Pregovori među članicama Europske unije oko zajedničkih politika mogu zapeti najčešće zbog dva razloga: ili sjeverozapadne zemlje zahtijevaju štednju ili one istočne neki tip ideološke autonomije. Teško je pritom odgonetnuti je li toksičniji fiskalni konzervativizam ili onaj kulturni. Kad je pak riječ o pregovorima oko pandemijskog oporavka i novog sedmogodišnjeg proračuna Unije ljetos su uz jedvite jade zaobiđene fiskalne prepreke u obliku stavova tzv. štedljive četvorke (Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska). Sad je na redu tzv. iliberalni dvojac (Mađarska i Poljska) koji se protivi uvjetima raspodjele europskog novca. Trenutno su pregovori paralizirani i manje-više nada leži u pregovaračkim sposobnostima Angele Merkel.
Što smeta mađarsku i poljsku vladu? Kao i do sada, vezanje distribucije sredstava uz vladavinu prava. Postoji već cijeli niz epizoda sazdanih od prijetnji i eskivaža po tom pitanju, no izgleda da su sada kolege sa zapada nešto ustrajnije. Glavni problem oko vladavine prava, uz status seksualnih manjina i medijskih sloboda, jest pitanje autonomije sudstva. Najsnažnije zemlje članice, kao i institucije EU, smatraju da je u Mađarskoj i Poljskoj sudstvo pod kontrolom vladajućih stranaka. I da kao takve “ne zaslužuju” europski novac. Vlasti s istoka uzvraćaju da je posrijedi potpuno arbitrarno određivanje vladavine prava sukladno interesu zapadnih zemalja i da oni na takvo nešto ne mogu pristati. Ili kako je prije koju godinu tu navodnu politiku opisao mađarski premijer Viktor Orbán: moralni imperijalizam.
Samo izglasavanje proračuna i pandemijskog oporavka (ukupno 1,8 bilijuna eura) donosi se kroz nekoliko razina političko-birokratskog sustava Europske unije i uglavnom se traži kvalificirana većina, ali postoji jedna stavka koja iziskuje konsenzus, tj. glasove svih članica. A ona se tiče oslanjanja EU na vlastite resurse, drugim riječima, na zajedničko zaduživanje na europskoj razini. Na toj stavci su Mađarska i Poljska iskoristile priliku da blokiraju cijeli proces. Pouzdani izvori iz Bruxellesa novinarima iz renomiranih tiskovina uglavnom tvrde da je došlo do ozbiljne paralize i da je ishod prilično neizvjestan. Neki pak smatraju da Orbán naprosto blefira jer su predviđeni novci Mađarskoj neophodni u nošenju s krizom. I da naprosto želi vidjeti koliko daleko može ići i da usput zadrži reputaciju nepokolobljivog političara. Međutim, realnijom se čini dijagnoza po kojoj on ima jaču polugu od suparnika. Naime, on se kladi na to da će nezanemariv broj siromašnijih članica vršiti pritisak na Merkel i EU birokrate da popuste kako bi se novci što prije distribuirali.
U tom slučaju se kao ishod predviđa kompromis u obliku ostajanja uvjeta o vladavina prava, ali toliko difuzno sročenih da su naprosto neoperativni. U četvrtak je novi sastanak na kojem sigurno nećemo dobiti rješenje, ali će se vjerojatno naznačiti mogući smjer rješenja. Pored Orbánovog taktičkog plana špekulira se i o motivima njegovog tvrdog stava u ovim pregovorima koji Poljska prati. Iako mu je zasigurno bitna ideološka dimenzija otpora “moralnom imperijalizmu”, zasigurno nezanemariva ulogu igra i “obiteljski imperijalizam”. Naime, više članova njegove obitelji nalazi se na čelu kompanija koje su pod vrlo sumnjivim uvjetima dobijale europska sredstva i s njima vrlo upitno raspolagala. Pored oca, brata i zeta, ulogu u tom Obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu imao je i tajkun Lőrinc Mészáros, Orbánov bliski prijatelj, a nama poznat po ulozi u Nogometnom klubu Osijek. Još 2018. godine posumnjalo se u pristranost mađarske policije i pravosuđa kada je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) iznio sumnje u korupciju oko korištenja EU fondova i povezao ju s mađarskim premijerom. Tamošnje su institucije odmah obustavile istragu i poručile kako kriminala nema.
Dakle, pored statusa nepotkupljivog ideologa, Orbána brine i to što bi uvjeti raspodjele novca ugrozili poslovni model njegova OPG-a. Kako bi se reklo zastarjelim žargonom, baza i nadgradnja su prilično povezane.