politika
Makedonija
tema

Što čeka Skopje nakon Skopja 2014?

Foto: AFP / Robert Atanasovski

Nakon desetljeća vladavine desne populističke stranke VMRO-DPMNE, novu je makedonsku vladu oformila koalicija predvođena socijaldemokratima. Najvidljiviji podsjetnici na to da ih čeka obračun s duboko ukorijenjenim stranačkim strukturama prethodne vlasti, nalaze se posvuda po makedonskoj metropoli, a dio su davno započetog projekta osnaživanja i rebrandinga makedonskog nacionalnog identiteta.

Projekt Skopje 2014 najavljen je u veljači 2010. godine, izjavom gradonačelnika Skopja Vladimira Todorovića: “Skopje treba novo lice. Napravimo od sivog, socrealističkog grada jednu upotpunjenu umjetničku, arhitektonsku i urbanu cjelinu”. Sada iza toga stoji otprilike osam potrošenih godina i skoro 700 milijuna eura javnog novca, a rezultat je grad nakrcan objektima i spomenicima s kombinacijom neoklasicističkog i baroknog stila, koji su zavrijedili usporedbe s Disneylandom ili titulu europske “nove prijestolnice kiča”.

Sad, kad VMRO-DPMNE više nije na vlasti, pitanje je što će biti sa Skopjem 2014, koji je započet i realiziran za vrijeme njihova mandata. Pitanje je ujedno i jedan od najkompleksnijih izazova s kojim se koalicija na vlasti, predvođena socijaldemokratima (SDSM) treba suočiti. Robert Alagjozovski – novi ministar kulture, najavio je zaustavljanje projekta i revidiranje sa svim potencijalnim opcijama – zadržavanje, rušenje ili preinaka.

U raspravama o budućnosti projekta proteklih mjeseci dominirale su praktične brige oko logističkih i financijskih implikacija potencijalnog rješenja – dislociranja i rekonstrukcije 28 zgrada, 34 spomenika, 39 skulptura, 5 trgova, desetak fasada, hotela i parking-garaža, panoramskog vrtuljka-vidikovca i još koječega što je proizašlo iz višegodišnjeg projekta urbanog restrukturiranja. Primjerice, za samo jedan spomenik, doduše najpoznatiji, “Ratnik na konju”1 vlada je procijenila da bi troškovi dislociranja mogli iznositi 4-5 milijuna eura.

To je novog premijera Zorana Zaeva navelo da, bez obzira na njegove osobne želje, izjavi kako “nema namjeru trošiti novce na premještaj ili rušenje spomenikā”. Slično misli i ministar kulture Alagjozovski: “U ovom momentu, financijsko stanje je toliko očajno (…) da premještanje ili preinaka spomenika i ostalih artefakata iz projekta Skopje 2014 ne može biti prioritet. Napravit ćemo procjenu koja će nam omogućiti da građanima pružimo detaljan uvid u sve pojedinosti ukupne cijene ovog projekta, njegove tehničke specifičnosti i kvalitetu građevinskog materijala te cijenu održavanja svih objekata. Vjerujem da će, nakon takvog uvida u održivost projekta, biti mnogo lakše pokretanje daljnjih akcija koje će nam pomoći da se riješimo tog teškog tereta što nam ga je nametnula bivša vlada Nikole Gruevskog.”

SDSM bez konkretnih rješenja

Ovakve tvrdnje pokazuju da postoji svjesna namjera odmaka od rasipne politike prethodne vlade, koja je u trenutku najave Skopja 2014, godine 2010. govorila o trošku cijelog projekta u iznosu od 80 milijuna eura, da bi ta suma dosad narasla skoro deset puta. Konačni iznos troškova za Skopje 2014 prema zadnjim procjenama iznosi 683 milijuna eura.

Pokušaj balansiranja između novog rasipanja javnog novca koje bi se mogućim premještanjem dogodilo, i zahtjevima za daleko radikalnijim rješenjima (primjerice, vraćanje originalnih fasada zgrada na kojima inzistiraju članovi društva arhitekata ili pojedine nevladine organizacije), do sad je SDSM-ovce samo doveo do toga da obećaju “da će rješenju prethoditi transparentna rasprava i oprezna procjena troškova, kako bi se donijela odluka o tome jesu li dislokacije financijski prihvatljive ili je li bolje novce potrošiti u produktivnije svrhe”.

Od neupitne važnosti je to koliko će još troškova iziskivati notorni projekt i nakon njegove propasti, kako za uspostavu transparentnih demokratskih procesa, tako za uspostavljanje nekih normi odgovornog upravljanja javnim financijama. Uz to, postoji još jedan financijski aspekt Skopja 2014 – taj da je, veoma vjerojatno, služio kao stroj za pranje javnog novca. Kako bi provjerilo istinitost tih tvrdnji, makedonsko Specijalno javno tužiteljstvo (SJO) pokrenulo je istragu u maju prošle godine. Još jedna istraga na sličnom tragu, fokusirana na financiranje VMRO-DPMNE-a, već je otkrila da je tvrtka Beton A.D. – ista građevinska firma koja je zaradila 160 milijuna eura gradeći Skopje 2014 (gotovo trećina troška projekta) kasnije “donirala” cijelu zgradu, višekatnicu u baroknom stilu, za novu središnjicu VMRO-DPMNE-a.

Možemo još dodati da je, pored ovog financijskog aspekta na koji smo se najviše bazirali, projekt Skopje 2014, kao i ostale političke odluke vladajućeg VMRO-DPMNE-a, uzrokovao gomilu štete i na ostalim područjima. Pokušaj učvršćivanja nacionalne kohezije preko oživljavanja antičke mitologije, raspirivao je unutrašnje nemire u odnosima s Albancima, ali je i zaoštrio onaj s Grčkom zbog spora oko imena makedonske države. Dakako, efekti megalomanskog projekta osjetili su se u sferi kulture i svakodnevnog života te mnogih radnika koji su bili zaposleni na projektu. Zanimljiv je podatak da je 2014. godine, za vrijeme građevinskog booma, Makedonija bila vodeća zemlja u Europi po smrtnim slučajevima na radnom mjestu.

Podijeljena javnost?

U svakom slučaju, problem vrtoglavih troškova ne bi smio istisnuti druga pitanja i ignorirati široke ideološke implikacije kojima je projekt obavijen. Kao što je u prethodnom paragrafu spomenuto, on je iskorišten kao instrument nacionalističkog populizma da se krivotvori i učvrsti nacionalni identitet. VMRO-DPMNE se prikazivao kao branitelj nacije pa je glavni grad preuredio u skladu sa svojom vizijom makedonskog identiteta. Povezivanje nacionalnog identiteta sa Skopjem 2014 bilo je dobro vidljivo u trenucima kada bi se pojavila javna kritika: oni koji govore protiv projekta, govore i protiv cijele nacije, što doprinosi odvraćanju pozornosti od drugih pitanja, primjerice onih o pranju novca ili o promašenom izboru arhitektonskog stila.

Bila je to strategija koja je omogućila da se neka podrška čitavom projektu ipak zadrži, unatoč vidljivijim promašajima. Iako nije provedeno opsežnija istraživanja kojim bi se utvrdila razina podrške, neke ankete su pokazale da je javnost doslovno podijeljena oko toga. Istraživanje iz 2012. pokazalo je da 57,8 posto ispitanika ima negativno mišljenje o projektu, dok prema istraživanju jedne druge institucije 45 posto podržava projekt.

Budući da je većina važnih medija ostala pod kontrolom VMRO-DPMNE-a, možemo očekivati da će slične strategije koristiti i za prikazivanje bilo kakvih pokušaja prenamjene ili premještanja objekata – kao napad na nacionalni ponos. Dok, prema novom ministru vanjskih poslova Nikoli Dimitrovu, “ne trebamo tisuće spomenika u centru grada da bi bili ponosni Makedonci”, valja imati na umu da će nakon dugog perioda nacionalističke propagande biti potrebne godine ulaganja u obrazovanje i “zdravu” javnu raspravu kako bi se ta šteta popravila. U suprotnom, preuranjeni i neoprezni pokušaji amputiranja Skopja 2014 mogli bi izazvati burnije nacionalističke reakcije.

“Bit ćemo oprezni u rješavanju”, poručio je sadašnji ministar kulture. “Organizirat ćemo međunarodnu konferenciju s ciljem razvijanja budućih scenarija oko toga što činiti”. I dok je logično da Ministarstvo kulture, institucija koja je potrošila najviše novca za uvođenje i provođenje projekta Skopje 2014, mora snositi odgovornost, treba sagledati posljedice koje su izvan njegovog dometa.

Prije svega, Ministarstvo kulture ne može sve samostalno riješiti. Potreban je holistički pristup jer Skopje 2014 nije nipošto izoliran slučaj. Budući da su projekt popratile obrazovna i medijska propaganda, i na tim se poljima treba snažnije aktivirati. Važno je sveobuhvatno dugoročno edukacijsko i medijsko djelovanje da bi se suzbila šteta počinjena proteklih godina, a to iziskuje sudjelovanje i nekih drugih ministarstava, primjerice, Ministarstva obrazovanja ili Ministarstva okoliša, u koordiniranom dugoročnom radu za dobivanje revizijskog rješenja.

Povod za kolektivne akcije

Pitanje što će biti sa Skopjem 2014 ne može se odvojiti od pitanja – da se osvrnemo na rad Davida Harveya, “kakve društvene odnose tražimo, kakve odnose prema prirodi cijenimo, kakvu svakodnevicu želimo, kakve tehnologije smatramo prikladnima, kakve estetske vrijednosti zastupamo” – kakvim ga građani Skopja, i Makedonije, zamišljaju. Sljedeća bi transformacija mogla ovisiti o provedbi njihove kolektivne snage, a ne samo u ukidanju projekta odozgo. Obračunavanje s njim trebalo bi dobiti podršku samih građana, a to znači i istraživanje novih mogućnosti i otvaranje vrata građanima iz postojećih inicijativa koje bi se zauzimale za shvaćanje grada kao zajednice koja im pripada.

Među dobrim primjerima takvih praksi bila bi poznata inicijativa Barcelona en Comú, koja se zalaže za radikalni demokratski pristup te već posjeduje mnoštvo alata, tehnika, mehanizama i struktura koje omogućuju municipalne politike odozdo. Ondje postoje skupštine na različitim razinama (susjedstva, tematska područja, koordinacija, logistika, mediji, komunikacija i sl.), kao i korisne online-platforme (za komunikaciju, glasanje, rad).

No vratimo li se u nešto bližu stvarnost i zaključimo trenutno stanje, najveća teškoća uklanjanja objekata proizašlih iz Skopja 2014 nije njihova fizička već ideološka težina. Neće biti lako odstraniti taj teški maligni tumor koji je metastazirao širom grada. Kompleksnost ovih pitanja najviše dolazi zbog ideološke prtljage koju ona nose. Projekt urbanog restrukturiranja kakav je bio Skopje 2014 više je od manifestacije grozne barokno-neoklasične estetike. On je amalgam kriminalnog neoliberalnog kapitalizma i populističkog nacionalizma, koji je VMRO održavao na vlasti 11 godina. Slično će i način na koji nova vlast riješi problem Skopja 2014 služiti kao rani indikator njihove vizije kako Skopja, tako i cijele države, ideologije kojom će se voditi (ili pak njenog nedostatka) … Također, to je i testiranje sposobnosti nove vizije koja će se suzbiti ili preokrenuti ideologiju što je Skopje 2014 učinila mogućim.

S engleskog prevela: Anja Vladisavljević

  1. spomenik Aleksandru Velikom koji se nalazi se u samom središtu Skopja koji je zbog reakcija makedonske, ali i grčke javnosti, službeno nazvan “Ratnik na konju” []