u socijalizmu, proizvodnja je pala na svega trećinu one prije 1990. godine.
Slično se nakon toga dogodilo s naftnom industrijom koja je privatizirana zajedno s javnim institucijama zaduženim za provjeru kvalitete nafte. Takvu su politiku provodile jednako Demokratska stranka (desnica) i Socijalistička stranka (ljevica), no ova druga stranka je nedavno privatizaciju dodatno radikalizirala: naime, privatizirala je carinsku upravu, što je ponovno dovelo do ozbiljnih problema. Unatoč silnim obećanjima, koncesionar nije povećao profite carine, već ih je dapače znatno smanjio. Nepoljuljana tim rezultatima, socijalistička vlada sada nastoji privatizirati prikupljanje poreza na dodanu vrijednost (PDV), a projekti “javno-privatnog partnerstva” planiraju se i za gradnju cesta, luka, željeznica te upravljanje bolnicama, veterinarskim službama i drugim medicinskim ustanovama.
Prošla iskustva pokazuju da ti planovi, osim što dovode do propasti poduzeća i povećanja troškova u budžetu, također znatno povećavaju i cijene usluga za korisnike. Jedan od najzloglasnijih primjera je koncesija na tiranski međunarodni aerodrom Nënë Tereza (Majka Tereza), koja je također dogovorena za socijalističke vlade 2005. godine. Osim upravljanja tim aerodromom, ugovor koncesionaru osigurava i monopol na sve međunarodne letove u Albaniji tijekom 20 godina. Iako su neposredno prije dogovaranja koncesije izgrađeni drugi aerodromi, poput onog u Kukësu, oni su zbog odredbi ugovora postali neupotrebljivi i proteklih deset godina su izloženi propadanju.
Korupcija kao posljedica
Očekivano, privatni monopol doveo je i do velikog povećanja cijena, kako za kompanije koje koriste aerodrom, tako i za putnike. Znatan broj putnika počeo je izbjegavati jedini domaći aerodrom, koristeći umjesto njega aerodrom u Skopju. Izbor ne čudi ako se uzme u obzir kako je cijena slijetanja za kompanije po avionu 213 eura u Skopju, a čak 550 eura u Tirani, pri čemu slično omjeri vrijede i za druge usluge. Proteklih godina, vlada bezuspješno pokušava s koncesionarom dogovoriti otvaranje drugih aerodroma, no točan sadržaj pregovora je široj javnosti nepoznat. Već su nekoliko puta ministri zaduženi za pregovore objavljivali kako će dogovor biti postignut skoro, iako nisu objasnili pod kojim uvjetima. U međuvremenu su se u medijima pojavile spekulacije kako bi promjena ugovora mogla biti jako skupa za državni proračun.
Cijeli proces koncesioniranja je naravno pun strukturnih i ideoloških proturječja. Za početak, prodaja ili davanje u koncesiju javnog poduzeća znak je vladinog prihvaćanja vlastite nesposobnosti. Demokratska vlada traži narodnu potporu između ostalog kako bi osigurala pravilno i zakonsko upravljanje javnim poslovima. U tom su smislu prodaja prikupljanja poreza ili carina simptom potpunog političkog bankrota. No paradoks je u tome što to nisu posljednji potezi vlade na odlasku, već prvi potezi tek izabrane vlade. Uz to, potpora ovakvim potezima se nastoji osigurati zloupotrebom raširenog nezadovoljstva dužnosnicima u javnoj administraciji. Naravno, glavna mjesta po državnim službama u pravilu su rezervirana za simpatizere i članove vladajućih stranaka, no korumpirana birokracija po svemu sudeći nije prepreka (kako političari i njihovi ideolozi tvrde), već istodobno i uvjet i posljedica neoliberalnih procesa koji povezuju interese korumpiranih političara i privatnog kapitala koji ih korumpira.
Naposljetku, proces davanja koncesija je i sjajna prilika za vladajuću elitu da ekonomski profitira. Korupcija je kroz “normalne” kanale državne birokracije spor proces, dok su javni natječaji i pogodbe sjajan način za brz pristup do najviše državne razine. Obje su političke stranke brzo shvatile da je najbolji način da konsolidiraju svoju moć sklapanje dalekosežnih dogovora s velikim lokalnim i stranim kompanijama uz istodobno učvršćivanje mreža klijentelističkih zavisnosti. Zato se unatoč redovitom prozivanju protivnika zbog “skandala” obje stranke ponašaju isto u poziciji moći. No korupcija je daleko od jedinog problema. Na simboličkoj razini, predavanje državnih kompetencija privatnom kapitalu predstavlja neku pervertiranu kombinaciju kapitalističke spekulativne logike i privilegija karakterističnih za feudalno razdoblje. Slično feudalnoj Europi ili Osmanskom Carstvu, javne službe i funkcije otvoreno se prodaju najvišem ponuđaču i tako praktički uništava koncept zajedništva javne sfere.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović