društvo
Hrvatska
vijest

Spirala nevolja s rodom

FOTO: AFP / GETTY Images North America / Sara D. Davis

“Problemi transrodnih osoba konačno su stigli i do Markova trga”, pisao je N1, kada je prije dva dana u Hrvatskom saboru na tematskoj sjednici raspravljano o statusu i pravima transrodnih osoba. Tom je prilikom pravobraniteljica za ravnopravnost spolova istaknula da je u posljednje dvije godine zaprimljeno 65 zahtjeva za administrativnu promjenu “spola”, “odnosno odabira života u drugom rodnom identitetu” od kojih je 59 odobreno. Međutim, ovakva “pravna tranzicija”, promjena oznake spola na osobnim dokumentima uz koju često ide i promjena imena nije jednostavna, a ni besplatna. Za to je potrebna potvrda ustanove za socijalnu skrb, psihijatra, psihologa, zdravstvenog vijeća, potvrda o nekažnjavanju Građanskog kaznenog suda te plaćanje državnih biljega. Uz to, za mnoge pripadnike transrodne zajednice mogućnost legalne promjene rodnog identiteta nije velika pobjeda.

Nakon toga, državna skrb za transrodne osobe koje se žele podvrgnuti medicinskoj tranziciji vrlo brzo prestaje. Kronično manjka odgovarajućih zdravstvenih stručnjaka (tek nekoliko psihologa, jedan psihijatar, jedan endokrinolog i jedan ginekolog – svi u Zagrebu – te niti jedan vaginoplast i faloplast) i ne postoje zdravstvene ustanove koje se tim problemima bave. Također, transrodne osobe koje se odluče ući u tranziciju u Hrvatskoj mogu primiti tek hormonske terapije, no Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje za osigurane osobe ne pokriva sve troškove terapije odnosno pokriva ih samo kod trans žena i to djelomično.

No posljednju fazu tranzicije, operaciju prilagodbe spola, ne može se izvršiti u Hrvatskoj. Cijene tih zahvata kreću se od 15.000 eura u susjednoj Srbiji do 60.000 eura u Velikoj Britaniji. Uzmemo li to u obzir, smiješno je, na tragu hrvatskog Ministarstva pravosuđa, hvaliti se sjajnim zakonodavnim okvirom koji svakome omogućuje da se legitimira kao osoba drugog spola “i prije nego što fizički promijeni spol”, ako se ta promjena, zbog nedovoljne brige hrvatskog zdravstva, u mnogim slučajevima neće ni dogoditi. Prije da se možemo pohvaliti još jednim primjerom diskrepancije između apstraktnih prava i realnih mogućnosti njihove provedbe.