Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u svom djelovanju ima najmanje dvije značajne olakotne okolnosti. Prva proizlazi iz funkcije koju obnaša: ovlasti i odgovornost su minimalni, a, kako bi se reklo tržišnim jezikom društvenih mreža, reach pozamašan. Druga se pak tiče reputacije odabranog glavnog političkog protivnika: Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Milanović zapravo ne treba isuviše paziti na riječi i postupke jer će HDZ uvijek biti barem jednu stepenicu niže. A usput mu ta “skalinada” s HDZ-om omogućuje i da stekne status neposrednog, “narodskog” čovjeka koji smije reći sve što drugi ne smiju.
Pa je tako i u petak prilikom druženja s novinarima u Splitu obznanio javnosti da je novi HDZ-ov ministar gospodarstva Damir Habijan homoseksualac. Novinari su, naravno, zagrizli i nastavili s niskom dodatnih pitanja, a Milanović se čudio njihovom čuđenju i opravdavao svoju, kako bi rekli uvaženi portali, udarnu vijest, pretpostavkom da to svi ionako znaju. Dakle, Milanović se, smještanjem u ulogu slučajnog trbuhozborca “javnih tajni”, htio lišiti bilo kakve odgovornosti za izrečeno. Štoviše, samu je motivaciju za takvu izjavu “pronašao” u objavi bivšeg ministra zdravstva i bivšeg HDZ-ovca Darka Milinovića na društvenim mrežama. Naime, Milinović je objavio svoju razgolićenu fotografiju uz onu Habjanovu i “upitao” Andreja Plenkovića da procijeni mišiće. Milanović smatra da je Milinović time aludirao na Habjanovu seksualnu orijentaciju i, eto, htio ga zaštititi.
Nakon što je izveo tu pučkoškolsku smicalicu, Milanović je krenuo objašnjavati novinarima, i samom narodu, da se ne treba tako odnositi prema gejevima jer eto, nisu oni krivi, i ne treba se na njima iskaljivati. Posrijedi je očiti patronizirajući stav koji procjenu vrijednosti ljudi drukčijih seksualnih orijentacija rezervira za one koji uživaju privilegiju većinske. Kao da itko ima pravo procjenjivati vrijednost ljudi na temelju njihove seksualne orijentacije. I pogotovo skupljati političke i moralne poene na tome jer ih, eto, prihvaća, a nije da baš mora. Problemi s Milanovićevom intervencijom su jasni, ali izgleda da nisu svima jasni problemi s kritičkim reakcijama na Milanovića.
Većina tih reakcija nosila je u sebi, impliciranu ili ekspliciranu, pretpostavku da je Milanović Habijana optužio ili uvrijedio. Slično kao kad se nekome javno skandira da je “Srbin” pa mediji prenesu da su ga ovi ili oni vrijeđali, a ne upitaju se zašto bi etnička pripadnost, ili u ovom slučaju seksualna orijentacija, predstavljala uvredu ili optužbu. Pored tog općeg tona koji je prevladavao primjetni su bili i napadi na Milanovića koji su u sebi sadržavali očite homofobne tragove kojih autori očito nisu svjesni. Književnik i novinar Slobodne Dalmacije Ivica Ivanišević svoj komentar na slučaj zaključio je sljedećim riječima: “Pisati o Milanoviću velika je muka jer pretpostavlja tražiti umivene fraze tamo gdje bi dostajalo samo jedno, naime, da se radi o mizeriji od čovjeka. Stoga ne bih dužio, samo bih mu od srca zaželio da se jednog jutra probudi u svijetu u kojem će svi ljudi sličiti na njega. Nigdje ni jednog jedinog geja, samo pederčine.”
Ivanišević se, dakle, zaputio tragom onih mudraca koji misle da su se jednom formulom zauvijek riješili naslijeđene mizoginije, ali ne i društvene licence za dopuštenu mizoginiju, pa često znaju poručiti prisutnima, čuli ste svi više puta sigurno tu formulu: pička je organ, a pizda je karakterna osobina. Tako je isto gej seksualna orijentacija, a peder, ili u ovom slučaju pojačano – pederčina – karakterna osobina. Kojom se to konotacijskom akrobacijom “pizda” i “peder” lišavaju svog korijena iz kojeg je očito da su te “karakterne osobine” zapravo “prirodne osobine” žena i gejeva nije sasvim jasno, čak ni uz najbolje namjere onih koji bi koristili navedene distinkcije da istovremeno mogu ostati i “napredni” i “narodni”. Kao da ne postoji cijela lepeza drugih lijepih i zgodnih izraza za vrijeđanje koji korijene ne vuku iz smatranja grupa ljudi manje vrijednima.
Nije puno spretniji ispao ni Milorad Pupovac iz Srpske demokratske samostalne stranke. On se pak u jednom televizijskom intervjuu usput osvrnuo na slučaj bez spominjanja aktera i samo napomenuo: “Neki ljudi nazivaju gejevima, a dali bi one stvari kad bi dobili koji glas više. Dali bi dupe da bi mogli dobiti koji glas više, a druge će optuživati za ne znam što, seksualnu sklonost.” Pored prihvaćanja okvira po kojem je riječ o otpužbi, što se itekako očituje u formulaciji “nazivaju gejevima”, Pupovac, nažalost, “davanjem dupeta” sugerira da je u homoseksualnim odnosima implicitno prisutna neka nagodba, sumnjiva rabota, da nije riječ o normalnoj seksualnosti kao svakoj drugoj i kojoj drukčije društvene kontekste mogu dati samo represija i getoizacija. I pritom nije važno slažu li se Ivanišević i Pupovac s ovdje iznijetim implikacijama njihovih riječi – naprotiv, uvjeren sam da se ne slažu – ali naprosto ne izlaze iz prevladavajućeg homofobnog okvira koliko god im se činilo da su na drugoj strani. Da parafraziramo Ivicu Hlevnjaka Buklu: riječi su zajebane.