Upućeni su sve znali već u nedjelju. WhatsApp grupama kolale su zlokobne “forvarduše” koje su ionako anksiozno nedjeljno predvečerje dodatno začinile. U ponedjeljak ujutro su se upalili i redakcijski motori: “forvarduše” su se transformirale u lajv praćenje prijelomne vijesti. Kafić u Rijeci, automat na zagrebačkom PMF-u, pa opet Rijeka, na mapu se upisao i istok zemlje, čekao se samo Split… I evo ga, srećom, kafić je bio na Firulama, blizu bolnice. U međuvremenu smo doznali da se i djevojka iz Slunja u pratnji oca zaputila prema karlovačkoj bolnici. Prometna gužva u Tušiloviću dodatno je naglasila neizvjesnost njene sudbine. A ona kolektivna spala je na leđa reportera koji su dobili specijalne zadatke: da obilaze dućane i kafiće i vide što se događa s proizvodima spornog proizvođača.
Tih smo nekoliko dana doslovno živjeli u filmu. I to filmu koji je Ivan Pernar režirao o koroni. Stvarnost je nelagodno podsjećala na procese u glavama ljudi koji kreiraju teorije zavjere. Čak su i pribraniji došli u iskušenje da priznaju kako su možda oni uvijek laki na “forvardušama” ovog puta možda stvarno u pravu. Doduše, rupe u scenariju su bile vrlo brzo uočljive. Što se trebalo dogoditi da boca mineralne vode bizarnog lumpenburžoaskog naziva u riječkom kafiću i boca Coca-Cole u zagrebačkom automatu poluče iste učinke? I da se ti učinci počnu širiti po cijeloj zemlji? Rupe su, dakle, bile uočljive bez obzira na znanja o proizvodnim procesima i djelovanju pojedinih spojeva na ljudski organizam.
Ali te je rupe trebalo nekako popuniti. Ovisno o ideološkim refleksima tražili su se krivci. Neki su odmah pohitali optužiti Coca-Colu, a neki državu. Bilo je, dakako, i onih koji su ih optužili za dosluh i to onaj u kojem korporacija diktira odnose, a država sluša. Medijski su stupci bili puni komunikacijskih stručnjaka koji su nam objašnjavali da Coca-Cola naprosto loše komunicira i slobodoumnih liberala koji su nas upozoravali po tko zna koji put da je država preinertna i da nije u stanju kontrolirati situaciju. U međuvremenu su ljudi odlazili u bolnice sa stvarnim ili izmišljenim simptomima. Srećom, kraj filma vam ne trebamo spojlati jer do kraja nije ni došlo. Dogodio se, naprosto, forenzički antiklimaks: riječki slučaj je pojedinačan i napitci se polako vraćaju na police dućana.
I dok su se tijekom filma nizale optužbe za propuste, nakon forenzičkog antiklimaksa uslijedile su optužbe za sam nastanak filma. Zašto smo uopće živjeli u histeriji nekoliko dana? Krivci se nisu previše promijenili. Ili je opet kriva Coca-Cola i njena loš PR ili država koja nije znala smiriti ljude. Raspetljavaju se ingerencije institucija, njihove nadležnosti i komunikacija, postavlja se niz pitanja. I odgovori su uvijek isti jer ih daju oni koji isključivo te odgovore i traže: komunikacijski stručnjaci koji su samo simptom evakuacije sadržaja iz politike i istraživački novinari koji aferama objašnjavaju ono što je iza evakuacije ostalo. A možda su za sam film i histeriju krivi upravo oni koji su ih pokušavali objasniti, za vrijeme trajanja filma i naknadno? Možda su metode klikbejta i praćenja uživo pogubniji za društvenu klimu kao vremenski okvir od sporosti državnih institucija? Proces trajanja laboratorijske analize traje koliko traje i ne može ići ritmom rubrike lajva. Kao što se ni istraživačko novinarstvo ne može obavljati unutar te rubrike. Možda su i mediji, kao i država, mogli reći: ljudi, smirite se, čekamo rezultate analize i tada ćemo vam se javiti. A možda i ne, jer im je takav poslovni model neodrživ. I zato se ne treba previše čuditi što se ljudi informiraju WhatsApp grupama. Sve je isto, samo nisu izloženi naknadnoj patronizaciji.