politika
vijest

Orbánova klopka

Foto: AFP

Stvari se još nisu pomaknule s mrtve točke. Veto Mađarske i Poljske na izglasavanje proračuna Europske unije i financijskog paketa za oporavak (ukupno 1,8 bilijuna eura) i dalje je na snazi, a nisu naznačeni ni smjerovi eventualnog kompromisa. Vrijeme polako curi i do kraja godine bi se moralo iznaći rješenje. O detaljima samog veta, ideološkim i proceduralnim, te pregovaračkim polugama smo već pisali prošlog tjedna. No, valjalo bi predočiti i nešto širu političko-ekonomsku sliku koja nadilazi usko shvaćene interese i sugerira nešto ozbiljnije ćorsokake od ideološke rigidnosti istočnih članica i materijalnih interesa uže Orbánove klike.

Vratimo se na metode saniranja prošle financijske krize u Europskoj uniji i ideološke narative koji su ih pratili. Zanemarujući neka početna kolebanja, ubrzo je postalo jasno da se uzroci krize prije sve pronalaze u mentalitetnim okvirima: štedljivi i marljivi sjever s jedne te rastrošni i nonšalantni jug s druge strane. Jedino su rješenje mjere štednje kako bi se južnjaci “popravili” – i mentalno i fiskalno. Bez obzira na rezolutnost Bruxellesa i Berlina, štednja ipak nije dovela do konvergencije, kako glasi omiljeni pojam unutar briselskog žargona, između sjevera i juga. Zaostatak se nije smanjivao. Ne bi taj zaostatak bio prevelik problem da nije počeo zadobivati i raznolike političke obrise. Diljem juga su se počele pojavljivati raznolike političke opcije koje ozbiljni žurnalizam po refleksu svrstava u “globalni populistički val”. Ostavimo trenutno po strani političku dijagnostiku. Ono što je ključno jest da su te opcije svojim djelovanjem i popularnošću počele ozbiljno narušavati legitimitet Europske unije. Nije joj baš prijetio raspad, ali nije bilo ni puno onih koji bi ju pokušavali spasiti u takvom slučaju.

Polako se u briselskim odajama, barem na razini PR-a, počela javljati tendencija oslikavanja nešto drukčije Europe s većim stupnjem integriranosti juga. Pandemijska kriza je samo ubrzala tu tendenciju. Labavljenje fiskalnih pravila i svojevrsni ideološki zaokret koji bi se zasad mogao svesti na to da kejnzijanizam više nije ilegalan otvorili su prostor za retorički uvjerljiviji zagovor “europskih vrijednosti”. Prigovori famozne “štedljive četvorke” na uvjete pandemijskog paketa pomoći su odstranjeni relativno lako, pogotovo zato što Njemačka više nije bila na njihovoj strani. A poslovna udruženja su postala sklona paketima pomoći jugu koji više nisu uvjetovani brutalnim mjerama štednje. Jer znaju da se tako stvara potražnja i za njihovim proizvodima. Uglavnom, postalo je očito da je barem retorički snažnija integracija sjevera i juga trenutno ključni ideološki projekt Unije.

Postalo je očito svima pa tako i Viktoru Orbánu. Iako se on zajedno s poljskim kolegama već godinama prepire s Bruxellesom oko “vladavine prava” kao uvjeta za pristup europskim fondovima, čini se da je sada nanjušio još povoljniji omjer snaga. Naime, on jako dobro zna da Europska unija i Njemačka neće dopustiti da im spomenuti ideološki projekt zapne i da sredstva pomoći ne stignu u Rim, Madrid ili Atenu. Također, zna i da neće riskirati budućnost njemačke autoindustrije u Mađarskoj koju Orbán itekako tetoši. I tu se kriju ključni razlozi zašto bi Angela Merkel mogla popustiti i ne vezati striktno vladavinu prava uz distribuciju financijskih sredstava. Ili ju vezati tako da nikoga ne obvezuje na ništa. Naime, kako u svojoj analizi plastično pokazuje Gabor Schiering, njemačka autoindustrija koja ima pogone u Mađarskoj posredno profitira od dijeljenja EU sredstava bez efektnog nadzora.

Pored toga što se tim putem bogati Orbánova klika, uspješno izvlačenje europskog novca koje je još 2019. pohvalila i Angela Merkel, ostavljalo je prostora mađarskoj vladi za subvencije i olakšice prema stranim ulagačima, pogotovo onima iz njemačke autoindustrije koja je ključni ekonomski motor u Mađarskoj. Kad javne investicije možeš financirati europskim novcem onda si možeš priuštiti i manje proračunske prihode i tako smanjiti porez na dobit i pružati porezne olakšice stranim investitorima. Kao i subvencije: naime, Audi je u periodu od 2010. do 2014. dobio četiri puta više subvencija od mađarske nego od njemačke države. Orbán je ulazio u sukobe sa stranim kapitalom u bankarskom, medijskom i energetskom sektoru kako bi otvorio nešto prostora za nacionalnu buržoaziju i nabildao imidž antiimperijalista, ali kad je u pitanju industrija tu je najdobrohotniji liberal na svijetu. To se vidi po tome i što je Peter Szijjártó, ministar vanjskih poslova i trgovine, prije koji dan usred sukoba otišao posjetiti njemačke industrijalce.

Dakle, stvar je puno kompleksnija od demokracije i vladavine prava ili neposrednih interesa nekolicine aktera. Posrijedi je tip “razvojnog modela” od kojeg koristi imaju političko-ekonomske elite u Mađarskoj i njemačka industrija. Ako u sve to uključimo nove ideje dublje političke i ekonomske integracije sjevera i juga te nužnu financijsku pomoć u pandemijskom kontekstu onda vidimo kakvi su ulozi u igri. Neposredno dubinsko rješenje ne postoji jer su rizici preveliki. Pitanje je samo tko će se dosjetiti najpraktičnijeg retoričkog rješenja kako bi se financijska pipa odvrnula. A dugoročno će se prije nametnuti “tržišno rješenje” koje će njemačkim kompanijama nametnuti prijelaz na električne automobile nego političko koje bi Orbánu zavrnulo ruku.