Makedonija: vlada, napokon!

Foto: AFP / Robert Atanasovski / Zoran Zaev slavi pobjedu na izborima, decembar 2016. godine.
Foto: AFP / Robert Atanasovski / Zoran Zaev slavi pobjedu na izborima, decembar 2016. godine.

Nakon dvije godine prosvjeda i nekoliko prijevremenih izbora, pet mjeseci od posljednjih, Makedonija je na korak do nove vlade. Dugoočekivani mandat napokon je pripao Zoranu Zaevu, predsjedniku Socijaldemokratskog saveza Makedonije koji se nalazi u koaliciji s albanskim strankama. Iako se čini da je najteži dio posla odrađen, on zapravo tek predstoji, jer jednokratna pobjeda nad VMRO-DPMNE-om ne znači njegovo trajno uklanjanje s vlasti. 

Kako se “situacija” približava svom velikom finišu, postalo je jasno da ćemo uskoro, nakon 10 godina VMRO-DPMNE vlade Nikole Gruevskog, imati jednu predvođenu socijaldemokratima. Iako njezin konačan sastav još nije u potpunosti poznat, jer se vode posljednji dogovori s albanskim strankama u koaliciji s SDSM-om, već sada možemo analizirati neke izazove koje stoje pred novom makedonskom vladom.

Kao što je nekoliko istraživača već zaključilo, a nedavno, konačno, u prikazu zemlje potvrdila i Europska unija, Nikola Gruevski je tokom godina svoje uprave izgradio jedan od najuspješnijih modela prisvajanja državnog aparata u Europi. Razmontiravanje struktura koje ostavlja iza sebe bit će prvi i najhitniji izazov s kojim će se suočiti vlada novog premijera – Zorana Zaeva. Socijaldemokrati će naslijediti “duboku državu” potpuno premreženu stranačkim strukturama VMRO-DPMNE-a. U prvim mjesecima, nova koalicija kontrolirat će vladu ali ne i državu. Elita VMRO-DPMNE-a uspješno je instalirana na sudove, u bolnice, sveučilišta, škole, medije, akademiju znanosti i aktivno surađuje s makedonskom pravoslavnom crkvom u kampanjama i politikama. Tako će prva opozicija novim vladinim politikama, u bilo kojem polju, dolaziti iz državnih institucija.

U sličnim situacijama u ostalim državama regije znalo se događati da šefovi institucija promijene stranu i obećaju se na lojalnost novoj vladi kako bi zadržali privilegije. Ma kako se ova opcija činila nesretnim rješenjem, za Makedoniju to predstavlja elegantno rješenje. Konfrontacija vlade sa gotovo svim državnim institucijama dovela bi do nove serije kriza u zemlji. Moguća promjena pozicija osoba koje je u institucije imenovao VMRO-DPMNE ovisit će o načinu na koji će im Zaev prići. On može izbjeći buduće krize odašiljanjem poruke o novoj političkoj eri u zemlji, onoj koja će ciljati ka ujedinjenju duboko podijeljenog društva.

Nužnost punog trajanja mandata

Ovdje je važno naglasiti da je apsolutno ključno postići dogovor koji će osigurati parlamentarnu većinu na puni četverogodišnji mandat i sadržavati konsenzus stranaka u cilju izbjegavanja još jednih prijevremenih izbora. Sve manje od punog mandata neće biti dovoljno za razmontiravanje državnog aparata kojeg je prisvojio Gruevski kao ni provedbu zaista željno čekanih reformi što bi povratno kompromitiralo demokratske procedure vlade. Također, bitno je kako će VMRO-DPMNE u narednim mjesecima reagirati na novu upravu. Ako se nastave kretati destruktivnim putem te ako i u opoziciji budu imali političku moć na koju su se oslanjali proteklih deset godina, onda interni dogovor vladajuće koalicije neće biti dovoljan osigurač za mirnodopsku administraciju. VMRO-DPMNE već je pokazao da je spreman upotrijebiti destruktivnu silu protiv novih koraka nove koalicije. Kao npr. 27. aprila kada su instrumentalizirali etnička pitanja s ciljem okupacije političke arene koja je protekle tri godine bila ispunjena koruptivnim skandalima, represivnom vlašću i gubitkom legitimiteta institucija. No, još ćemo se vratiti na ovaj aspekt, niže u tekstu.

Iako je Zaev proteklih mjeseci javnosti prezentirao pomirljivu retoriku čiji je primarni cilj bio ujediniti narod i nije se dao povesti osvetoljubivom stranačkom politikom, drugi kadrovi u njegovoj stranci, možda neće biti istog strpljenja ni stajati na liniji njegovih izjava. Kao predsjednik stranke, on je uglavnom bio zaštićen od svakodnevnih efekata represivne države, no mnogi članovi SDSM-a bili su suočeni s represijom, progonom, prijetnjama i zastrašivanjima. S obzirom na snažnu polariziranost pristaša dviju najvećih stranaka postoji rizik razočarenja Zaevom ukoliko ne smijeni dužnosnike koje je postavio VMRO-DPMNE i umjesto njih postavi SDSM-ove kadrove. Nakon 10 godina opozicije, za očekivati je da su SDSM-ovi kadrovi žedni političke moći. Stoga su  VMRO-ovi kadrovi u državi i unutarnja stranačka opozicija Zaevljevi ključni izazovi. Uspjeh njegove uprave bit će presudan za mirni mandat i za ostvarivanje stranačke podrške za njegove politike.

Sljedeći izazov koji predstoji novoj vladi ispunjenje je velikih očekivanja glasača SDSM-a od reformi. Godine prosvjedovanja protiv Gruevskog i valovi socijalnih mobilizacija stvorili su idealiziranu verziju države nakon Gruevskog, što će nužno dovesti do razočarenja i neispunjenih očekivanja mnogih ljudi u zemlji. Zbog naslijeđenih problema, bilo koja nova vlada trebat će period duži od četiri godine kako bi učinila vidljivima rezultate planiranih reformi. Međutim, ako Zaev pođe putem entuzijazma i bržeg ispunjavanja očekivanja glasača, to će zahtijevati beskompromisnu politiku, pogotovo na socioekonomskom planu. Provedba progresivnih politika, posebno na ovom planu, za sobom povlači brojna ograničenja, preduvjete i izazove.

Ekonomski izazovi

Makedonska ekonomija jedna je od onih sa rastućim BDP-om, no to je uvelike rezultat stranih investicija koje su se u pogledu utjecaja na standard radnika pokazali potpunim promašajem. Najveće strane kompanije s izravnim ulaganjima u Makedoniju plaćaju svoje radnike daleko najnižim nadnicama, ne poštuju standarde radnih uvjeta, a ne mare previše niti za okoliš. Nedavna studija koju je proveo ekonomist Branimir Jovanović pokazuje da je vlada potrošila dvostruko više sredstava poreznih obveznika na podršku kompanijama koje ulažu u Makedoniju nego što su te kompanije ostavile sredstava u Makedoniji u obliku radničkih plaća. Ako nova vlada nastavi provoditi istu politiku, dugoročno, to bi moglo imati katastrofalne posljedice po javni proračun, ali i po radnike u zemlji. Umjesto toga, nova vlada mogla bi prenamijeniti ova sredstva za podupiranje različitih manjih inicijativa ali i razmotriti opciju nacionalizacije velikih i profitabilnih industrija.

No, teško je zamisliti da bi socijaldemokratska stranka koja je tokom devedesetih promovirala privatizacije, sada mogla pristupiti tako radikalnim promjenama političke ekonomije. Opcija nacionalizacija npr. nikad nije ozbiljno uzeta u razmatranje, no suočeni s iscrpljenošću ekonomije kao posljedicom privatizacija te s mogućim pritiscima lijevih grupa oko SDSM-a, ovo bi se pitanje moglo možda nametnuti kao točka na političkom dnevnom redu, što je način na koji bi se mogao promijeniti ekonomski diskurs mejnstrima. Ljevica (stranačka i nestranačka) prethodnih je godina uspješno na sličan način određene teme gurala u mejnstrim. S druge strane, kako bi povećala javni proračun i tako osigurala više javnog financiranja za škole, bolnice i socijalne mjere (segmenti kojima je najviše uskraćeno financiranje radi npr. projekta Skopje 2014 koje je do sad koštalo više od 70 milijuna eura) vlada SDSM-a bi morala razmisliti o uvođenju progresivnih poreza.

Provedbom takve politike, našli bi se na putu krupnom kapitalu, i tu dolazimo do ozbiljnog problema. Nakon duge vlade ortačke ekonomije Nikole Gruevskog, SDSM je izgubio veze s korporativnim sektorom što je dovelo do slabog financiranja stranke i time skučilo mogućnosti održavanja snažne stranačke infrastrukture na nacionalnoj razini. Oslabljeni bivanjem u opoziciji deset godina i našavši se sada u mogućnosti da osnaže stranku kroz period dok su u vladi, SDSM će sigurno nastojati popraviti odnose sa korporativnim sektorom. Ova “praktična potreba” sigurno neće biti ispunjena uvođenjem politika progresivnih poreza. Ako pak pokušaju ostati pošteni, s obzirom na socijaldemokratska obećanja, moguće je da će pokušati primijeniti politiku mekog progresivnog oporezivanja koja bi se odnosila samo na osobne prihode, ali ne bi doticala korporativne profite. Vlada bi na ovaj način zapravo reducirala utjecaj koji bi mogla imati na socijalni sektor, zdravlje i obrazovanje, što bi povratno dovelo do razočarenja u vidljivost promjena o kojima se prethodne tri godine uglavnom govorilo kao o principima socijalne pravde.

Laki bodovi: mediji i obrazovanje

Dva su područja u kojima je vlada Gruevskog bila posebno represivna – mediji i obrazovanje. Stoga će u ovim sektorima vlada SDSM-a imati lagani posao pri poboljšavanju uvjeta. Na snazi su primjerice štetne odredbe Zakona o visokom obrazovanju protiv kojeg su se mobilizirali i srednjoškolski učenici (prosvjedima) ali i studenti (blokiravši fakultete) stvorivši tako najveći studentski pokret ikad viđen u Makedoniji. Radi se o regulaciji kojom je profesorima i učiteljima efektivno zabranjen štrajk, studentima uvedene visoke školarine, a na institutima za znanosti nastao je kaos. Tu regulaciju nova vlada može lako riješiti novim sveobuhvatnim i progresivnim Zakonom o visokom obrazovanju. Činjenica da se na izbornim listama SDSM-a našlo nekoliko članova studentskih i profesorskih plenuma koji su sada postali zastupnicima u Sobranju, daje čvrste temelje očekivanjima implementacije željenih progresivnih politika u ovom polju.

S druge strane, uvođenje reda u medijski sektor, zahtijevat će nešto više vremena i truda. Mehanizmi kontrole medija putem državnog oglašavanja te promoviranje ideja vlade VMRO-a, za što su potrošeni milijuni eura javnih sredstava, imali su ključnu ulogu u održavanju Gruevskog na vlasti i istovremeno mu omogućili svojevrsnu kontrolu uredničkih politika i u privatnim i u javnim medijima u zemlji. Odnos vlade i medija posljednjih je pet godina dobio oblik poslovnog konglomerata čije je razbijanje neizbježno ako vlada misli povratiti kakvu-takvu neovisnost medija. To bi se moglo postići ograničavanjem oglašavanja državnih institucija u medijima. Mejnstrim mediji su do sada mahom podržavali vladu Gruevskog i bili izrazito kritični spram SDSM-a. Rezanje državnog oglašavanja oslobodit će medije državnog stiska, što bi povratno trebalo dovesti do jačanja nezavisnih medija i nešto balansiranijeg medijskog izvještavanja.

Etnička pitanja

U konačnici, najproblematičniji aspekti ostat će interna etnička podjela i odnos s Grčkom, što bi sve moglo potkopati stabilnost koalicijske vlade i dovesti u pitanje izdržavanje punog mandnata. VMRO-DPMNE i Gruevski trenutno uspješno vrte spinove o opasnosti širenja albanskog jezika kao službenog lažno pretvarajući ovo pitanje u ono ustavnog karaktera zemlje. Oni koalicijsku vladu pokušavaju predstaviti kao faktor ugroze nacionalnih temelja zemlje. Albanska stranka BDI odlučila je podržati SDSM na temelju dogovora o reviziji upotrebe albanskog jezika, no samo u okviru ustavnih odredbi, ne i van njih. Pa ipak, VMRO-DPMNE pokušava prikazati dokument kojeg su nakon izbora potpisale albanske stranke, a kojeg naziva Albanskom ili Tiranskom platformom, kao protuustavni dokument koji narušava makedonsku ekskluzivnost na unitarni karakter Makedonije.

Međutim VMRO-DPMNE prešućuje činjenicu da je, usprkos tome što sporazum sadrži neke potpuno iracionalne elemente, za promjenu bilo koje ustavne odredbe nužna dvotrećinska parlamentarna većina. Dakle, jedini način da se ostvari opasnost oko koje VMRO mobilizira ljude je da sam VMRO glasa za te promjene. U toj činjenici potrebne dvotrećinske parlamentarne većine leži nada da će spinovi Gruevskog propasti, a novi zakon o albanskom jeziku proći bez većih turbulencija. Usvajanje tog zakona relativizirat će etničke argumente koji danas dominiraju javnim diskursom. Istovremeno, nakon usvajanja tog zakona očekuje se da niti jedna temeljna institucija države neće biti ugrožena. U tom bi se trenutku mogao dogoditi nešto progresivniji diskurs, koji bi nadilazio granice etniciteta i veći fokus stavljao na socioekonomske elemente koji bi onda zauzimali veću pozornost vlade u kontaktu s javnošću.

Razrješenje spora s Grčkom

Dugotrajni sukob s Grčkom po pitanju imena zemlje vrlo vjerojatno ni u mandatu nove vlade neće biti riješen. No, s pozitivne strane, svoj bi kraj napokon mogao dočekati zloglasni projekt Skopje 2014. kojeg je kroz retoriku “antikvizacije” VMRO implementirao u svoj obrazovni i politički diskurs. SDSM odavno je, još na početku tog projekta, kazao da će ga u slučaju pobjede zaustaviti i vratiti u prvobitno stanje ono što bude moguće povratiti. Sirizina vlada u Grčkoj, koristila je agresivnost Skopja 2014 kao argument protiv rješavanja spora s imenom. Sirizin je uvjet za rješavanje tog spora obustava “antikvizacije”, odnosno neopravdane helenizacije Skopja. Nakon što vlada SDSM obustavi projekt, i time prestane posizanje slavenskih Makedonaca za poviješću grčkih Makedonaca, težina rješavanja spora oko imena past će na Atenu te će se od grčke vlade očekivati da uzvrati prijedlogom progresivnog rješenja.

Jedan korak mogao bi biti razdvajanje spora oko imena i europskih integracija Makedonije, uz takvo uvjetovanje Brisela. To bi značilo da bi Grčka pod pritiskom Brisela, i uz neke garancije s makedonske strane, mogla pristati na uklanjanje veta za otvaranje pregovaračkih poglavlja pridruživanja EU. Tek takvim uspjehom SDSM bi dobio političke zasluge koje bi mu osigurale snažniju potporu javnosti u budućnosti. Bez takvog početka nije realno očekivati da bi SDSM otvorio pregovore s EU promjenom imena države. U slučaju daljnje blokade pristupnih pregovora, aktualna blokada mogla bi potrajati desetljećima.

Makedonija se trenutno nalazi u historijskom momentu obilježenom velikim očekivanjima. Mnogo je očiju s nadom uprto u SDSM i Zorana Zaeva i s iščekivanjem se promatra sastavljanje nove vlade koja po prvi put u deset godina neće biti pod stiskom Nikole Gruevskog. On će pak morati pričekati hoće li protiv njega biti podignuta optužnica za korupciju zbog čega se nalazi pod istragom Posebnog tužiteljstva. Opseg reformi koje SDSM mora poduzeti uključuje i čišćenje pravosuđa od sudaca godinama odanih Gruevskom. To je pak jedan od najtežih zadataka koji leže pred SDSM-om, drugi je stvaranje nove normalnosti u javnosti, takve koja omogućava razrješavanje osobnih konjunktura u državnim institucijama. Što se formalnih politika tiče, one će zahtijevati i elokventnost i snažnu političku volju onih koji su se proglasili nositeljima promjena u zemlji.

S engleskog prevela Andrea Milat