Politička kriza u Albaniji: marihuana, šator i Breitbart

Foto: AFP / Gent Shkullaku
Foto: AFP / Gent Shkullaku

U predvečerje parlamentarnih izbora u Albaniji, glavna opozicijska snaga, Demokratska stranka, odlučila se na riskantnu taktiku: bojkotiranje izbora i destabilizaciju političkog sistema. Tu taktiku prate (ne)obične teorije zavjere, kao i figa u džepu.

Sve je započelo 18. veljače pozivom Demokratske stranke (PD) na prosvjed protiv Vlade. Nakon okupljanja nekoliko desetaka tisuća pristaša, predsjednik stranke, Lulzim Basha, pozvao je na stalnu okupaciju središnjeg bulevara u Tirani, taman ispred premijerova ureda. Prošlo je nešto više od mjesec i pol, a stotine članova i pristaša Demokratske stranke izmjenjuju se na “dežurstvima” u prigodno postavljenom šatoru. Motiv iza takvog poteza jest proces koji članovi glavne opozicijske stranke nazivaju “kriminalizacijom države”. Pritom se referiraju na povezanost premijera Edija Rame iz Socijalističke stranke (PS) i drugih vladinih dužnosnika s kriminalnim podzemljem, uglavnom s dilerima marihuane.

Tvrdnjama opozicije sekundiraju i izvještaji talijanske Guardia de Finanzia i State Departmenta koji ukazuju na izniman porast uzgoja i prodaje (izvoza) marihuane u Albaniji, posebno u 2016. godini. Općenito se pretpostavlja da je albanska Vlada, nakon zaoštravanja borbe protiv uzgoja i marihuane u prvim godinama mandata, počela, barem u posljednjih godinu dana, namjerno tolerirati sve rašireniji uzgoj marihuane. S jedne strane, time se donekle uspijeva obuzdati rastuće siromaštvo, a s druge, čini usluga kriminalnom podzemlju koje osigurava izvoz marihuane. S obzirom na to da su parlamentarni izbori predviđeni za lipanj, mnogi, i van PD-a, strahuju da će vladajući iskoristiti veze s narko podzemljem kako bi namjestili izbore, u prvom redu kupovinom glasova u najsiromašnijim regijama.

Kampanja PD-a protiv “kriminalizacije države” njihova je do sada gotovo jedina uspješna politička i ideološka kampanja. Uspjeli su prisiliti Vladu da izglasa zakon po kojem javne funkcije neće smjeti obnašati osobe s kriminalnom prošlošću. U trenutnim političkim odnosima snaga to predstavlja udarac na Vladin savez s lokalnim šerifima, biznismenima sa sumnjivom prošlošću.

“Vaganje” američke administracije

Svejedno, da se radilo samo o prosvjedu i okupaciji bulevara, ne bismo imali ovakvu političku krizu. Ono što ju je izazvalo jest odluka PD-a na bojkot lipanjskih izbora ako Vlada odmah ne podnese ostavku i ne zamijeni se “vladom eksperata”. Kako bi, u smislu političke stabilnosti, dolili ulje na vatru, PD je uskratio i podršku pravosudnoj reformi na kojoj inzistiraju SAD i Europska unija. Ovi potezi doveli su sustav u politički i ideološki ćorsokak. Ako glavna opozicijska stranka neće sudjelovati na izborima, cijeli sustav predstavničke demokracije kolabira. Drugim riječima, ako se izbori održe, u parlamentu gotovo neće biti nikakve opozicije. Ideološki, to bi značilo da trenutni politički sistem zasnovan na zamjenjivosti vladajućih stranaka – s implicitnim uvjetom da se ekonomska agenda ne mijenja – ne može osigurati niti stabilnost, a kamoli prosperitet i društvenu pravdu.

Došlo je, očekivano, i do sukoba između PD-a i predstavnika SAD-a i EU koji zahtijevaju od njih da podrže i glasaju za pravosudnu reformu, kao i da odustanu od bojkota izbora. Otvoreni animozitet tih predstavnika prema vodstvu PD-a natjerao je ove da otvoreno posumnjaju u njihovu nepristranost te čak i na optužbe da su pod koruptivnim utjecajem premijera Rame. Ipak, taj naizgled radikalan stav PD-a plod je nade u interne podjele u američkoj birokraciji nakon ustoličenja Donalda Trumpa na mjesto predsjednika. Na primjer, oni se pretvaraju da američki ambasador u Tirani, Donald Lu, ne predstavlja predsjednika Trumpa, već da se radi o pristaši Hillary Clinton i da je samim tim njegova podrška albanskoj Vladi zapravo privatna stvar. Također, unutar PD-a su se naveliko počele razvijati teorije zavjere koje političku snagu Edija Rame objašnjavaju podrškom Georgea Soroša, ultimativnog Trumpova neprijatelja. To je postalo eksplicitno u intervjuu koji je Basha dao kontroverznoj medijskoj kući Breitbart. Obraćajući se desničarskoj i rasističkoj publici Breitbarta, Basha je pozvao Trumpovu administraciju u pomoć u borbi “protiv najvažnijeg Soroševog protežea u Europi”.

S druge strane, kako bi povećao pritisak na Vladu i međunarodne predstavnike, Basha je radikalizirao retoriku. Neprestano poziva na građansku neposlušnost i stalno se referira na marginalizirane i siromašne koji ništa ne duguju tzv. stabilnosti. Više puta se referirao na destabilizacijski potencijal koji njegova stranka nosi u sebi i ne samo u okvirima Albanije, već je prijetnje proširio i na susjednu Makedoniju. Ipak, bez obzira na radikalnu retoriku, PD ostaje stranka establišmenta koja je vladala u istoj plutokratskoj maniri i provodila neoliberalne reforme kao i trenutna Vlada. Njene vođe, kao i uostalom svi političari u Albaniji, prilično su bogati bivši biznismeni ili birokrati. Po svemu sudeći njihova retorika će ostati samo to – retorika.

Proturječna uloga opozicije

Svejedno, neobična politička pozicija koju PD trenutno okupira prisiljava ju na udarce spram političkog sistema. U čemu se sastoji neobičnost te pozicije? Gotovo svi znaju da bi trenutno vladajuća koalicija (Ramina PS i Socijalistički pokret integraciju (LSI)), ako bi izašli zajedno, pobijedila na izborima, vjerojatno i premoćno. Kako korumpirana i imućnima naklonjena koalicija može pobijediti? Može u klimi društvenog očaja u kojoj većini ljudi i PD predstavlja istu takvu opciju. U izbornoj pat poziciji u kojoj velik broj ljudi odbija glasati ili to čini po inerciji, moć Vlade da privuče utjecaj lokalnih šerifa i kupi glasove predstavlja ključnu razliku. S druge strane, nominalno lijeve stranke (PS i LSI) su dominirale na izborima protekla dva desetljeća zahvaljujući i dalje popularnom nasljeđu socijalizma (PS je izravna sljednica “komunističke” Partije rada, dok je LSI nastao zahvaljujući rascjepu u toj stranci 2003. godine). Demokratska stranka je samo dva puta pobijedila na izborima nakon sloma komunizma, 2005. i 2009. godine, i to zahvaljujući upravo spomenutom rascjepu.

Izborna inercija neće se promijeniti osim ako se ne pojavi neka antiestablišmentska stranka. To je i razlog zašto PD, makar neuspješno, simulira tu poziciju. Ta simulacija ju je učinila proturječnom političkom strankom: s jedne strane, kako bi si priskrbila podršku, zauzima neke progresivne političke stavove; obećaje promjenu agresivno neoliberalnog zakona o visokom obrazovanju i uvođenje moratorija na uvoz otpada. S druge strane, kako bi umirili krupni kapital, najavljuju ponovno uvođenje flat-taxa kojeg je trenutna vlada opozvala i uvela umjereno progresivno oporezivanje dolaskom na vlast 2013. godine.

Postoji još jedan faktor, društveni, koji objašnjava proturječnu poziciju Demokratske stranke. U desetljećima nakon svog nastanka, 1990. godine, ta je stranka bila stranka najbogatijih i najsiromašnijih Albanaca. Kao i sve druge najvažnije stranke u Albaniji i ona predstavlja interese buržoazija. Ali, u smislu društvenog nasljeđa ona predstavlja i stranku klasa demontiranih uspostavom birokratskog socijalizma (velike trgovce, veleposjednike, vjerska lica i druge društvene i političke disidente), ali i one zaobiđene djelomičnom socijalističkom modernizacijom (nekvalificirane radnike i seljake, pogotovo u slabije razvijenim sjevernim dijelovima zemlje). Tako važan dio njihovog izbornog tijela čine bivši seljaci koji koji su napustili svoja sela i nastanili zemlju na periferijama Tirane i Drača. Oni žive kao prekarni radnici i čine najeksploatiraniji i najmarginaliziraniji dio albanskog stanovništva. Ta politički neorganizirana sirotinja s oskudnom klasnom sviješću predstavlja ključnu metu u kupovini glasova.

Nezgodna računica

U svakom slučaju, ono čemu se PD nada – unatoč svojoj retorici – jest rascjep u vladajućoj koaliciji. Nadaju se, a pojavljuju se i neki signali posljednjih dana, da će LSI promijeniti stranu, kao i 2009. kad su zajedno s PD-om formirali vladu. Izbori bez Demokratske stranke, kao što to stalno ističe Edi Rama, značili bi da će PS i LSI zauzeti gotovo sva zastupnička mjesta. To bi predstavljalo pirovu pobjedu za LSI. Računica je jasna: veći broj njihovih zastupnika pratit će još izraženije povećanje broja zastupnika Ramine stranke. Time bi PS mogla sama formirati vladu i lišiti LSI tradicionalne uloge nezaobilaznog koalicijskog partnera.

Bez obzira na sve, nemamo se ničemu per se za nadati s obzirom na trenutnu političku pat poziciju. Koja god stranka da pobijedi i nametne svoju politiku, ništa se neće dogoditi u smislu eliminacije siromaštva, zaustavljanja privatizacija i ojačivanja pozicije nižih klasa. Neoliberalizam će nastaviti po svom. Međutim, prolongiranje političke krize moglo bi delegitimirati cijeli politički sistem. Naime, trenutne karnevalska uloga Demokratske stranke mogla bi cijeli establišment odvući do ruba. To može značiti sve. Od kvazi-jednopartijskog sistema s potporom Zapada (Edi Rama kao prikladni đak američke i evropske birokracije) do nastanka nezavisnog društvenog pokreta koji će postojeće stranke gurnuti s ruba.

S engleskog preveo Marko Kostanić