Dvadeset mjeseci nakon početka genocida u pojasu Gaze bešćutna agresija Izraela samo se intenzivira, no proporcionalno s njome rastu i pokreti otpora diljem svijeta. Zagreb nije iznimka, a danas, 15. lipnja, će to dokazati najvećim maršem u solidarnosti s Palestinom od studenog 2024. Uoči prosvjeda razgovarali smo s organizatoricama iz Inicijative za slobodnu Palestinu, Antiratnih feministkinja, Štrajka za Gazu i Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde (IZASEP) o sudioništvu Hrvatske u genocidu, mogućnostima grada Zagreba da iskaže podršku i malim pobjedama pokreta otpora.
Mediji sve rjeđe izvještavaju o neprekidnom genocidu u Palestini. Pretpostavljamo da je, upravo zbog toga, dobar dio ljudi slabo informiran o situaciji u Gazi. Možete li kratko opisati što se trenutno tamo događa?
Posrijedi je logičan ishod onoga što je prethodilo, a istovremeno šokantna eskalacija. Zločini i masakri su sve brutalniji jer počinitelji vide da prolaze nekažnjeno. Samo je prošlog tjedna ubijeno 150 Palestinaca. To se dogodilo u podjeli pomoći jer je Izrael makinacijama i nasiljem uz podršku zapadnih zemalja uspio preuzeti raspodjelu humanitarne pomoći, koristeći je kao još jedno polje gdje perpetuira genocid. Nezamislivo je da to ostane zanemareno u medijima, a u većini slučajeva vidimo da je tako. Životi 150 Palestinaca više nisu vijesti.
Nadalje, u proteklih 24 sata, budući da je sva medijska pažnja bila usmjerena na Madleen, ubijeno je čak 105 ljudi. Ti brojevi su samo napadi. Brojka od 55,000, od koje su ogroman postotak djeca ispod 14 godina jer ona sačinjavaju 44 % populacije Gaze, odnosi se na direktno ubijene, stradale od granatiranja i snajpera. U tu statistiku ne ulazi 41 % pacijenata na dijalizi koji su umrli, kao ni oni koji umiru izgladnjivanjem, kao ni onkološki pacijenti. Pritom i broj koji je potvrđen ovisi o kapacitetima koji nam medicinski sustav daje, a medicinski sustav više ne postoji. Postavlja se pitanje tko uopće može potvrditi te smrti. Kada govorimo o preko 55,000 ljudi, govorimo o ljudima koji su bili pred nekime. Što ćemo sa svima koje ne možemo identificirati, onima koji su još uvijek pod ruševinama, da ne spominjemo opasnost od zaraznih bolesti. Tamo više nema hrane ni pitke vode, u Gazi više ne postoji ništa. Sve se to slaže jedno na drugo, to što nas ne izvještavaju o tome svaki dan ne znači da se ne dešava.
Na koji je način Hrvatska upletena u priču?
Boris Postnikov je nedavno super napisao: “mala zemlja za veliku podršku Netanjahuu”. Dovoljna je ilustracija ponašanja Hrvatske primjer posjeta ministra Grlića-Radmana Izraelu u ožujku, gdje je još jednom rekao da Hrvatska snažno podržava pravo Izraela na samoobranu. Tada se već govorilo o 20,000 ubijene djece. Koji god državnik dolazi u posjet Izraelu protokolarno obilazi i palestinsku samoupravu. On je to odbio. Hrvatska je na svim glasanjima [za primirje i priznanje Palestine] bila protiv.
Taj okvir vanjske i diplomatske politike kod nas ima i konkretne materijalne posljedice. Primjerice, Hrvatska je u svibnju još jednom glasala protiv revizije odnosa s Izraelom, sporazuma pridruživanja između EU i Izraela, što je zdravorazumski podržao veći broj zemalja članica EU. Sporazum omogućuje Izraelu da pristupi europskom tržištu i uprihodi milijune eura. Kad bi ga EU i njezine članice odlučile suspendirati, što mogu, odsjekao bi se dobar dio sredstava Izraelu, što bi bio značajan udarac na sposobnost Izraela da provodi genocid.
Prošle godine je Hrvatska također udvostručila izvoz oružja Izraelu u odnosu na 2023.
Zatim hrvatskim državljanima koji su evakuirani iz Gaze nije čak ni osiguran besplatan prijevoz, svi su dobili zaračunate troškove avionskih karata i hotela gdje su proveli noć. Ti su troškovi otpisani nekima tek nakon višestrukih zahtjeva. Došli su u Hrvatsku potpuno prepušteni sami sebi i morali su se snaći. Da nije bilo humanitarnih akcija, ti ljudi ne bi niti imali riješen status. Neki broj hrvatskih državljana još uvijek čeka odgovor za evakuaciju od veleposlanstva u Kairu.
Treba spomenuti da Hrvatska sveučilišta s izraelskima surađuju u raznim projektima, a najproblematičniji su programi vojne i sigurnosne suradnje. Izraelska sveučilišta sudjeluju u okupaciji palestinskih teritorija, genocidu i kolonijalnom režimu. Osiguravaju znanja i vještine, usko surađuju s vojnom i sigurnosnom industrijom, opskrbljuju Izrael pravnom infrastrukturom kojom pokušavaju reinterpretirati međunarodno humanitarno pravo i opravdati kršenja ljudskih prava. Važno je istaknuti dvostruke kriterije jer u drugim slučajevima su jako brzo prekinute sve suradnje, a u ovom nije prekinuta ni jedna.
Možete li dati kratki uvod u borbu protiv hrvatskog pomaganja genocidnoj politici Izraela?
Od kasne 2023. različite grupe interpretiraju i shvaćaju da je borba za slobodu Palestine nešto što se dotiče i njih. Grupe poput kulturnih radnica, studentica za Palestinu, akademskih radnica i dr. su pronašle aktivnosti koje u njihovom kontekstu odzvanjaju i mogu privući veći broj ljudi da se uključe. Generalni princip za svu vrstu djelovanja je da se kreće od neposredne okoline, od radnog mjesta. Kad javna institucija u kojoj radiš promovira cionističku privatnu zbirku ili ti konferenciju sponzorira isporučitelj oružja Izraelu, moraš nešto reći. To što se naša država i vlasti ponašaju tako ne smije zasjeniti da je podrška u narodu velika. Sve javne akcije su bile masovne. Pratimo pad broja vijesti u medijima, no nismo svjedočili padu broja ljudi koji se pojavljuju na prosvjedima.
Osim prosvjeda, Inicijativa je imala širok dijapazon akcija. Od toga da se ljudi na redovitoj bazi nalaze u Booksi i kroz razgovore pokušavaju interpretirati što se dešava, do prosvjeda koji ostvaruju prisutnost u javnom prostoru. Imamo cijeli niz aktivnosti koje su posvećene edukaciji raznih skupina, kada je sve u Palestini krenulo i zašto je povezano s cijelim svijetom. Količina aktivnosti, proizvedenog znanja, senzibiliziranja javnosti koju su Inicijativa i sestrinske grupe proizvele je impresivna, doista se osjeća živa društvena energija. U zadnje vrijeme su se i neke stare organizacije civilnog društva koje su nastale iz antiratnog pokreta 90-ih konačno usudile nešto reći.
Prošle godine marš je naznačio vez između različitih organizacija u pokretu otpora. Što se sve od tada postiglo?
Od marša do sada su postojeće veze ostale stabilne što nije za zanemariti. U nedjelju će opet govoriti ne samo ljudi iz uže shvaćene Inicijative za slobodnu Palestinu, nego i drugih grupa koje vidimo dijelom pokreta solidarnosti s Palestinom.
Neproduljivanje ugovora lektorice Einat Lilian Dotan na FFZG-u je dobitak, ali to je samo jedan ugovor, nije službena politika Sveučilišta. Pritisak mora biti još veći da na razini institucija do tih suradnja ne dolazi i da se postojeće suradnje trenutačno prekinu. Treba dodati regionalnu i transnacionalnu suradnju s različitim organizacijama i grupama. Primarno je važna Block The Boat kampanja koju smo započeli prošle godine kada je brod Kathrin pokušao pristati u hrvatske luke. Zbog našeg glasnog otpora i alarmiranja medija to se nije dogodilo. Iste koordinirane akcije su radile kolege u Sloveniji, Grčkoj, Turskoj… na kraju smo iz gotovo svih luka uspjeli otjerati brod.
Na kraju, cijela priča oko bojkota (BDS) stiže u Hrvatsku. Mjeseci naše kampanje i doprinosa javnom razgovoru o genocidu i blokiranju suradnji s Izraelom su urodile plodom. Ovih dana se organiziraju protesti i u Puli, Rijeci, Splitu, na sveučilištima se održavaju plenumi i pripremaju tribine. IZASEP je kroz svoj rad s akademskom zajednicom došao do toga da akademski radnici ne samo na FFZG-u, nego i na manjim sveučilištima, pozivaju druge kolege da se pridruže BDS-u, organiziraju tribine i kroz pedagoški rad sa studentima rade po pitanju Palestine. Sve je to malo, ali izrazito značajno.
Što se nadate postići maršom u nedjelju?
Kroz prosvjed se još jedanput izražava neslaganje s politikom Vlade i poziva ju se na obaveze koje ima prema potpisanim međunarodnim sporazumima. Vlada RH mora podržati prijedloge za zaustavljanjem genocida i mora prekinuti sve odnose s Izraelom – vojne, akademske, trgovinske. Marš je tu da se pokaže da i dalje postoji velika podrška pokretu solidarnosti s Palestinom, te da se upozori na ono što promiče u mainstream medijima
Već tjednima ljudi svakodnevno prosvjeduju ispred Ministarstva vanjskih poslova. To pokazuje da postoji mnoštvo koje će doći na ulice jednom kad do tog poziva dođe. Teško se sjetiti druge mobilizacije koja je kontinuirano uspijevala privući tako masovni broj ljudi.
U usporedbi s Njemačkom ili SAD-om gdje se solidarnost prema Palestini kriminalizira, Hrvatska još uvijek relativno dobro stoji po pitanju represije. Međutim, nedavno su u Zagrebu uhićene aktivistice koje su prosvjedovale ispred Ministarstva vanjskih poslova. Kako se još represija manifestira?
Lišavati ljude slobode na 24 sata zbog mirnog prosvjeda je nedopustivo i na to ne smijemo pristajati, ali od toga se ne bi trebalo raditi žrtvoslovlje i fokus mora ostati na zahtjevima prosvjeda. Imale smo podršku, pristup pravnoj zaštiti i medijsku vidljivost. U tim trenucima trebamo razmišljati o svim ljudima koji proživljavaju policijsku represiju na našim granicama, o onima koji su u detencijskim centrima, o Romima na rubu Zagreba koji trpe rasističko nasilje, o ljudima koji nemaju privilegiju da se njima netko bavi. Naše slučajeve treba koristiti da se govori o tome i beskrajnoj patnji palestinskog naroda. Mediji su to uokvirili kao slobodu govora, ali tu slobodu govora nisu koristili da govore o našim zahtjevima ispred Ministarstva, a to je prekid svih veza s Izraelom.
Ta eskalacija je imala svrhu zaplašiti nas. Istu funkciju je imalo kažnjavanje sudionika marša u Rijeci sa sankcioniranjem nošenja palestinske zastave. Rezultira time da nas pred pulski marš ljudi zovu i pitaju smiju li nositi palestinske zastave. Ipak zahtjev za slobodu govora u Hrvatskoj, EU i SAD-u ne smije postati veći od zahtjeva za prekidom genocida.
Kako se gradska vlast trenutačno pozicionira prema Palestini?
U nekoliko navrata je bilo akcija koje su prošle kroz gradske službe. Tijekom marša koji je koincidirao s danom solidarnosti s Palestinom projiciralo se palestinske zastave na fontane. Naravno da želimo neku proaktivniju podršku. Lako je reći da na gradskoj razini ne možemo puno jer je to pitanje koje će se rješavati u saboru ili Europskom parlamentu. Ustvari vidimo primjere mnogih gradova u Europi koji su odlučili zauzeti stav i prekinuti veze s Izraelom, primjerice sudjelujući u BDS-u. Ne vidim zašto Zagreb isto to ne bi mogao napraviti. Banalno rečeno, zar je stvarno tako nezamislivo da se npr. ne kupuju printeri marke koja zarađuje za ratnu mašineriju Izraela?
Na simboličkoj razini, u primjerima drugih konflikata vidjeli smo da su se neki gradovi požurili pobratimiti, u ovome nisu. Moglo bi se raditi na amplificiranju palestinskih glasova i koncentrirati na ljude koji su u egzilu ili pod okupacijom, pružati im materijalnu podršku, ali i vidljivost. To ne treba brkati s time da želimo da gradska vlast preuzme sve, samo tražimo da podrži zahtjeve da se RH drži svojih zakonskih obaveza.
Što prosječni čitatelj_ica može napraviti po pitanju genocida?
Mogu početi s time da dođu na prosvjed gdje je bitno pokazati da je nezadovoljstvo trenutačnom situacijom veliko. Nakon toga se isplati pratiti materijale koje sve inicijative objavljuju – od Studentica za Palestinu, preko Štrajka za Gazu, do IZASEPA. Na redovitoj bazi pokazuju prostore gdje se poželjno konkretno angažirati. Kroz kanale Inicijative za slobodnu Palestinu već imamo materijale o BDS-u, to je nešto što svatko može podržati. Predstavlja kampanju u kojoj organizirani pokret može dovesti do konkretnih pomaka, nešto što se ne događa u Bruxellesu, nego bilo gdje. Isto tako nismo popili svu pamet svijeta, ako netko ima neku ideju neka nam se javi. Međutim, postoji višedesetljetno znanje koje su propalestinski aktivisti razvili. Imamo se na što osloniti, znamo da te metode i alati djeluju. Zato dođite na marš!