Ruski ambasador u Ankari, Andrej Genadjevič Karlov, ubijen je sinoć u gotovo nevjerojatnom incidentu. Ambasador je držao govor kojim je otvarao izložbu fotografija o Rusiji u Centru za suvremenu umjetnost kada mu je prišao policajac koji je osiguravao događaj i nekoliko ga puta upucao u leđa. Osim što je privukao pažnju svjetskih medija svojom televizičnošću, ovaj atentat zapravo ima nekoliko ozbiljnih implikacija po regionalnu i svjetsku politiku. Za početak, on predstavlja kompromitaciju Turske Republike. Iako se režim u Ankari već godinama nastoji nametnuti kao regionalna sila bez čijeg se sudjelovanja (diplomatskog ili vojnog) ne mogu rješavati regionalni sporovi, redovito se pokazuje nesposobnim kontrolirati čak i sigurnosnu situaciju unutar svog teritorija.
Pored nedavnog pokušaja puča, stalnog rata na istoku i bombaških napada na zapadu zemlje, Turska je sada dopustila likvidaciju diplomata u centru Ankare. Osim toga, počinitelj nije bilo tko: on je prema dostupnim podacima specijalni policajac, povezan s islamističkim grupama u Siriji. Nije prošlo ni nekoliko dana od kad se američka diplomacija ispričala turskim sigurnosnim službama zato što ih je prošle godine optužila da su povezane s islamističkim grupama u Siriji poput al-Kaide i tzv. Islamske države. No to priopćenje svakako je pisano više iz potrebe jačanja oslabjelog saveza SAD-a i Turske nego iz uvjerenja u pogrešnu procjenu američke obavještajne zajednice. Ovaj incident je uvjerljiv argument u tom smjeru. Naposljetku, atentat se dogodio svega dan uoči današnjeg sastanka u Moskvi između ruskih, turskih i iranskih predstavnika na kojem se, prema najavama, dogovara budućnost Sirije.
Da te tri sile aktivno rade na podjeli četvrte zemlje (Sirije), i to bez ikakvog sudjelovanja Zapada, više nije nikakva tajna. Prilikom evakuacije istočnog Alepa, koja još uvijek traje, postalo je očito kako zapadni diplomati nisu čak ni obaviješteni o dogovoru. Nema nikakve sumnje da ove tri sile uživaju u svojoj novoj poziciji samostalnih gospodara situacije, bez uobičajenih tutora. No njihov je eventualni dogovor još daleko od realiziranog: interesi im ostaju sasvim suprotstavljeni i vrlo je neizvjesno je li tu moguć ikakav kompromis. Osim toga, ovi se razgovori odvijaju bez sudjelovanja ijednog od lokalnih aktera, za koje nije sigurno kako će na njih reagirati. Novo savezništvo dakle možda neće biti tako lako konzumirano. Atentat turskog policajca na ruskog ambasadora u trenutku historijske suradnje između dvije države možda je i najbolja ilustracija toga.