Prosvjedi protiv Rio Tintove eksploatacije litija u Srbiji povukli su za sobom pitanje zelene tranzicije i uloge litija u njoj. Plan Rio Tinta za Jadar sigurno ne spada u zelenu tranziciju i nužno ga je spriječiti, ali postoje nove tehnologije ekstrakcije litija koje mogu odigrati ključnu ulogu u tom procesu.
Globalna trka za mineralima koji mogu ubrzati klimatsku tranziciju i dalje je primarno tržišna utrka u kojoj interes kapitala ima prioritet nad klimatskim, socijalnim, a ponekad i političkim ciljevima – primarno onim zelenima. Rijetki zeleni politički ciljevi napokon su artikulirani, teškom mukom i nakon stotinu godina upozoravanja, te su se probili do ušiju političkih i poduzetničkih elita. U ovom dužem uvodu cilj je ponuditi kontekst za promišljanje i donošenje odluka o tome kako politički artikulirati i prihvatiti nužnost ekstrakcije rijetkih metala te istovremeno spriječiti pod svaku cijenu da ova tranzicija ima ista obilježja kao posljednja. Iz tih razloga, zanimljiva je petlja u kojoj se klimatski poželjne promjene razvijaju inercijom i stihijski iz same povijesne konstelacije, a ne kao rezultat promišljenih strategija. Sanacija klime danas se događa upravo i stihijski i inercijom: zagađen okoliš proizvodi epidemije i ugrožava ljudsko zdravlje, a rukovanje takvim situacijama na površinu izvlači svo dekadama ugrožavano obrazovanje i povjerenje građana u politiku što onda ugrožava pozicije i popularnost političara.
Oni potom izdaju nekoliko proglasa koje svi žele čuti, ali vrlo malo zapravo operacionaliziraju. S druge strane, tržišni analitičari jasno vide smjer – zahtjevi za promjenom praksi su sve glasniji i gotovo da uopće više ne prestaju. To ih motivira na dvostruko djelovanje, s jedne strane otpor prema političkim promjenama koje provode lobistički i internim kanalima, a s druge postupnom promjenom praksi jer je famozna fleksibilnost kapitalističkog uređenja prepoznala da zadržavanje postojećih praksi vodi u gubitke tržišta, profita i kredibiliteta. Novi, makar poluzeleni, poslovni subjekti koji stupaju na tržište, sve se lakše probijaju, sve više rastu i imaju sve bolji omjer uloženog i vraćenog, čak i nakon uračunavanja klimatskih troškova. Dok analitičari nude platforme za promjene, uloga lobista više nije čvrsta kontrola nad političkim praksama, već zamućivanje definicija zelenosti, kao što imamo u primjeru zemnog plina kao tranzicijskog goriva, i prolongiranje implementacija klimatskih odredbi, kako bi se kompanije stigle reorganizirati i tako smanjiti konačne troškove, nakon uvođenja poreza na ugljik.
Geopolitička dimenzija informacija
Utrka za zelenom tranzicijom događa se dakle na svim razinama, i dok je tržišno politički faktori usporavaju, prosvjedi je ubrzavaju. Broj prosvjeda diljem svijeta, moglo bi se reći, da raste eksponencijalno. Gotovo je nemoguće više pronaći dan kada negdje na svijetu nema prosvjeda. Najučestaliji ove godine su slabo artikulirani, trans-klasni prosvjedi oko pandemijskih tema, oblikovani nadri-filozofskim poštapalicama i govorom o slobodi. No osim njih imamo i velike redovne klimatske prosvjede čiji su glavni organizatori mlade i nove generacije na pragu političke zrelosti i aktivnosti, a koji su medijski prihvaćeni kao “srednjoškolski prosvjedi” čime smo ih počastili ejđizmom, idealizmom, i najvažnije od svega, time smo omogućili sebi semantičku odstupnicu od vlastite odgovornosti. “Srednjoškolski prosvjedi” poprimaju sve karakteristike potrebne za patronizaciju: oni su “utopistički”, “puni ideala” i “mladenačke naivnosti”, oni su ono nešto što se događa “kada si možeš priuštiti da prosvjeduješ, umjesto da radiš”. U medijskom diskursu sudionici takvih prosvjeda su jasno omeđeni na maloljetnike i eventualno njihove profesore i roditelje. Tako u uhu čitatelja nastaje konceptualna dihotomija na čijem drugom kraju ne stoji ostatak svijeta, odrasla populacija, ili kakva klasna ili politička struktura, već doktrina nastavljanja stvari po starome. Bilo da se radi o tome da “srednjoškolci” mogu slobodno prosvjedovati dok ostatak populacije radi, donosi političke, zdravstvene i ekonomske odluke, dok kompanije nastavljaju sa nepromijenjenim aktivnostima li da se radi o poruci gotovo potpune političke marginalizacije koju šaljemo prosvjednicima.
Nešto je teže na isti način odbaciti i diskriminirati aktualne prosvjede u gradovima diljem Srbije gdje su popularni pritisci “odozdo” omasovljeni opipljivošću klimatske štete, kakvo je na primjer zagađenje zraka u Srbiji, narasli toliko da ugrožavaju čak i poziciju nesalomljivog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Opipljivost klimatske štete izvukla je nezadovoljstvo stanovnika Srbije na površinu. Prosvjedi u Srbiji zbog ovog ili onog razloga tijekom cijele epidemije koronavirusa gotovo da uopće nisu prestali. Posljednji val tiče se kompanije Rio Tinto koja se nada crpiti litij i bor iz minerala jadarita iz rijeke Jadar. To je mineral čiji je kemijski sastav natrij-litij bor silikat hidroksid i koji trenutno ima veliku globalnu tržišnu vrijednost jer zelena tranzicija počiva na sposobnosti industrije da proizvodi litij – nužan element za potpunu elektrifikaciju transporta i ostalih sektora. Rio Tinto je kontroverzna rudarska firma. Nakon niza skandala koji su počeli 2010. godine sa slučajem špijunaže, pa do urušavanja svetih pećina, isplate nižih plaća ili većih bonusa, sumnjivih trgovačkih praksi, ova multinacionalna kompanija ne prestaje proizvoditi skandale i senzacionalne afere, pri čemu su aktualni prosvjedi u Srbiji i promjena zakona tako da idu kompaniji na korist, tek posljednja u nizu. Kompanija se nada u Srbiji rudariti jadarit metodom otvorenog rudnika, ekološki najštetnijom metodom za rudarenje litija, a po izrazito lošim uvjetima za državu. Novi val rasprodaje prirodnih resursa u zemljama Balkana u Srbiji je naišao na ogroman otpor. Spomenuto nepovjerenje javnosti u politiku očituje se tako i u pitanju o stvarnim količinama litija u Srbiji koje su prema nekim Bloombergovim informacijama navodno najveće na planeti. Stručna i nestručna javnost sklona je smatrati te informacije itekako prenapuhanima. Litija prema tim informacijama nema samo u Jadaru već i tokom rijeke Drine.
Sve informacije o ležištima rijetkih metala su nepouzdane, od ovakvih prenapuhivanja kakve imamo u Bloombergu, preko činjenice da pojedine zemlje (SAD) skrivaju stvarne brojke, pa do toga su zemaljske zalihe poredane s obzirom na državu u kojoj se nalaze, dok se u međunarodnim vodama nalazi na primjer toliko kobalta da ga možemo trošiti tisuću godina po brzini proizvodnje iz 2020. godine. Svi tekstovi o nestašici litija i drugih rijetkih metala zapravo su rezultat koncentracije proizvodnje u Kini. To je zemlja s najvećim nacionalnim zalihama litija i drugih rijetkih minerala na svijetu. Iza nje slijede Australija, Amerika, Bolivija i Čile (ne nužno ovim redosljedom). No, osim u moru, litija ima i u geotermalnim izvorima, posebno u blizini vulkana, ali i u običnim geotermalnim izvorima.
Nužnost demokratske kontrole
Metode ekstrakcije materijala razlikuju se s obzirom na izvore. U slučaju rijeke Jadar, Rio Tinto planira rudnik otvorenog tipa, ekološki i zdravstveno najštetniji oblik rudarenja litija. No, postoje i druge metode, od kojih se nekoliko zasniva na nanotehnologiji, dok treće imaju proizvodne varijacije koje im omogućuju da osim litija crpe i druge metale. Rijetki metali se u prirodi nalaze u podzemnim nalazištima gline, mineralnih ruda i podzemnim spremištima vode. Njihova ekstrakcija zahtijeva izgradnju rudnika i razgrtanje površine (iskapanje zemlje i kamena), izdvajanje iz gline ili rude, i razdvajanje putem kompleksnih zagađujućih proizvodnih procesa. Druga osnovna metoda podrazumijeva ispumpavanje podzemnih spremišta voda na površinu (zahtijeva ogromne količine vode) nakon čega ostaju veliki bazeni muljevite, salamuraste tekućine koja potom isparava, a voda se može ponovno upumpati u zemlju. Litij se zatim izdvaja iz soli preostale u bazenima. Problem ogromnih količina potrebne vode posebnu ulogu igra u Čileu i Boliviji gdje se za vađenje litija koji se nalazi u pustinjskim područjima koristi čak 65 posto vodnih rezerva. Suvremene tehnologije i ovdje nude rješenja, pa je posljednjih godina patentirano čak 60 novih metoda izravne ekstrakcije litija koje gotovo uopće ne zahtijevaju vodu, ili drugih koje koriste prirodne podzemne pare za razdvajanje materijala. Još jedna metoda koristi vodootporne ionizirane kuglice kako bi izvukla metale iz slanih salamura koje se nalaze ispod površine zemlje.
Potreba za litijem je relativno nova što pokazuje informacija da je porast proizvodnje ovog metala u posljednjih deset godina narastao za 70 posto. Istovremeno s proizvodnjom porastao je i broj nalazišta otkrivenih u periodu 2007. – 2017. kada je zabilježen porast sa 4.100kt na 16.000kt. S novim proizvodnim metodama, razvijaju se nove ekološke metode ekstrakcije materijala koji su nam još ostali. Proizvodnja litija nije dakle više nužno zagađujuća sama po sebi, što revolt stanovnika Srbije protiv Rio Tinta čini još opravdanijim. Tamo gdje litij počinje zagađivati jest kada sam postane proizvodna sirovina. Studije pokazuju da je rast stakleničkih plinova povezan s litijem rezultat proizvodnje baterija, pri čemu je tehnologija napredovala i u tom smjeru pa tako metode korištene za proizvodnju baterija u SAD-u zagađuju tri puta manje nego iste tvornice u Kini. Velik dio tih novih plinova nastaje u autoindustriji, a procjene Međunarodne agencije za energiju govore da bi se potrebe za litijem, niklom i drugim dragocjenim materijalima mogle uvećati 30 puta samo u industriji električnih automobila do 2040. godine, ako želimo ispuniti cilj Pariškog sporazuma o ograničenju zatopljenja na prosječna 2 stupnja Celzijusa.
Podaci Svjetske banke iz 2020. godine pokazuju da bi se proizvodnja minerala poput grafita, litija, kobalta i dr. trebala povećati za 500 puta do 2050. godine kako bi se zadovoljila potreba za čistom energijom. Kako bi se ostvario cilj ograničenja zatopljenja na ispod 2 stupnja, za pokretanje vjetroturbina, solarne i geotermalne energije, kao i opreme za skladištenje energije bit će potrebno tri milijarde tona minerala i metala. Dobra vijest je da isto izvješće pokazuje da će nove tehnologije crpljenja resursa proizvoditi samo šest posto stakleničkih plinova u usporedbi s istovjetnim proizvodnim pogonima na fosilna goriva. I ova informacija daje za pravo srpskim prosvjednicima jer je ekstrakcija litija iz otvorenog rudnika stvarno metoda koja treba da bude prevladana.
Sve to nam otvara mali prozor za optimizam u budućnost jer litij nipošto nije nova nafta, razlika je ogromna u klimatskoj cijeni, no ta cijena ovisi o novim tehnologijama. A uspjeh novih industrijskih procesa ovisi o kontroli korištenja resursa, što je inače zadaća politike. Kad ona tako žestoko zakaže, kao u ovom stoljeću, onda mobilizacija postaje najmanji problem. Demokratska kontrola, poput prosvjednika izmučenih i ogorčenih dekadama kapitalističke tranzicije, sada u sebi inherentno obuhvaća i ovu zelenu. Sve što je bilo potrebno je doći do granice da su klimatske promjene itekako realne i opipljive. One možda nisu izravno adresirane u aktualnim srpskim prosvjedima, ali su itekako s njima povezane. Ovi prosvjedi također artikuliraju poruku koju istovremeno šalju i marševi za klimu u Europskoj uniji – a to je da se stvari mijenaju, bili svi akteri spremni na tu promjenu ili ne. Petlja zanimljivosti se ovime zatvara, promjene su neminovne, no hoćemo li uspjeti spasiti civilizaciju u iduće tri-četiri generacije ili ne, ovisi o brzini zelene tranzicije. Ona više nikome ne predstavlja utopistički koncept, ona je sada samo pitanje vremena, što je upravo resurs kojeg nam trenutno na Zemlji najviše nedostaje.