politika
Srbija
tema

Epidemija na rubu demokracije

Foto: Screenshot

Korona je u Srbiji i dalje dominantna tema na koju se sada nadovezuje i politički sukob oko održavanja redovnih parlamentarnih, pokrajinskih i lokalnih izbora. Refleks opozicije da se protivi svemu šta radi država pretočio se negativnu ocenu upravljanja epidemijom, dok istovremeno vladajuća Srpska napredna stranka gradeći sliku pobede nad virusom, sve zasluge pokušava da pripiše svojoj partiji. Reklo bi se da je reč o tematici u kojoj je unapred jasno ko je pobednik.

U savladavanju širenja virusa, epidemiolozi u Srbiji primenili su dosta oštriji pristup u poređenju sa zemljama EU. Uvedena je periodična ali potpuna obustava kretanja. Sa logističkim mehanizmom koji je lako nadgledati i kontrolisati, život je tokom punih osam nedelja bio organizovan u ritmovima od 12 sati – u prvoj polovini dana praktično nije bilo kontrole kretanja, dok je u drugoj polovini, počev od 17 časova, na snazi bila mera potpune zabrane kontakata u režimu policijskog časa sa priprećenom kaznom od 1.300 evra za njeno kršenje. Ubrzo su ovoj meri pridruženi vikend blokovi zatvaranja u trajanju od 60 i 84 sata.

Prema navodima najkredibilnijeg člana kriznog štaba, dr Predraga Kona, prvi model epidemiološke krive procenjivao je da će Covid 19 odneti između osam stotina i dve hiljade života, što je šest do petnaest puta više od bilansa prethodne uporedive epidemije svinjskog gripa iz 2009. godine. Ovakva prognoza najverovatnije je objašnjenje oštrog zaokreta kriznog štaba od strategije smanjivanja kontakata pomoću preporuka za ponašanje (mitigation strategy) do strategije zabrane kontakata (suspension strategy) upotrebom policijskog časa te zavođenjem vanrednog stanja.

Svesnom odlukom da se ograde od političkog konteksta u kojem se Srbija našla i svih političkih implikacija, a vodeći se zaštitom narodnog zdravlja kao jedinim ciljem, stručni deo kriznog štaba prihvatio je sporni predlog Vlade se uvede policijski nadzor i vanredno stanje. Pod ovakvim operativnim okolnostima, epidemiolozi su mogli da zamisle povoljniji ishod borbe sa virusom od onog prvobitnog. Oštre mere kojima su stariji od 65 godina zatvoreni u kuće, ukinut gradski i međugradski prevoz, za cilj su imale da razvuku prirodan tok epidemije sa 6 na 16 nedelja i time obezbede da zdravstveni sistem izdrži prvi talas masovnog obolevanja bez eksponencijalnog rasta. Već u sedmoj nedelji, sa prvim znacima slabljenja lokalne transmisije virusa i pod ekonomskim pritiscima, 21. aprila krenule su prve mere relaksacije otvaranjem gradilišta, zelenih pijaca i zanatskih radnji i objavljen je raspored za ostale privredne sektore.

Čiji je uspeh u borbi protiv virusa?

Vanredno stanje je zvanično ukinuto od 7. maja, a posle celodnevnog cirkusa od skupštinskog zasedanja, odmah nakon što je ispunjen prvi uslov kriznog štaba da u trajanju od sedam vezanih dana broj novoobolelih bude ispod pet posto od ukupnog broja dnevno testiranih. Ukidanje vanrednog stanja značilo je i ukidanje policijskog časa, angažmana vojske u civilne svrhe ali i drugih uredbi Vlade kojima je regulisana obaveza poslodavaca na primenu posebnih epidemioloških mera u organizaciji rada, poseban režim poreskih obaveza i način otplate kredita i sporna tzv. skype suđenja u krivičnom postupku. Vanredno stanje uvedeno je 15. marta uz istovremeno raspuštanje Narodne skupštine, puna četiri dana pre nego što je zvanično proglašena epidemija.

Sada, kada je širenje zaraze stavljeno pod kakvu-takvu kontrolu, moguće je s određenom distancom doneti sud o epidemiološkim merama koje su uvedene kako bi se država izborila sa korona virusom. Dok vlast bez skrupula sebi pripisuje uspeh borbi sa virusom, a režimski tabloidi punom snagom grade sliku Aleksandra Vučića kao glavnog spasioca nacije, činjenica je da su uz disciplinu stanovništva i ekstremne napore medicinara, jedini kojima se može pripisati ta zasluga ljudi iz tima vodećih epidemiologa i kliničara koji su napravili dobru procenu lokalnih obrazaca ponašanja u kontekstu postojećih kapaciteta zdravstvenog sistema.

Srbija je ušla u epidemiju gotovo bez najosnovnijih sredstava za prevenciju širenja zaraze. Predugo je trajala nabavka i distribucija zaštitne medicinske opreme, nije se znalo koliko ima respiratora, nije bilo dovoljno testova niti laboratorijskih kapaciteta tokom prve tri nedelje. Zdravstveni sistem, iako još uvek solidne infrastrukture, patio je od manjka zdravstvenog kadra – od spremačica, tehničkog medicinskog osoblja pa do lekara. Ipak, država je uspela da neke od ovih rupa zakrpi. Prema navodima ministra zdravlja, Zlatibora Lončara, zaposleno je preko 2.000 medicinara. Iz Kine, od predsednikovog brata “Sija” stigla je donacija za izgradnju laboratorije kapaciteta od 3.000 testova dnevno, a prema savetu njihovog stručnog tima, formirane su u javnosti oštro kritikovane privremene bolnice za hospitalizaciju svih pozitivnih na koronu u Novom Sadu, Beogradu i Nišu.

Ocena svega onoga što se u Srbiji preduzelo u prethodna dva meseca kako bi se suzbila opasnost od virusa bila bi neuporedivo jednostavnija da na vlasti nije opasan, manipulativni i agresivan režim SNS-a. Slike vojnika naoružanih dugim cevima na praznim ulicama gradova, dizanje helikoptera u prvim minutima policijskog časa, duga neuravnotežena obraćanja predsednika i optužbe upućene građanima za nedisciplinu impregnirana nepodnošljivim spinovima o tome ko je odgovoran za situaciju, pretnje dvonedeljnim policijskim časom imali su za cilj da pokažu kako to Vučić “zavodi red” ali i da strahom pasiviziraju svaki glas kritike. Ono što im se timu stručnjaka nepravedno zamera, a to je da nisu komentarisali niti reagovali na brojne političke zloupotrebe tokom epidemije, postaje jedna od glavnih tema nastupajuće predizborne kampanje.

Nastavak otpora prema vladajućoj stranci

Iako sa ukidanjem vanrednog stanja nije prestala i epidemija, vlast je donela odluku o nastavku izbornog procesa. Kako stvari ne bi otišle predaleko (a i miran jer je netom pre proglašenja epidemije već prikupio potpise) Vučić je presekao da izborni proces mora da se nastavi i predložio da se redovni republički, pokrajinski i lokalni izbori održe 21. juna upravo pozivajući se na argument da bi svako njihovo odlaganje, Srbiju efektivno gurnulo u diktaturu, jer bi skupštini u međuvremenu istekao zakonski mandat. Glavni argument opozicije je da održavanje izbora nije bezbedno dok traje epidemija, a glavna opklada – da je epidemija korone intenzivirala otpor Vučićevom režimu – ujedno je glavni pokretač revizije odluke o bojkotu.

Savez za Srbiju, koalicija demokrata i desnice i dalje čvrsto stoje pri argumentu da je učešće na izborima pod ovim okolnostima nemoguće, dok je drugima jasno da sistem neće biti previše uzdrman njihovim prkosom. Pokret slobodnih građana, predvođen Sergejem Trifunovićem je tesnom većinom prelomio da ipak samostalno izađe na izbore. Kakofoniju prave bivši “velikani” Demokratske stranke, gde jedni pozivaju na jedinstvo u bojkotu (bivši gradonačelnik Beograda, Dragan Đilas), drugi na jedinstvo u izlasku na izbore (bivši premijer, Zoran Živković), treći na jedinstvo u formiranju izborne liste za bojkot (bivši predsednik, Boris Tadić).

Za vreme policijskog časa, 26. aprila, dogodio se i društveni otpor Vučićevoj vladi. Anti-režimski građanski bunt je u akciji Bukom protiv diktature u ovom nemuštom političkom okršaju ipak uspeo da na trenutak povede beogradske solitere protiv naprednjačkih partijskih poslušnika. Larma koja je simbolički počela pet minuta nakon što bi se zatvorila biračka mesta da nije bilo korone, brzo se prolomila Srbijom. Oštro zaparavši dvomesečnu tišinu noćnog policijskog časa, poslala je jasnu poruku da otpor Vučićevoj psihološkoj torturi nije mali. Svakodnevno praćenje Vučićeve samopromotivne kampanje izazvalo je u narodu frustraciju uzrokovanu nemoći političkog otpora. Sva nemoć artikulisanja nezaovoljstva i iscrpljenost izolacijom usled korona epidemmije prelila se u glasnu buku koja se danima u večernjim satima prolamala sa beogradskih solitera. Reakcija podrške režimu je odmah usledila. Udruženje za zaštitu mladih je u roku od dva dana mobilisalo SNS pristalice, pribavilo ključeve za izlaz na zemunske mansarde i organizovalo kontra-akciju bakljade sa nasnimljenim skandiranjima “Đilase lopove” kako bi zasenili protivničko lupanje u šerpe. U konačnom rezultatu ovog demokratskog derbija, grupa pravnika podnela je Tužilaštvu za organizovani kriminal krivične prijave protiv poslanika SNS Vladimira Đukanovića i više NN osoba koja sumnjiče da su vitlali baklje.

Nemoć artikulisanja alternative

Svakodnevne konferencije kriznog štaba u 15h na kojima se preko 50 dana sa velikom pažnjom pratilo napredovanje u ratu sa nevidljivim neprijateljem u Srbiji, kasnije su zamenile potresne slike (ne)verbalnih obračuna vlasti i opozicije. Informativni program sada pune izveštaji skupštinskih incidenata u kojima premijerka šalje bivšeg ministra i poslanika Sašu Radulovića na lečenje, Boška Obradovića obezbeđenje iznosi iz sale jer je duvanjem u pištaljku rešio da uzme reč, a zajapureni Marijan Rističević, poslanik iz vladajućeg koalicionog bloka nakon fizičkog obračuna sa poslanicima Dveri tetura očerupanog sakoa. U međuvremenu su izmenjena dva izbornog zakona, menja se način overe potpisa i ujedno krši Ustav jer je zabranjeno da izbori počnu prema jednom zakonu, a dovršavaju se prema drugom. U saglasnosti oko ocene da je Vučić zloupotrebio epidemiju za bestidnu samopromociju i vođenje funkcionerske kampanje, glavni zahtev liberalno-desne opozicije je pomeranje izbora za šest do dvanaest meseci, uz formiranje tehničke prelazne vlade.

Vlast je nervozno odreagovala na protest bukom, međutim buka je ujedno i apsolutni znak nemoći opozicije da artikuliše alternativu. Srbija nema ni jednu izbliza konsolidovanu političku organizaciju koja bi mogla da parira Vučićevom SNS-u. A on je pri tom toliko kratkovid da je uložio sve na jednu kartu – sebe. Cela organizacija i sva moć koja proizilazi iz discipline novcem, se temelji na njemu. Tako su na primer u poslednja dva meseca svi ministri, uključujući i “Anu” vrlo disciplinovano ispunjavali zadatak da u obraćanjima svaki napredak u obezbeđivanju sredstava za borbu protiv Covid 19, naglase da je se to dogodilo zaslugom predsednika Vučića. I tu počinje da se gubi linija – da li misle o predsedniku partije Vučiću, koji bi u toj funkciji eventualno mogao sebi da dozvoli da pred svojim članstvom izjavi da je respiratore pribavljao na polu-legalan način ili o Predsedniku Republike Srbije Vučiću, kojem takva stvar ne bi smela da padne na pamet.

Iako Vučić pokušava na sve načine da u potpunosti zarobi državu i podredi je partijskim ciljevima, to ne znači da je u tome apsolutno i uspešan. U pojedinim institucijama, poput kriznog štaba se i dalje prepoznaju pojedinci koji dosledno drže kurs borbe za opšti interes. I zato je taktika opozicije da napada sve šta radi država, pogrešna iz mnogo razloga. Najpre zato što poništava i obezvređuje sve te napore, a onda i zbog toga što time saučestvuje u Vučićevoj nameri. Opozicija sad u tome greši jer ne pokušava da politizuje realne probleme nastupajuće ekonomske kontrakcije, manjka investicija u zdravstvo, bezbednosti na radu u uslovima epidemije, pokrene pitanje sistema civilne zaštite kao alternative policijskom nadzoru u vanrednim situacijama. Umesto toga, oni zapravo zapadaju u istu zamku “vučićevske logike”. Uspeh strategije političke borbe koja se zasniva na agresivnoj denuncijaciji protivnika u mnogome zavisi od raspoloživih resursa i stoga, kad se sve stavi papir opozicija sa ovakvom strategijom nema bogzna čemu da se nada.