Ponekad je dovoljna i neambiciozna šetnja po značenjskoj obali određenog izraza da se steknu uvidi u osnovne ideološke i žanrovske postavke neke političke zajednice. Neka ta zajednica bude Republika Hrvatska, a izraz glagolska imenica – politiziranje. Posrijedi je izraz koji se koristi uglavnom u pejorativne svrhe ili kao stanovito sredstvo upozorenja na odmak od zamišljenih pravila igre. Možda će nam u ovoj improviziranoj klasifikaciji izmaći koji način korištenja, ali bez značajnijeg oklijevanja mogu se svesti na tri oblika.
Prvi način korištenja politiziranja kao diskvalifikacije vezan je uz neku vrstu ideje političke autentičnosti. Najčešće ga možemo uočiti pri pokušajima da se neka stranka uključi u neki prosvjed ili da se posveti temi u kojoj su društveni akteri već etablirani. Takvi se stranački angažmani tretiraju kao politiziranje. Pod politiziranjem se u tom slučaju misli na stranačko prisvajanje teme ili prosvjeda u svom interesu. I plod je značenjske redukcije koja pojam politike i sve njegove izvedenice svodi isključivo na stranačku politiku, proskribiranu zbog izraženog manjka povjerenja u partiju kao oblik koji može djelovati u javnom interesu. Ili ponešto preciznije, oni koji se koriste politiziranjem kao diskvalifikacijom na ovaj način, vjeruju da stranke mogu biti isključivo poslovni modeli oslonjeni na lokalni ili državni proračun. A autentična politika odvija se samo u onim sferama u kojima se izraz politika ne spominje.
Drugi se način oslanja na specifičnu razliku između ideologije i, ovisno o konkretnom primjeru, zdravog razuma, uvriježenog protokola ili procedure ili navodne neutralne tradicije. Postoje dakle politički problemi ili pitanja koji navodno nisu rješivi ako pri njihovu razmatranju aktivirate neki tip ideološke prtljage. Kad se radi o zdravom razumu kao kontrastu ideologiji, možemo istaknuti komunalna pitanja kao navodno ne-ideološka i svaki se oblik nešto zategnutije ekološke ili urbanističke optike u tim slučajevima tretira kao nepoželjno politiziranje. U slučaju protokola, kao što su oni u politici sjećanja, pogotovo ako se nekakve žrtve uključene, a uvijek su uključene, svaki se istup koji odstupa od zamišljenog konsenzusa proglašava politiziranjem koje nepotrebno polarizira društvo zbog nečijih partikularnih interesa. Već se dosad dalo primijetiti da interesima navodno nije mjesto u politici. Ili iz druge perspektive: sve dok ima interesa u politici ona to ime ne zaslužuje. Što se pak tiče navodno neutralne tradicije, dovoljno je samo da se u raspravi otvori pitanje o nekoj drukčijoj organizaciji intimnog ili obiteljskog života pa da se potegne pitanje politiziranja navodno prirodnog načina života. Kao da je nuklearna obitelj s dvoje zaposlenih na tržištu rada i dvoje djece u vlastitom stambenom prostoru postojala u 18. ili 19. stoljeću u našim krajevima.
Nije naročito teško pogoditi što nam preostaje za treći način korištenja politiziranja kao diskvalifikacije. Naravno, ekonomija. I dalje se bilo kakav snažniji angažman države u ekonomiji ili ambicioznije propitkivanje odnosa rada i kapitala tretira kao neprihvatljivo politiziranje. S tim da je u ovom slučaju politiziranje zapravo sinonim za maštanje ili improvizaciju koji odudaraju od već davno shvaćenih zakona tržišne ekonomije od kojih se ne smije ni minimalno odstupati kao da su poslovično strogi recepti za torte ili kolače. Ovdje se dakle radi o pretpostavci da bi najvažnije područje ljudskog djelovanja – ekonomija – trebalo biti lišeno bilo kakvih političkih ideja jer tu za njih mjesta nema, mogu samo sve pokvariti.
Funkcioniranje politiziranja kao diskvalifikacije ili uvrede očito predstavlja priličan problem za sve koji bi se politikom htjeli baviti i njome nešto mijenjati. I očito se stvari neće tek tako promijeniti odlukom skupine ljudi da inzistiraju na nekom drugom značenju izraza. Njegov diskvalifikacijski status nam precizno govori o tome koliko je političko polje ograničeno i koliko odgovara onima koji u trenutnoj raspodjeli društvene moći uživaju. Prošetajmo brzinski nazad onom obalom kojom smo krenuli. Razumljiv je otpor prema političkim strankama, ali u modernim društvima još nije izmišljen efikasniji model društvenog udruživanja radi postizanja određenih ciljeva i zadovoljavanja određenih interesa. Privilegiju da interese maknu iz politike imaju samo oni koji su ih već realizirali. Kad smo kod drugog načina korištenja, nedavno je povodom polemike o ostavci ravnatelja Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac Ive Pejakovića ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek poručila da se Jasenovac ne smije politizirati. Ali ako ga ne politiziramo stalno nećemo znati kakvi su politički procesi i odluke do njega doveli. Nije pao s neba kao uteg na leđa hrvatskog naroda. A o ekonomiji ne treba previše ni govoriti. Sjetimo se samo nedavnih rasprava o ograničenjima cijena kao odgovoru na inflaciju. Ograničenje cijena svih roba je bila politiziranje osim jedne: cijene radne snage. Ona je ograničena tržištem. O svima ostalima se slobodno odlučuje.