LGBTQ+ pitanja sve češće dobivaju status svojevrsne geopolitičke odrednice. No, ta ružičasta linija koja dijeli “gay friendly” područja ne prolazi samo nacionalnim granicama već je itekako prisutna i unutar pojedinih država. I tu se često podudara s klasnim i urbano/ruralnim “linijama razdvajanja”. O vrludanju te ružičaste linije u našem dvorištu piše Mario Kikaš.
Nedavni rezultati izbora u Crnoj Gori su možda najbolje pokazali koliko borba za LGBTQ+ prava nije lišena kontradikcija koje proizlaze iz naših tranzicijskih neuralgija, ali i geopolitičkog konteksta u kojem LGBTQ+ politike igraju sve važniju ulogu. Kako nemamo toliko razvijene istraživačke alate koji bi dali odgovor na pitanje kako je glasala LGBTQ+ zajednica na zadnjim izborima u Crnoj Gori ili bilo kojim drugim izborima u ovom dijelu svijeta, ostaje nam neka vrsta etnografije među prijateljima i poznanicima. Ponekad i iz druge ruke. Rezultati izbora koji su nakon tri desetljeća s vlasti skinuli Mila Đukanovića i njegov DPS, među dijelom osviještene, aktivisitičke i autane LGBTQ+ populacije je unio dozu straha.
Naime, režim koji krase epiteti korupcijskog, nepotističkog, pa i mafijaškog, imao je svojevrsnu prešutnu potporu LGBTQ+ organizacija jer je unatoč ranije iznesenim karakteristikama to je bio i režim koji je omogućio progres LGBTQ+ prava što je svoj vrhunac doživjelo ljetošnjim donošenjem Zakona o životnom partnerstvu u crnogorskom parlamentu u kojem su većinu činile Đukanovićev DPS, Socijaldemokrati te stranke nacionalnih manjina. Đukanović je pritom, pretpostavit ćemo na nagovor svojih dovoljno bistrih savjetnika, igrao na kartu LGBTQ+ prava kao na distinktivni moment između njega i retrogradne opozicije, a da bi se prikazao kao jedini garant europskih vrijednosti i to prije svega pred vanjskim faktorima, puno manje nego pred vlastitim građanima i onima kojih se taj progres direktno tiče. Time je vješto stvorio dimnu zavjesu u duginim bojama pred svim malignostima vlastitog režima koji dotiče sve pa i LGBTQ+ građane Crne Gore.
Strah od poljskog scenarija
Dolazak na vlast konzervativnih i prosrpskih snaga koje je podupirao i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Risto Radović, najomraženija figura među crnogorskim seksualnim i rodnim manjinama upravo zbog huškanja pastve protiv ove populacije, bio je dovoljan razlog da se oprezom gleda na sastavljače nove vlade koji deklarativno ostaju privrženi liberalnim vrijednostima i euroatlantskom putu Crne Gore. Čak i činjenica da spomenute snage ne mogu sastaviti vlast bez zelene i liberalne URA-e pod vodstvom mladog i progresivnog Dritana Abazovića nije bila dovoljna da bi odagnala strah i neugodu od činjenice da je svojevrsni arbitar u sastavljanju nove parlamentarne većine bio upravo notorni mitropolit. LGBTQ+ populacija i razina prava koju su postigli u Crnoj Gori tako je odjednom postala svojevrsni lakmus papir smjera nove vlade koji se tek treba vidjeti.
Nije ovaj crnogorski scenarij ništa novo. Instrumentalizacija LGBTQ+ populacije, njihove kvalitete života i prava postala je politički fenomen koji reflektira određene geopolitičke odnose, a ocrtava i jednu novu fazu razvoja LGBTQ+ pokreta, odnosno pitanja koja se trebaju adresirati i ”napasti” u tom novom kontekstu. Nedavna događanja i izbori u Poljskoj to najbolje pokazuju. I tamo je gej populacija postala glavni akter predsjedničke kampanje i to svjesnom i taktičkom odlukom desničarskog predsjednika Andrzeja Dude. Njegova kampanje je od LGBTQ+ pokreta i njegovih zahtjeva za jednakošću pred zakonom napravila babarogu koja će mobilizirati mahom katoličke birače iz ruralnih, manje razvijenih i osiromašenih krajeva Poljske. Duda je time samo ideološki još nadgradio socijalnu u političku bazu koju je svojim politikama godinama stvarala stranka Pravo i pravda (PIS). Poljska je tako zajedno s Orbanovom Mađarskom, posebno okrutnom prema trans osobama kojima je onemogućena promjena spola zakonskim izmjenama iz svibnja ove godine, ispisala scenarij koji pod svaku cijenu želimo izbjeći u ovom dijelu Europe.
Geografija kulturnih ratova
Ovih nekoliko primjera svjedoči o jednoj novoj geografiji LGBTQ+ prava koju je južnoafrički publicist Mark Gevisser slikovito nazvao ružičastom linijom koja dijeli svijet na one zemlje, kontinente i regije koje su odane progresu po pitanju LGBTQ+ prava, i one odane tradicionalnim vrijednostima koje u najgorim slučajevima predstavljaju i prijetnju po život onima koji se usude živjeti život u skladu sa svojom seksualnom orijentacijom ili rodnim određenjem. U Europi, ta ružičasta linija jednim većim dijelom prati podjelu iz Hladnog rata. Naime, tranzicija iz socijalizma u kapitalizam je stvorila tolike socijalne šokove, puknuća i krize čijim dugoročnim političkim posljedicama svjedočimo i danas. Jedan dio njih se održava direktno na način na koji se stvara diskurs o LGBTQ+ populaciji i njihovim pravima. Ako se vratimo na primjer Poljske koji je posljednjih godina postao egzemplaran za regresivne tendencije u jednoj članici Europske unije, onda je upravo vladavina (neo)liberalnih političkih opcija kroz devedesete i dvijetisućite stvorila socijalni kontekst koji će danas iskoristiti PiS svojim regresivnim politikama čiji je najperverzniji izdanak stvaranje LGBT slobodnih zona u jugoistočnim dijelovima Poljske.
Naime, upravo su ti krajevi bili najveći gubitnici tranzicije. I dok se Varšava gradila i postajala regionalni centar financijske industrije i nove srednje klase, pauperizirana i deindustrijalizirana periferija Poljske ostala je bez svoje ekonomske i socijalne infrastrukture. Na to je upražnjeno mjesto ubrzo uskočila Katolička crkva svojom socijalnom i kulurnom infrastrukturom, a onda se na to politički nastavio i PiS svojim socijalnim politikama, vještom i perfidnom retorikom desnog antiglobalizma u kojoj je LGBTQ+ populacija postala avatar zapadnih i liberalnih vrijednosti koje tobože nagrizaju Poljsku i njene obitelji. Time je podjela na centar i periferiju samo dodatno ojačana. Urbani centri na sjeveru i zapadu zemlje postali su svojevrsna skloništa za LGBT+ populaciju, a sve je vidljivija i migracija iz Poljske prema zapadnijim zemljama EU-a upravo zbog spomenutog vala nasilnih politika koje predvodi Crkva, a provodi PiS
Unutarnje ružičaste linije
U tim prilikama naša je regija ostala na svojevrsnoj ničijoj zemlji. Negdje u pograničnoj zoni one ružičaste linije. Ne možemo reći da imamo poljski i mađarski scenarij. S druge strane, pojedinačni primjeri nasilja i svojevrstan zastoj u daljnjim reformama zakonodavstva, a onda i izraženije aktivnosti, primjerice hrvatskog, klerikalnog pokreta koji je referendumom 2013. praktički onemogućio daljnji progres prava na polju bračne jednakosti pokazuje da se i kod nas može govoriti o svojevrsnoj političkoj instrumentalizaciji LGBTQ+ populacije od strane desnog i konzervativnog civilnog sektora. Ulazak HDZ-a u koaliciju sa nacionalnim manjinama i primarno SDSS-om donekle je zaustavio taj marš koji je prijetio da će do kraja ugroziti već nagrižena stečena prava. Efekte te koalicije i pokretanja dugogodišnjeg zastoja u jasnim i pogresivnim politikama pokazuje i nedavni sretan kraj dugogodišnje borbe zagrebačkog gej para za udomljavanjem djece, a onda i potpis hrvatskog ambasadora u Poljskoj na pismo kojim se daje potpora tamošnjoj LGBTQ+ zajednici u njihovoj borbi za svoja prava čemu su najveća brana upravo vladajući PiS i predsjednik Andrzej Duda. Potpisima 50 ambasadora u Poljskoj su se pridružile i gotovo sve države bivše Jugoslavije (osim Bosne i Hercegovine i Kosova).
Međutim, iako ne živimo poljski scenarij i iako eksplicitno dajemo podršku poljskim aktivistima i cijelom LGBTQ+ pokretu u ovoj zemlji, situacija u našim ”pograničnim” zonama one ružičaste linije nije posve ružičasta. Struktura centra i perferije, odnosno onih dijelova države i grada gdje možemo biti slobodni i živjeti izvan ormara i onih u kojima je to gotovo pa nemoguće postoji u Hrvatskoj i ostatku Balkana jednako kao u Poljskoj. Nekad se ti prostori ukrštavaju u našim privatnim povijestima i obiteljskim odnosima pa tako često živimo podvojene živote između urbanih centara u kojima radimo i živimo otvoreno i slobodno sa svojim seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima, i provincije koju posjećujemo sve rjeđe jer nam tamo taj život nije moguć ili nije ostvariv u punom kapacitetu kao u nekom urbanom centru. Tako da ružičasta linija nije samo neka geopolitička odrednica nego teritorij koji postoji na više razina, koji se se povlači i našim individualnim životima, smartphoneima, ali i nacionalnim politikama koji često pravi efekt imaju tek na ograničenom teritoriju s ružičaste strane one linije.
To je zasigurno i izazov pred LGBTQ+ pokretom u budućim godinama u ovom dijelu svijeta. Kako potpuno obojiti ovaj dio svijeta u rozo, odnosno kako stvoriti društvo u kojem će se efekti borbe za LGBTQ+ prava odraziti i u onim dijelovima društva koji su geografski i klasno udaljeni od centra grada i povorke ponosa koja prolazi tim gradom svakog proljeća ili ove godine iznimno jeseni, temeljno je pitanje koje se stavlja pred taj pokret. Ono što daje neku vrstu nade jeste to što se slična pitanja stavljaju i pred političke pokrete i platforme na ljevici koji imaju jednaki problem mobilizirati glasačku bazu van centra velikih gradova. A to je upravo i najteže pitanje o kojem ne ovisi samo politička budućnost tih pokreta, nego budućnost ovog društva.