Crna Gora i Moldavija pridružile su se praksi popunjavanja svojih siromašnih javnih budžeta prodajom državljanstva, koja je i inače poznata u nekim drugim zemljama, jednako siromašnima. Državljanstva se prodaju u tropskim zemljama npr., za iznos od otprilike 100.000 dolara, ali umirovljenicima koji tamo planiraju provesti ostatke svojih života. Radi se o penzionerima najrazvijenijih zemalja kojima je život u domicilnim državama postao preskup, s obzirom na nesrazmjer životnog standarda i mirovina. S ovim oblikom prodaje pasoša, EU nema problema, jer se na taj način rješava svog pasivnog stanovništva te štedi na palijativnoj skrbi, pomlađuje posjede nad nekretninama, itd…
No, s prodajom pasoša kakve provode brojne druge zemlje – primjerice Cipar, Malta, Turska, Bugarska pa čak i Austrija, EU ima itekakvih problema, a ta je upozorenja izdala još jednom svim svojim članicama. EU smatra da ove sheme ugrožavaju, pogodit ćete: sigurnost! Jer takve prakse olakšavaju utaju poreza, pronevjeru i pranje novca te potiču korupciju.
Primjerice, Moldavija na nove potencijalne državljane cilja na bliskoistočne i dalekoistočne zemlje te Ujedinjene Arapske Emirate, koje je EU nedavno dodala na crnu listu poreznih oaza (iako iste postoje i unutar Europskog ekonomskog područja), a koje se sumnjiči da su pomogli pri pranju 434 milijuna dolara izvučenih iz Rusije. O razmjerima ovih procesa govori naziv operacije koja je nazvana “praonica”. Cijena moldavskog pasoša raste, sa 100.000 eura dostigla je cijenu od 135.000 eura, plus državne takse, i uz investiciju od 250.000 eura.
Praonice para
EU je primijetila “rupe” u pravilima Bugarske, Malte i Cipra, koja su omogućavala stranim investitorima da dobiju pasoše ovih EU zemalja čak i uz manjak evidentnih dokaza o povezanosti s državom. Ipak, Podgorica primjerice brani svoju odluku o prodaji pasoša po cijeni od 250.000 eura kao “legitimni ekonomski instrument koji može dodatno ubrzati ekonomski razvoj Crne Gore te privući investicije koje će pak osnažiti turizam, poljoprivredne djelatnosti kao i stvoriti nove poslove te pojačati kvalitetu života i životnog standarda crnogorskih građana”. Crnogorski premijer Duško Marković kazao je prije nekoliko tjedana komentirajući ovu politiku da će sredstva ovako prikupljena biti uložena u prijeko potrebni razvoj Sjeverne Crne Gore, no to je očito argument dan kako bi bio sam sebi svrhom. Ovim se putem ne može prikupiti toliko sredstava koliko je nerazvijenom sjeveru Crne Gore potrebno. Tržište kupoprodaje pasoša ma koliko unosno bilo u pravilu je malo tržište s visokim korelacijama s kriminalnim organizacijama.
Zanimljivo je ovdje pripomenuti kako je, čini se izrazito lako naći argumente u korist imigracija kad se radi o novcima. Još je zanimljivije kako inače nacionalno strogo određenim zemljama, osvježenje genetskog bazena strancima lakše pada kad im je ulaz u zemlju naplaćen. Posebno ovo proturječje dolazi do izražaja u slučaju Bugarske poznate po nacionalističkim lovcima na imigrante. Bugarska inače već godinama (od 2005.) prodaje svoje vize strancima, pritom im ne smeta niti njihova potencijalno dubiozna povijest. Ta se zemlja već duži niz godina nalazi u ovom biznisu, a djelomično i radi toga nije ušla u Šengensku zonu. Ipak, sagledavši posljedice (čini se da je pripadnost pravoj bescarinskoj uniji ipak nešto unosnije od kupoprodaje pasoša dubioznim likovima), Bugarska navodno razmatra odustajanje od ove sheme. Službeno objašnjenje je da ova shema nije rezultirala “očekivanim ekonomskim rastom i razvojem”. Prema podacima Europske komisije, piše BIRN, Bugarska je u periodu od 2012. do 2017. izdala 363 produžena boravka ili “zlatne vize” od čega je uprihodila 162.5 milijuna eura. Osobe kojima su odobreni boravci morali su uložiti u Bugarsku od 500.000 do 1 milijuna eura. Zlatne vize postajale su pasošima ako su investitori imali stalno prebivalište u Bugarskoj duže od 5 godina, ali nisu bili dužni nalaziti se u zemlji u tom periodu, niti znati jezik. Primjerice, jedan od takvih bugarskih građana bio je Sergej Adoniev – ruski milioner koji je u SAD-u optužen za prevaru. Dakako, kako to obično biva, osoba nadležna za izdavanje bugarskih dokumenata u ovoj shemi u jesen prošle godine optužena je za korupciju. Istraživačkim radom bugarskih novinara zaključeno je da se među osobama koje su dobile bugarske pasoše u ovoj shemi nalaze čak 114 osobe s Interpolove tjeralice. Zanimljivo, ova kontradikcija u usporedbi s bugarskim imigracijskim obvezama dosad još nije problematizirana.
Austrija je pak još skuplja od Bugarske, piše BIRN. Da bi dobili austrijski pasoš morat ćete platiti čak 3 milijuna američkih dolara, ili imati investiciju u zemlju veću od 10 milijuna dolara. Zanimljivo i u Austriji su na vlasti nacionalisti kojima ovo nije sporno, ali izbjeglice jesu. Ciparski pasoš košta 2,5 milijuna dolara, a malteški 1,4 milijuna. Kandidati moraju živjeti u zemlji makar godinu dana. Turska je nešto jeftinija te cijena ovog pasoša iznosi milijun dolara investicija u nekretnine, 2 milijuna dolara u poduzetništvo ili 3 milijuna dolara u državnim obveznicama. “Konzultantske” firme koje se bave ovim tržištem locirane su u Austriji i SAD-u, no djeluju u svim spomenutim zemljama.