društvo
vijest

U politici se realizam gradi, a ne mjeri

Foto: AFP

Teško je zamisliti prikladniji simbol elitizma od ekskluzivnog resorta u švicarskim Alpama. A ako se u tom resortu svake godine okuplja svjetska poslovna i politička elita, onda sve previše nalikuje na naivniji filmski predložak. Mora biti da su doslovnost scenografije i protokola naprosto toliko jaki da su bile neizbježne sumnje u stvarne motive tog elitnog okupljanja. Naslutili ste sigurno da se radi o Davosu i Svjetskom ekonomskom forumu koji se odvija upravo ovih dana. Radi se o događaju koji je svoj vrhunac u smislu medijske pozornosti i osluškivanja zaključaka doživio sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme općeg trijumfa kapitalizma i sakralizacije slobodnog tržišta.

Premda je i dalje na listi onih događaja koji iziskuju pažnju globalne štampe, njegov utjecaj je značajno splasnuo. Susreti koji se tamo zbivaju i izgovorene poruke više se ne čitaju kao nagovještaji budućih politika ili smjera u kojem ide svijet. A postalo je i jasno da se svijetom ne rukovodi tako da se nadležni sastanu jednom godišnje i dogovore sve što trebaju dogovoriti. Međutim, kao što smo spomenuli, nisu se svi pomirili s tom suhom protokolarnošću. Prije gotovo četiri godine na desnici se formulirala utjecajna teorija zavjere po kojoj je Davos zapravo intelektualni poligon za “veliko resetiranje”. Opširnije smo tada pisali o tome, a sada ćemo samo jezgrovito ponoviti da dimenzija sumanutosti ostane sačuvana: kapitalisti i političari, “globalisti”, pod paskom osnivača Foruma Klausa Schwaba rade na “velikom resetiranju” kapitalizma kako bi ga zapravo postepeno uništili i uveli nekakav drukčiji ekonomski sistem. A pod “drukčiji” spadaju sve varijante socijalizma onako kako ga desnica zamišlja.

Primjetno je da ova teorija zavjere ne odudara značajno od ostalih sličnih teorija na desnici koje pretpostavljaju da su kozmopolitski kapitalisti pod utjecajem ljevice koja, eto, svjetsku revoluciju nije uspjela realizirati uz pomoć proletarijata pa se sada okrenula drugom prikladnom klasnom subjektu za tu rabotu: globalnim kapitalistima. Unatoč tome što počiva na krajnje neodrživim pretpostavkama, teorija je postala utjecajna, a Klaus Schwab, čije su knjige zapravo aerodromski non-fiction za poslovne putnike, postao je inačica Karla Marxa. Popularnost teorije vjerojatno leži u intuicijama koje nisu pogrešne, a tiču se manjka sluha političkih i poslovnih elita za probleme takozvanih običnih ljudi, da se izrazimo najjednostavnije. Pritom je prevladavajuće shvaćanje socijalističke i socijaldemokratske povijesti toliko iskrivljeno, a radnički pokreti toliko osakaćeni, da su kriteriji društveno-političkog realizma u potpunosti napušteni jer odavno samo jedna strana pobjeđuje.

Ipak, ovogodišnja, kako to u posljednje vrijeme vole reći sportski novinari, iteracija skupa u Davosu prilično je raskrinkala spomenutu teorije zavjere. Pritom znamo da kriterije društveno-političkog realizma nije podignula probuđena ljevica. Naime, na pozornici se pojavio novi argentinski predsjednik Javier Milei, jedan od heroja zagovaratelja teoretičara “velikog resetiranja”. I ne samo da se pojavio. Prilikom predstavljanja ga je sam Schwab pohvalio kao nekoga tko je “uveo novi duh u Argentini, učinio Argentinu povezanijom s privatnim poduzetništvom i poduzetničkom aktivnošću te ju vratio pod vladavinu zakona”. Doslovno je neugodno bilo što dodatno napisati. A sam Milei je nastavio po svome. Poručio je da je zapadni svijet u opasnosti jer su mu institucije preuzele one vizije koje nužno vode u socijalizam. Prozvao je radikalnu feminističku agendu, kao i onu “krvavo-pobačajnu”, a optužio je i neo-marksiste da su uspjeli kooptirati common sense zapadnog svijeta. Zatim se okrenuo nabrajanju kolektivističkih ideja koje su zaposjele duh zapada. I tu nije bio nimalo diskriminatoran, pored komunista i klasičnih sumnjivaca, pojavili su se demokršćani i nacionalisti. Zasluženi pljesak je dobio, a izvještaji kažu da je i sastanak s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda prošao dobro.

Milei je, dakle, pokopao teoriju “velikog resetiranja” još luđim fantazijama, i hvala mu na tome. Ali i nehotice upozorio na izlišnost sukobljavanja s tim teorijama u obliku fekt-čekinga ili dokazivanja neodrživosti. One ne funkcioniraju zato što je netko izmanipuliran i ne zna istinu. One funkcioniraju jer ne postoji uvjerljiva alternativna teorija. A pod uvjerljivošću ne mislimo samo na poklapanje riječi i stvari već na političku organizaciju koja riječi i stvari veže u realnu i dosežnu viziju bolje budućnosti. U politici se realizam gradi, a ne mjeri.