Suprotno svojim ranijim obećanjima, albanska je vlada nedavno odlučila dopustiti uvoz stranog otpada namijenjenog za recikliranje. Odluka je izazvala snažan otpor i potaknula jačanje pokreta za zaštitu okoliša. No njegov uspjeh naposljetku ovisi o razumijevanju dubljih implikacija ovog vladinog plana.
Prvog dana ovog mjeseca, tisuće ljudi okupile su se ispred ureda premijera u Tirani na jednom od najvećih prosvjeda u novijoj povijesti Albanije koji nije bio izravno vezan ni uz jednu političku stranku. Prosvjed je izazvala odluka vlade da dozvolu uvoz industrijskog otpada za albansku industriju recikliranja. Dan ranije, američka je ambasada izdala upozorenje svojim državljanima da izbjegavaju velike trgove jer bi prosvjedi (koje su oni nazvali “opozicijskim”) mogli postati nasilni. No unatoč simboličnoj potpori opozicijske Demokratske stranke okupljanju (njezin je vođa Lulzim Basha prosvjed pozdravio na svom Facebook računu), nema nikakvih indicija da je opozicija doista sudjelovala u organizaciji. Dapače, govornici su jasno prozivali obje stranke za lošu socijalnu i ekonomsku situaciju u Albaniji, a nije bilo nikakvih tragova ni zazivanog nasilja.
Paradoksalno, iako ne i neuobičajeno za Albaniju, novi zakon zapravo predstavlja drugi pokušaj vlade da se dozvoli uvoz otpada u Albaniju. Prvi je bio onaj upravo Demokratske stranke 2011. godine. Tada opozicijska, a danas vladajuća Socijalistička stranka snažno se usprotivila ovim planovima, a aktualni premijer Edi Rama najavljivao je kako će socijalisti spriječiti takve planove, barem dok se ne osmisli način na koji takvo recikliranje neće stvarati dodatni otpad u Albaniji. I doista, Rama je nakon dolaska na vlast 2013. godine doista zabranio uvoz otpada i tako u osnovi spriječio održavanje referenduma o ovom pitanju za koji je potpise skupljalo nekoliko različitih udruga.
Nakon energičnog lobiranja privatnih tvrtki koje se bave recikliranjem, Ramina je vlada napravila potpuni zaokret, uz sasvim neuvjerljivu tvrdnju kako Albanija sada ima administrativne kapacitete da spriječi uvoz ilegalnog i toksičnog otpada. Malo tko međutim sumnja da je riječ o popuštanju privatnom sektoru. Tvrtke naime tvrde kako danas mogu raditi sa svega 25% svojih kapaciteta zbog čega je većina “na rubu zatvaranja”. Ovo su neobične tvrdnje ako znamo da se svega 17% domaćeg otpada reciklira, a većina općina nije uspostavila sistem diferenciranja prilikom prikupljanja. Za tvrtke, uvoz otpada je zapravo jeftinije rješenje od npr. s pomaganja lokalnim vlastima da organiziraju prikupljanje na način koji bi omogućio recikliranje. No ako je logika privatnih tvrtki bar jasna, ostaje sasvim nejasno koji je interes države da osigurava sirovine za privatne aktere umjesto da rješava vlastiti problem s otpadom.
Dvostruki prigovori
Riječ je o politikama koje su osobito zanimljive ako uzmemo u obzir da ih provodi vlada koja neprestano objašnjava siromašnima da se moraju sami pobrinuti za sebe. Isto očito ne vrijedi za velike tvrtke čiji pad profita izaziva hitnu državnu intervenciju. Slično se uostalom već duže događa u visokom obrazovanju, gdje država vlastita sveučilišta neprestano proziva kao financijski teret, a onda izdašno subvencionira privatne obrazovne institucije. To je neka vrsta kapitalizma za siromašne, a socijalizma za bogate. Prigovori protivnika uvoza smeća nisu se striktno bavili ovih stvarima već su otvorila dva druga pitanja. Jedno se tiče nedostatka zakonskih ograničenja, odnosno kvota za uvoz otpada, što bi moglo dovesti do gomilanja neiskoristivog smeća u Albaniji. Drugi, još važniji, tiče se onog što zakon uopće ne spominje: što će spriječiti uvoz toksičnog otpada koji južnotalijanska mafija sve češće nastoji deponirati po okolnim zemljama?
Uvoz toksičnog otpada ostaje naravno ilegalan i po novom zakonu, no mehanizmi koji bi to trebali spriječiti su izrazito slabi. Naime, kazna za takav uvoz iznosi svega trideset tisuća eura. Kada tome dodamo skromne administrativne kapacitete albanske države da kontrolira uvoz postaje očito da bi svako dozvoljavanje legalnog uvoza otpada višestruko povećavalo opasnosti i onog ilegalnog. Osim ovih strahova, cijela situacija može nam nešto reći i o efektima globalnog kapitalizma u Albaniji. Naime, s obzirom na svoju perifernu poziciju, ova zemlja može biti idealan izbor za ulogu “smetlišta Europe”. Snažna depopulacija i dezindustrijalizacija nakon pada socijalizma uparena sa slabom i korumpiranom državom pružaju sjajnu priliku ne samo mafiji već i velikim privatnim tvrtkama za brzu zaradu.
Šira pitanja
Čak i ako ne dođe do najgoreg scenarija uvoza toksičnog otpada, slaba zaštita radnika, niske plaće i gotovo nikakva regulacija radne i okolišne sigurnosti mogli bi jačanjem sektora zbrinjavanja uvoznog otpada imati katastrofalne društvene i ekološke posljedice. Zanimljivo je u tom smislu kako nedavni prosvjed, na koji s pravom možemo gledati kao na tračak nade, nije u nekoj znatnijoj mjeri privukao one koji bi vrlo skoro mogli postati prve žrtve planova o uvozu otpada. Na njemu su u najvećoj mjeri sudjelovala “srednje klase”, obrazovani kadrovi državnih i privatnih tvrtki, studenti, učitelji, doktori, inženjeri i – prije svega – zaposlenici različitih nevladinih organizacija. Siromašni iz radničke klase nisu se pojavili. I to je nešto što svakako vrijedi razumjeti. Naime, nekome tko je socijalno i prostorno već sasvim isključen, perspektiva daljnjeg zagađenja ne čini se toliko strašnom.
Osim toga, radnička klasa još uvijek ima jedan “ispušni ventil” – mogućnost radne emigracije. Za njih iseljavanje još uvijek predstavlja mogućnost za određeno socijalno napredovanje. Nasuprot njima, “srednje klase” emigraciju zbog manualnih poslova, čak i kad su bolje plaćeni, doživljavaju kao socijalnu degradaciju. Stoga za njih ekološka pitanja postaju važan problem. Riječ je gotovo o posljednjem pokušaju spasa sve slabijih liberalnih nada u pošteni kapitalizam i “pravnu državu”. Sve to potiče ih da sada budu u prvoj crti borbe protiv ovog opasnog plana vlade. To ne znači da otpor uvozu otpada ne treba shvatiti ozbiljno. Unatoč tome što je artikulirana kroz liberalne zahtjeve, ova borba doista može ugroziti razvojni model albanskog kapitalizma.
Korupcija i ignoriranje javnog interesa ovdje nije subjektivna devijacija već strukturalna posljedica sudjelovanja u svjetskom kapitalističkom sistemu s periferne pozicije. Kao što naposljetku pokazuje i pretjerani strah američke ambasade, čak i zahtjev za poštovanjem ekoloških standarda može ugroziti reprodukciju neoliberalnog kapitalizma u Albaniji. Unatoč tome, ako žele imati minimalnu nadu u uspjeh, “srednje klase” moraju uključiti i druge u svoju borbu. U suprotnom bi ono što se danas čini kao tračak nade lako moglo postati samo kratki jesenski karneval.