Ne tako davno ratno iskustvo političkim elitama na prostoru bivše Jugoslavije iznova pruža dovoljno “municije” za ideološke projekte. I dok se, primjerice, s ratnom retorikom u BiH i na Kosovu barata prilično eksplicitno, vlast u Hrvatskoj militarizaciji društvene atmosfere pristupa nešto “suptilnije” i na više razina.
Vruća vijest objavljena je nakon dugotrajnih analiza stručnjaka i “podijeljenih stavova javnosti” (javnosti?), odjeknuvši kao radosna objava katarzičnog karaktera. Vijeće za obranu koje okuplja “najuži državni i vojni vrh” na sjednici koja je “trajala tri i pol sata” odlučilo je jednoglasno podržati preporuku stručnog povjerenstva Ministarstva obrane (MORH) da se od dvije relevantne ponude izabere ona iz Izraela, što znači nabavu dvanaest rabljenih zrakoplova F-16 C/D Barak!
Večernji list romantizira odluku navodeći da je “nakon 15 godina maštanja Hrvatska odlučila o kupnji borbene eskadrile zrakoplova, a povijesni je to događaj i zato što je riječ o financijski dosad najvećoj pojedinačnoj kupnji naoružanja, vrijednoj više od 3 milijarde kuna (u 10 godišnjih rata). MiG-ovi 21 odlaze za koju godinu u muzeje, a hrvatski će piloti za tri godine već letjeti na prva dva isporučena borbena lovca”. Publika informativnog programa nacionalne javne televizije – koja se posljednjih godinu dana osipa eksponecijalnom dinamikom odustajući od “praćenja” tog programa radi zaštite vlastitog mentalnog zdravlja – ovom prilikom može odahnuti jer se možda sjeća učestalih vapaja ministra obrane Damira Krstičevića koji je do sada “svaki dan molio Boga da dečki koji ulaze u naše MIG-ove nakon toga slete živi i zdravi”.
Prosječnom građaninu ovakva medijska euforija ne zarezuje debatne kapacitete. Ne računa se, naravno, ni na retoričke pokušaje racionalizacije aktualne militarizacije koju jasno provodi vladajuća garnitura, a ni na barem dekorativne komentare saborske oporbene opcije.
Milijarde na avione
Tek je medijski marginalizirana stranka Nova ljevica zahvaljujući tjesnacu nezavisnog internetskog medija Forum.tm promptno uputila javni apel kontra radosne objave: “Za Novu ljevicu je neshvatljivo da se Vlada RH u ovako lošoj ekonomskoj situaciji, kada gotovo trećina naših sugrađana i sugrađanki živi na rubu siromaštva i kada se mladi masovno iseljavaju iz zemlje – sprema potrošiti 3 milijarde kuna na borbene avione”. I još značajnije, naglašavaju iz Nove ljevice: “Poučeni dosadašnjim iskustvom javnih nabava, Nova ljevica nema povjerenje u trenutni sustav javne nabave u MORH-u i upozorava na moguće štetne posljedice za proračun RH.” “To je bilo vidljivo”, napominju oni, “i u najavama sklapanja tzv. offset programa u sklopu nabave borbenih aviona – ignorirajući činjenicu da su offset programi de facto zabranjeni u EU upravo stoga što su jedan od mogućih generatora pogodovanja, a MORH nije dao nikakve garancije da privatni interesi osoba uključenih u proces javne nabave neće biti ispred javnog interesa”.
Pa nije valjda MORH tu da puku daje garancije o detaljima (sumnjivih ili kriminogenih, klijentelističkih) javnoprivatnih partnerstva pri nabavi borbene opreme, ali se na svaki raspoloživi način u posljednje vrijeme angažira prema mlađim građanima ili “energiji mladosti naše domovine” kojima se “garantira karijerno napredovanje”.
Primjerice, u veljači ove godine MORH je, sukladno “Planu prijma”, lomeći jezik, raspisao natječaj za “ugovorni prijam vojnika i mornara u djelatnu vojnu službu u OS RH”, jer se u “vojničku službu u trajanju od četiri godine prima dvije stotine kandidata/-kinja. Riječ je o onim kandidatima/-kinjama koji su, s najviše navršenih 27 godina, uspješno završili program dragovoljnog vojnog osposobljavanja”. Početak službe predviđen je, zanimljivo, bio već u ožujku ove godine, a poseban naglasak u MORH-ovoj objavi ima optimizam činjenice da se za 2019. godinu jednakim natječajem planira “primiti” stotinu kandidata/kinja više, dakle njih tri stotine.
A dragovoljno vojno osposobljavanje koje ročnicima/-cama traje 40 radnih dana i provodi se u vojarni 123. brigade u Požegi i na vojnom poligonu Gašinci, u Hrvatskoj se provodi od 2008. godine, jer se 2007. odustalo od obaveznog služenja vojnog roka. Tada je taj oblik “ispunjenja vojne obaveze” za građanstvo formalno “zamrznut”, u praksi zapravo ukinut. Kada je 2009. Hrvatska postala punopravnom članicom NATO-a politički diskurs nije podnosio ni naznaku ideje povratka obaveznog služenja vojnog roka. A Hrvatska kao članica NATO-a u svom sastavu danas ima šesnaest tisuća profesionalnih vojnika: što vojni analitičari, uglavnom, smatraju “korektnim i dovoljnim”.
Vabljenje omladine
Bez ikakve ambicije za prepisivanjem statistike vojnih analitičara i bez ambicije da dokazujemo ili demantiramo “ima li RH sredstava za tako opsežnu operaciju kao što je vraćanje obveznog služenja vojnog roka”, oslanjamo se tek na depresiju činjenica, somnabulne izjave političkog vrha koje, tijekom kolektivnog političkog vremena, nažalost prerastaju u političku zbilju. Služimo se doista banalnim alatom: sjećanjem.
Bila je 2014. godina kada se tijekom drugoga kruga predsjedničke kampanje kandidat Ivo Josipović zalagao za “profesionalizaciju vojske, a protiv uvođenja obaveznog vojnog služenja” dok je kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović predstavljala princip “kratkog vojnog roka” po principu “stručnog osposobljavanja koje bi kandidatima bilo plaćeno”. I nelogično je očekivati od bivše pomoćnice glavnog tajnika NATO-a da se zalaže za demillitarizaciju ili razumnu profesionalizaciju nacionalne vojske. Ali iste 2014. godine iz je MORH-a javnosti i budućoj predsjednici Grabar Kitarović poručeno kako za takvu ideju “nema financijskih sredstava niti adekvatnih uvjeta”.
Bila je, zatim, 2015. godina i vlada premijera Zorana Milanovića, lijevoliberalne političke figure kojoj bi po habitusu trebao i/ili morao biti odbojan svaki (retorički, simbolički ili “simulacijski”) oblik militarizacije društva. Svejedno, bili smo svjedoci tragikomično “glamuroznog” vojnog mimohoda ili parade u kolovozu 2015. kada su zagrebačke avenije izgubile tri sloja asfalta zbog “gusjeničnih” prohoda tenkova, tenkića i ostale bojne opreme. U 2016. godini., zanimljivo, “pitanje” o obaveznom služenju vojnog roka sporadično se pojavljuje u Saboru. I nema uopće veze koji je HDZ-ov zastupnik pustio taj balončić: važno je da se retorika pristupu problema radi “odozdo”.
Prošle 2017. godine, čak i slučajnim pratiteljima informativnog programa HTV-a postalo je jasno da je polaganje zakletve ročnika u Požegi događaj vrijedne medijske minutaže. Riječ je bila o svečanoj prisezi 20. naraštaja ročnika: položilo ju je 308 ročnika, od kojih 53 ročnice pri čemu je ministar obrane Krstičević naglasio “kako je ovo prvi put da je u jednoj godini upućeno tri naraštaja ročnika na dragovoljno vojno osposobljavanje”.
A 10. ožujka ove godine svečana prisega 21. naraštaja ročnika (primljena su 323 ročnika, od kojih 46 žena) u Požegi postaje medijski događaj par excellence. Javnost je mogla pratiti ceremoniju u izravnom prijenosu, po bazičnom scenariju američke filmske militari-propagande gdje uniformirana mladost uživa u kič-finalu bacanjem vojničkih kapa u zrak. Oni koji nisu bili zaintersirani za izravni prijenos tog programa, suočeni su s događajem u kraćem, reporterskom izdanju Dnevnika HTV-a gdje se počinje ovako: “Trenuci ponosa i sreće. Na vjernost domovini prisegnula je i ročnica Slađana Lovrić”. Pa mlada Lovrić: “Želja za služenjem našoj domovini i želja da budem dio hrvatske pobjedničke vojske je prevladala. Moja je sestra kadetkinja, a otac branitelj”.
Selfiji na tenkovima
Ročnica Slađana pri tome nije, nažalost, jedina djevojka čiji je profesionalni odabir naišao na respekt neobično duge minutaže javnog medijskog prostora. Naprotiv, ne prođe doslovno jedan dan u informativnom programu HTV-a a da se ne prikaže makar skica, prizor, detalj iz “svakodnevice” vojnika Hrvatske vojske. Takozvani “Dani otvorenih vrata” koje u domaćim vojarnama u gotovo festivalskoj formi puku predstavljaju Oružane snage hrvatske kopnene vojske, omiljeni su žanr nacionalne televizije. Ondje su, naime, ciljane grupe posjetitelja isključivo djeca: od vrtićke do srednjoškolske dobi.
Pučkoškolci se na festivalima vojne opreme tako veru po tenkovima i malim amfibijskim vozilima i mobitelom bilježe selfije, a kratki razgovori novinara HTV-a s petogodišnjacima odlično pogađaju unikatni nacionalistički medijski žanr: simuliraju atmosferu kreativnog odgoja kao da djeca kaširaju papir, igraju se lego kockicama ili plastelinom, a ne drže hrvatsku pušku u (hrvatskim) dječjim rukama. Ili, kako često znaju zaključiti ubava dječica pred mikrofonom HTV-a: “Sviđa mi se ovdje. I ja ću biti branitelj kao moj tata”.
Ali sva ta festivalska militarizacija, medijski tinejdžerski pop-militaristički žanr uopće nije indoktrinirajući uvod u odluku o služenju obaveznog vojnog roka! Ne, to odlučno demantira vojnopolitički vrh. Doduše, uz sve mutnije formulacije koje završavaju spinom o “razvoju sigurnosne kulture građana”. Ako se ponovno poslužimo alatom sjećanja, na novinarsko pitanje upućeno ministru obrane Krstičeviću o rokovima uvođenja obaveznog služenja vojnog roka, javnost je dobila 2016. ovakav kriptičan odgovor: “Fokus je na tome da se kroz pozitivne trendove pomlade hrvatske oružane snage”.
Zato se ovih dana, u praksi nedavno najavljenih izmjena Zakona o obrani i Zakona o službi u oružanim snagama koji je upućen u Hrvatski Sabor, predlaže novi oblik obaveznog vojnog roka pod nazivom “vojno osposobljanje”, bez obzira što vojni rok uopće “nije aktiviran”. Ako se usvoje takve izmjene Zakona, MORH će unatoč odluci o zamrzavanju vojnog roka iz 2007., moći pozivati sve građane starije od 27 godina, koji nisu služili vojni rok, na “vojno osposobljavanje”.
“Izvozni brend broj jedan”
“Želimo sustav – to se ne zove vojni rok nego temeljno vojno osposobljavanje, koji bi bilo do mjesec dana”, rekao je Krstičević prošle godine. “Onaj tko želi nastaviti to čini kao dobrovoljac i ide na daljnje vojno osposobljavanje od dva mjeseca. Nakon toga ide na tromjesečno specijalističko vojno osposobljavanje…”, govori HTV-u naš ministar obrane. Jednaku mantru ponavljaju MORH-ovi službenici mladićima koji ove godine navršavaju osamnaest godina i obavezni su pristupiti upisu u vojnu evidenciju. Ali im se pri tome “neobavezno” reklamira cool vojni karijerizam: najprije si kadet pa ako si uspješan, “zbrinut” si u sustavu MORH-a do 45 godine…
Ali skratimo. Nije do kraja jasno u kojoj se formi i opsegu namjerava uvesti obavezno služenje vojnoga roka u Hrvatskoj. Možda to i nije presudna činjenica, jer je agresivna militarizacija koju provodi vladajuća desnica proces u kojemu možemo jedino razgovarati u terminima višeg i nižeg stila.
Tako politički vrh maltretira građane nebulozama o licitaciji zaumno skupih borbenih aviona i predstavlja proizvode hrvatske obrambene industrije kao “izvozni brend broj jedan”. Da, možda vam je ove jeseni promakla svečana konferencija “Hrvatska obrambena industrija kao izvozni brend” u organizaciji HANZA medije i uz sudjelovanje političke i vojne domaće elite koja se održala, zanimljivo – “dan nakon što je ispraćen hrvatski kontingent u Afganistan, u potpunosti opremljen hrvatskom opremom”.
Nakon propagandnog filma gdje su predstavljeni stoposto hrvatski proizvodi namijenjeni svakoj vojsci svijeta: od gaća i čarapa pa do taktičkog nosača balističkih ploča i jurišne puške VHS-D2, premijer Plenković je na toj konferenciji izjavio da je “Hrvatska 2016. izvezla proizvoda obrambene industrije u vrijednosti od 224 milijuna eura, što je biznis u velikom usponu”.
Eksploatacija straha
Veleuspješni, na konferenciji za javnost anketirani domaći proizvođači oružja nisu, naravno, precizirali na koje točno adrese i u kojem opsegu izvoze domaće pop-proizvode obrambene industrije poput streljiva, mina ili raketnih bacača. Dovoljna je bila formulaična izjava nekoliko takvih lidera među domaćim poduzetnicima da “robu izvoze u 20-tak zemalja uključujući regiju, Europu i zemlje Bliskog istoka”. A ako smo shvatili da se stilom političke elite regresivna kolonizacija i militarizacija Hrvatske podvaljuje kao “obrambena industrija koja uspostavlja rast gospodarstva i smanjuje nezaposlenost”, pogledajmo što nam ostaje na nižoj razini.
Eto, stilski baš jadan proizvod medijske indoktrinacije manipulacijom “kreativnog oslobađanja straha od oružja” među djecom predškolskog i pučkoškolskog uzrasta. U prijevodu: jasno usmjereno sijanje straha, uznemirenosti i netolerancije prema svemu što “nas” čeka u suvremenosti globaliziranog svijeta i balkanske svakodnevice.
Kao što klerikalna desnica agresivno širi moralnu paniku i strah od “dženderizma” u domaćem obrazovanju rušeći svaki oblik tolerancije prema slobodi različitih ljudi, tako vladajuća, navodno demokršćanski aromatizirana desnica, agresivnom brigom za “sigurnosnu kvalitetu” vlastitih građana radi na puzajućoj militarizaciji i uvođenju obaveznog vojnog roka. Šireći, sveudilj, strah od “moguće ugroze”: terorizma, susjednih država, prokletog Balkana…
No, možda uopće ne želimo znati kako stvari stoje u političkoj dijakroniji i suvremenom sinkronicitetu. Možda je sve ovo previše banalno, da ne bismo zalijepili flastere na oči i uši. I to se čini kao rješenje. Uz bijeg.