Reakcije na najavu “sarajevskog prajda” varirale su od nesnalaženja do morbidnih uvreda i prijetnji. Zasad, prvenstvenog zbog usredotočenosti na nacionalne identitete, ne postoji organizirana politička snaga u BiH koja bi se prajdu koordinirano i ciljano suprotstavila. Međutim, lekcije iz regije nas uče da moramo djelovati kao da je ta snaga već tu.
Početkom travnja skupina aktivista iz različitih sredina Bosne i Hercegovine, najavila je održavanje prve bh. povorke ponosa koja će se 8. rujna održati u glavnom gradu ove države – Sarajevu. Bit će to prvi put da zajednički, u formi povorke, pripadnice LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini izlaze u javnost. To u prvome znači i stvaranje simboličke veze sa globalnim povijesnim naslijeđem LGBTI pokreta.
A taj se pokret upravo u javnoj manifestaciji različitosti od društveno zadane heteronormativne matrice ponašanja i organizacije emocionalnog i seksualnog života, a onda i političkim protestom protiv različitih oblika nasilja (fizičkog, simboličkog, institucionalnog), nametnuo kao politički i kulturni faktor. Osim što pritom mijenja politički jezik (ili vrlo konkretno različite zakonske institute zaštite i širenja prava), povorke ponosa su od početka bile i prst u oko malograđanštini koja se redovno snebivala nad svakim oblikom izražavanja seksualnosti, a kamo li one tobože “alternativne”.
Pritom, najava sarajevske povorke ponosa nije po tome nimalo odskakala od sličnih primjera iz povijesti LGBTI aktivizma u regionu u kojem danas skoro svaki glavni grad ima sličan tip protesta. Reakcije su zakrčile internetske prostore i u drugom tjednu od najave “sarajevskog prajda” u jednom trenutku čak stavljajući u prvi plan ovu identitetsku temu umjesto uvijek dominantnih nacionalnih pitanja. No umjesto seciranja tih izjava koje će uskoro biti zaboravljene ili će ih istisnuti neke još gore, pokušajmo se pozabaviti malo širom društvenom slikom, životom LGBTI ljudi u Bosni i Hercegovini, ulogom povorke u tom kontekstu i nekim naučenim lekcijama iz bliže okoline.
Ima izać’ u – grad!
Dakle, osim tog već spomenutog “svrstavanja” u globalnu povijesti LGBTI pokreta, među svijet koji odavno organizira povorke ponose i u kojem je to postalo svojevrsna nulta točka određivanja “razine zaštite ljudskih prava”, što bi bila neka prizemnija i izravnija funkcija sarajevske povorke ponosa? Sa zanimljivim dijalektološkim geslom “Ima izać’” aludira se paralelno na izlazak iz ormara i izlazak na gradske ulice koje su metonimija javnosti u kojoj je moj način života, identitet, a onda i iskustvo srama i bola koje sam trpio tolike godine skrivajući se na razne načine od uvreda, izrugivanja i drugih ljudi kao takvih, biva na neki način priznato i dobiva svojevrsni legitimitet.
Pritom, izlazeći na gradske ulice, svjesno i slobodno postajem meta, ali paralelno tražim svojevrsnu institucionalnu zaštitu od pljuvanja na cesti, fizičkog nasilja u gradskom kafiću ili kinu, tražim društvenu solidarnost koja cijeli taj proces “izlaska” olakšava jer on iznimno bolan i nikad nije završen, nego se ponavlja i ponavlja u svim institucijama tog društva: od obitelji, preko obrazovanja do mjesta rada, a onda i obavljanju svakodnevne i dosadne administracije, komunikaciji sa suputnicima u BlaBlaCar-u itd. Taj izlazak postaje sve glasniji i teatralniji upravo s ciljem rješavanja te prvotne nelagode, onako kako su i povorke ponosa postajale glasnije i šarenije godinama. No sve počinje sa gradom i protestom. Jer je grad, odnosno tzv. veća sredina u koju svi bježimo, ako možemo, sa svim svojim slobodama i restrikcijama, sa svim svojim kontradikcijama jedina moguća pozornica tog izlaska.
Iako s distance i komocije nešto većih gradova i s određenim aktivističkim stažom, nekad se čini da živimo u vremenu inflacije protesta koji tu počinju i završavaju. Ali zapravo, ta ideja protesta koji mora pravocrtno i uskoro završiti u nekom trenutnom ostvarenju političkog ideala (u protivnom je sve propalo) je potpuno kriva. Prosvjedi, povorke, protesti služe i kao mehanizam osiguranja određene društvene kohezije. Koliko god to preuveličano zvučalo, ovaj izlazak u grad s jasnom političkom namjerom, socijalnom potkom i izraženim stavom, zapravo osigurava minimum socijalne sigurnosti koju ne možemo dobiti od drugih institucija, odnosno od institucija socijalne države na izdisaju: poharane ratom, tranzicijom i međunarodnom intervencijom koja je više odmogla nego pomogla.
Povorka ponosa u ovoj fazi postoji da nas uvjeri da nismo sami i da je grad i naš i da smo na tih par sati sigurni i da će se ta sigurnost s tih sati proširiti na dane i da neće ostati samo na par ulica centra grada nego da će zaći i u druge sredine i trajati kroz cijelu godinu. Grad, u tom trenutku prestaje na trenutak biti virtualni grad faceless profila na dejting aplikacijama, “naša četiri zida” i mračni prolazi kao jedina mjesta slobode za “nešto više” nego stvaran grad u kojem borba za LGBTI prava postaje jedan od frontova (paralelno s borbom protiv: zagađenja, nove otimačine javnog prostora na Marijin dvoru, borbe za obrazovanje koje ne izolira i zlostavlja siromašnu, autističnu i gej djecu, Sebijinog uništavanja zdravstvenog sustava). I da, Sarajevo je unatoč svim svojim paradoksima, traumama i centralizmima, zasad jedini grad u BiH koji može osigurat to nešto više.
Teška reakcija
Međutim, “neprijatelj” nikad ne spava. I teško ga je locirati. I koliko god bio glasan, sveprisutan od tribina Grbavice do kina i kafića u kojem si se dosad osjećala sigurnom, pritom odvratan i pun predrasuda, čini se puno banalnijim nego kad je organiziran, kada dobiva koherentan diskurs, logo i zaštitno lice. Kada pojedinačni bigot (ne postoji dovoljno jaka riječ na našim jezicima) koji će te pljunuti na cesti postaje teška i zavidno organizirana politička reakcija. Iako je dosadašnje organiziranje LGBTI događaja po Bosni nailazilo na agresivne ispade većinom sljedbenika konzervativnih čitanja Kur’ana i praksi islama, iz toga se nikad nije iznjedrio pokret ili politički akter koji će od stigmazicije LGBTI ljudi napraviti svoju agendu i misiju.
Drugim riječima, u Bosni i Hercegovini se još nije desilo da pljuvanje i uvrede postanu institucionalizirani i organizirani u diskurs agresije, sa svojom jasnom materijalnom bazom i jezikom koji se onda širi razvijenim medijskim kanalima i kampanjama. A tome smo svjedočili i u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Istina, s različitim efektima i u različitim formama. Slovenski i hrvatski primjeri su pritom slični, uključuju djelovanje organizacija civilnog društva koji koriste dopuštene mehanizme utjecaja na političke procese (najčešće referendum, s nešto manjim uspjehom i sam izborni proces) da bi mijenjali zakone u konkretnom slučaju – usporili progresivni razvoj ljudskih prava za LGBTI osobe (referendumi o promjeni ustava, odnosno promjeni legislative), smanjili zakonsku zaštitu za trans osobe i žene (Istanbulska konvencija) ili jednostavno se nametnuli kao jedan od sudionika u javnoj političkoj debati. Hrvatske udruge su pritom nešto uspješnije u svom djelovanju zbog jače infrastrukture Katoličke crkve, a i razvijenog medijskog pogona radikalne desnice.
U Srbiji je pak stranka koja odgovara ovim ideološkim zasadama sa svojim čelnikom postala nezaobilazan politički faktor iz prime time termina. Bosna i Hercegovina, zaokupljena nekim drugim identitetima (građanskim i nacionalnim te njihovim kombinacijama), srećom kaska za ovim primjerima što svakako ne znači da se iz postojećih sporadičnih kampanja i Facebook statusa neće razviti neka kompleksnija i koherentnija priča pa onda i politički akter. Pritom, u toj matematici treba uzeti u obzir uloge i infrastrukturu nacionalnih političkih opcija koje i dalje dominiraju političkim poljem i svakako vjerskih zajednica i pripadajućih im para-organizacija (od karitativnih do odmetnutnih klerika i zajednica). Odnosno, treba postaviti pitanje: da li im je i koliko to dugoročno politički profitabilno. Zasad se čini da ih sve to samo jako živcira što rezultira bazičnim neznalaženjem.
Po ljudskim pravima, poznati u svijetu
O nesnalaženju, odnosno nepoznavanju materije LBTI prava, govore i prve službene reakcije nacionalnih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini. Reakcija kantonalnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA) u Sarajevu je pritom bogom dana za analizu stilskih postupaka i potpunog nesnalaženja u “novom jeziku” koji im se činio prilično poznat, ali pak uvođenje novog seta prava koji se pritom i javno manifestira na ulici, njihov zaključak je učinio prilično maglovitim i paradoksalnim. Ukratko: SDA se samodefinira kao prvak u zaštiti ljudskih prava po čemu je poznat u svijetu, samo šta oni ne bi da se dopusti javno okupljanje LGBTI populacije u Sarajevu i mole ih da odustanu od toga. Pritom, taj paradoks dijeli i cijeli ustavnopravni okvir Bosne i Hercegovine.
Zato je i SDA-ova objava za medije lijepa jezična bravura o paradoksima same države i njenog političkog sustava koji je izgrađen na dogmi poštivanja ljudskih prava. Politolog David Chandler u vjerojatno najboljoj knjizi ikad napisanoj o post-dejtonskoj BiH (Bosnia: Faking Decmocracy After Dayton), reći će da je prema Dejtonskom ustavu čija je preambula “inspirirana ljudskim pravima”, BiH država koja ima “najvišu razinu zakonske zaštite ljudskih prava na svijetu”. To se naravno nešto izmijenilo posljednjih godina (knjiga je izašla u ranoj fazi post-Dejtona) zbog širenja samog zahvata ljudskih prava. Međutim, ostaje činjenica da normativno gledajući suvremena Bosna i Hercegovina kroz međunarodnu intervenciju zapadnih sila i liberalni jezik koji je utkan u njen pravni sustav ne bi trebala imati nikakvih problema sa svojim LGBTI građanima. I nominalno nema. Sve potrebne konvencije i zakonski akti koji štite od diskriminacije su tu, ali nažalost stanje na terenu svjedoči o dubokom ormaru u kojem moraju živjeti LGBTI građani Bosne i Hercegovine. Tako da jezik zaštite ljudskih prava počinje i završava u zapadnim ambasadama i zgradama institucija, odnosno u užem centru Sarajeva.
Povorka ponosa će taj jezik snijeti na ulice, učiniti ga javnijim i vidljivijim, opipljivim. On će dobiti lica konkretnih ljudi koji će i kao aktivisti i kao privatne LGBTI osobe, nadam se, imati na umu da povorka ponosa započeta tu u centru glavnog grada ima smisla tek ako oslobodi ljude straha i u svim ostalim sredinama. Valjda smo iz grešaka stranačke ljevice koja se nikad nije makla iz tog centra naučili da se politika mora širiti tamo gdje je to najteže i najnelagodnije, unatoč svim etno-birokratskim barijerama, socijalnim zaprekama i predrasudama. Promjena i važnost grada kao mjesta prvotne emancipacije, svijest o političkoj reakciji i njenim organizacijskim potencijalima te limit jezika ljudskih prava, ostaju nešto što će obilježiti prvu organizaciju bh. povorke ponosa i prije njenog konačnog ostvarenja, ali i kasnije.