Revolucija kojom je svrhnut Ceausescuov režim u prosincu 1989. u Rumunjskoj se nekad obilježavala, a danas je predmet teorija zavjere koje negiraju narodnu revoluciju i pripisuju raspad režima tajnoj policiji. Florin Poenaru prisjeća se tadašnjih društvenih uvjeta koji su izazvali narodni bijes i uspoređuje ih s današnjima.
Nekada je kraj godine za Rumunje imao poseban značaj. To nije samo bilo vrijeme blagdanske sezone, već i trenutak za obilježavanje revolucije kojom je svrgnut Ceausescuov režim u prosincu 1989. Ovaj događaj, koji se do prije otprilike pola desetljeća primjereno obilježavan u javnim događanjima i javnom govoru, postao je ništa više od fusnote aktualnih događanja. Sve je teže pronaći čak i diskretne reference na ono što se dogodilo prije 33 godine, a kamoli dubinske analize ili komemoracijske priloge. Ono što se nekada smatralo temeljnim trenutkom suvremenog rumunjskog društva (i to s pravom), sada je obavijeno amnezijom.
U određenoj mjeri to je razumljivo. Ključni povijesni događaji blijede u očima sljedećih generacija. Diljem Europe, na primjer, pad Berlinskog zida 1989. nema isti značaj koji je imao u nedavnoj prošlosti. Ali u rumunjskom slučaju mislim da postoji nešto više od neizbježnih učinaka vremenske udaljenosti. U nastavku ću odbojiti dva uzroka nestajanja ovog revolucionarnog trenutka u Rumunjskoj – jedan ideološki, drugi vrlo materijalni.
Orkestrirana revolucija
Mađarski filozof rumunjskog podrijetla G.M. Tamas u nekoliko je navrata ironično primijetio sklonost Rumunja da negiraju revolucionarni i narodni karakter događaja iz 1989. godine. Mobilizacija desetaka tisuća ljudi diljem velikih gradova u zemlji – uglavnom mladih ljudi i industrijskih radnika – koja je natjerala vladajući par na bijeg helikopterom odbacuje se u korist raznih verzija zavjere.
Jednu takvu verziju zavjere artikulirao je upravo u danima revolucije sam Ceausescu. Prema njemu, ustanak su izazvali strani agenti, najvjerojatnije sovjetski. Da nije vjerovao da se radi o istinskim narodnim nemirima očitovalo se u smjelosti s kojom je Ceausescu sazvao narodni skup 22. prosinca u Bukureštu, iako su noć prije režimske snage ubile desetke ljudi, a nekoliko stotina ih je ozlijeđeno. Unatoč golemim dokazima, Ceausescu nije uspio vidjeti i shvatiti da je narodno nezadovoljstvo bilo stvarno, a ne orkestrirano.
Kasnije, tijekom tranzicijskog razdoblja, oblikovala se drugačija verzija zavjere, koju su ovaj put promovirale antikomunističke desničarske snage, uključujući neke disidente koji su stvarno i sudjelovali u događajima iz prosinca 1989. Prema ovoj priči, nije bilo stvarne revolucije, nego je izveden državni udar koji su orkestrirali otuđeni komunistički aparatčici, predvođeni Ionom Iliescuom, koji više nisu mogli trpjeti Ceausescuovu diktaturu. Osjetili su da se komunistički režimi ruše posvuda u srednjoj i istočnoj Europi uz blagoslov Moskve, i preuzeli su inicijativu da se otarase Ceausescua i njegove klike kako bi preuzeli vlast. Uspostavili su neokomunistički režim koji je bio nereformiran i korumpiran do kosti. To je, u kratkim crtama, bio glavni argument koji je podupirao prikaz rumunjske revolucije u takozvanom Tismăneanuovom izvješću, dokumentu koji je naručio rumunjski predsjednik Traian Băsescu 2007., uoči pristupanja EU, kojem je cilj bio osuditi komunizam. To je i dan danas moćno tumačenje revolucije s obzirom na još uvijek snažan ideološki stisak ove verzije antikomunizma.
U novije vrijeme, čini se da jedno drugo tumačenje zauzima središnje mjesto. Promicana od strane nove generacije antikomunističkih povjesničara s pristupom dokumentima tajne policije (Securitate) i drugih ključnih institucija komunističke države, ta priča varira na staru melodiju. Prema toj perspektivi, revolucija nije bila ništa više od diverzije koju je orkestrirala tajna policija u nadi da će spasiti režim i, kada je to postalo neodrživo, spasiti samu sebe, kako bi bila u dobroj poziciji da nastavi manevrirati društvenom stvarnošću u novom povijesnom kontekstu. Ovaj narativ stoga predstavlja uvod u vrlo popularnu perspektivu u Rumunjskoj, i prije i nakon događaja iz 1989. godine, prema kojoj agenti Securitatea zapravo vode predstavu iza kulisa. U odnosu na revolucionarne događaje, ova zavjera ima dodatni sloj. Uključuje vrlo tajni odjel tajne policije posebno obučen za stvaranje diverzije u slučaju narodne pobune, na način da nasumično pucaju na prosvjednike kako bi se stvorio kaos i odvratilo više prosvjednika da se pridruže pobuni. Prema povjesničarima Andreiju Ursu, Rolandu O. Thomassonu i Madalinu Hodoru, upravo se to dogodilo u prosincu 1989. u Rumunjskoj, što također objašnjava visok broj ubijenih osoba (preko 1.000), uglavnom hicima iz vatrenog oružja. Za njih je sve to bio dio razrađenog “scenarija” koji je tajnoj policiji omogućio da u tajnosti vodi vlastitu kontrarevoluciju i tako porazi revoluciju unatoč očitom uspjehu u svrgavanju Ceausescua. To što do danas nisu identificirani strijelci autorima je potvrda da se radilo o vrlo tajnoj operaciji.
Razaranje uma
Okret prema sve opskurnijim teorijama zavjere odražava širi trend u našem suvremenom postpandemičnom svijetu koji karakterizira ono što je Lukács jednom nazvao “razaranjem uma”. Ali također pokazuje da se utemeljujući trenutak rumunjske postkomunističke ere sada pretvorio u vlastitu negaciju: ne trijumf naroda protiv opresivne diktature, već postignuće njegove tajne policije da osujeti mase i manipulira njima.
Ovaj zaborav uzroka i uvjeta rumunjske revolucije mogao bi također imati veze s trenutnim neprilikama. Jedna od prijelomnih točaka rumunjske revolucije 1989. bila je potpuna neimaština velike većine stanovništva. Priča je poznata, ali za ovu priliku vrijedi se podsjetiti. Suočena s rastućim dugom i u kontekstu povećanja kamatnih stopa u režiji američke centralne banke (Fed), znanog kao Volckerov šok, rumunjska država nije mogla nastaviti posuđivati dolare na međunarodnim tržištima. Do 1981. postala je nesposobna platiti svojim vjerovnicima i zemlja je proglašena insolventnom. MMF je uskočio i predložio reformski paket koji je rumunjska država odbila jer je podrazumijevao privatizaciju državne imovine i uvođenje tržišnih reformi. Umjesto toga, Ceausescuov režim nametnuo je kaznenu politiku štednje. Proizvodnja usmjerena na izvoz, supstitucija uvoza i “racionalizacija” (što je zapravo značilo oštra ograničenja potrošnje) bili su njezini glavni stupovi. Cilj je bio što više izvoziti na međunarodna tržišta kako bi se prikupila potrebna količina dolara za isplatu vjerovnika i time osloboditi državu ovisnosti o njima. Do ljeta 1989. ova se politika pokazala uspješnom. Sav dug i kamate su vraćeni. Ali gospodarstvo i društvo ostali su u rasulu. Supstitucija uvoza značila je da se Rumunjska nije mogla povezati s digitalnim transformacijama koje su se dogodile kasnih 1980-ih, što je ozbiljno smanjilo njezinu produktivnost. Do kraja desetljeća proizvodni pogoni ozbiljno su zaostali. Takva je politika također ostavila duboke ožiljke u društvu. Izvozno orijentirana proizvodnja značila je da su ljudi morali čekati u dugim redovima za osnovne namirnice poput kruha, toaletnog papira i jaja. To je dovelo do razvoja zamršenih oblika razmjene i rasta crnog tržišta koje je nastavilo postojati i nakon pada režima. Država je regulirala unos kalorija. Dugi sati i dani energetskih ograničenja značili su da su ljudi živjeli bez struje, tople vode i grijanja, u mraku i očaju. To je stvorilo veliku ogorčenost među stanovništvom, ne na komunizam kao ideologiju ili sustav, već na iscrpljujući režim koji ih je prisilio na tu žrtvu. Dok je režim u slavnim danima 1960-ih i 1970-ih paradirao materijalnim obiljem kao znakom svog modernizma, 1980-e bile su sumorne i frustrirajuće. Peter Siani-Davis jasno je otkrio šire snage i klasne segmente koji su omogućili rumunjsku revoluciju. Međutim, ono što je u konačnici ujedinilo revolucionare bila je duboka mržnja prema režimu koji im je nametnuo bijednu situaciju, kako na poslu tako i kod kuće.
Nekad i sad
Čitajući vijesti 33 godine nakon tih dramatičnih trenutaka, nevjerojatno je koliko se onoga što je izazvalo bijes ljudi sada vratilo u društveni život, ali na drugačiji način. Ljudi žive na hladnoći i bez svjetla jer ne mogu platiti svoje račune. Čak i kada ih mogu platiti, i dalje se događa da ostanu bez grijanja i svjetla zbog kolapsa infrastrukture, kao što je to čest slučaj u Bukureštu. Ljudi stoje u dugim redovima kako bi dobili pakete hrane koje država nudi ljudima s vrlo niskim ili nikakvim primanjima. Broj ljudi koji traže pomoć u skloništima za beskućnike do te je mjere vrtoglav da njihovi upravitelji često koriste medije kako bi zamolili ljude da doniraju zbog nestašica s kojima se suočavaju. Gradske uprave diljem Rumunjske uvele su mehanizme štednje jer ne mogu plaćati račune i plaće. Zbog toga su mnogi gradovi u mraku nakon ponoći. Neka su se sveučilišta diljem zemlje vratila online nastavi kako bi uštedjela energiju u svojim kampusima jer se suočavaju s nagomilanim računima.
U tom kontekstu nije ni čudo da događaji od prije 33 godine izgledaju doista daleki. Postoje neposredniji, hitniji problemi. Nova generacija živi svoju verziju osamdesetih. Možda će, kao i tada, frustracija siromaštvom svakodnevnog života postati katalizator velike promjene.