Albert Berisha, mladi politolog s diplomama prištinskog i tiranskog sveučilišta, koji je još 2014. godine uhapšen zbog sumnje u pripadnost terorističkoj organizaciji, jedan je od “prve ture” pedesetak kosovskih džihadista koji očekuju skoru sudsku presudu. Najniža kazna koju optuženi mogu očekivati je pet godina zatvora, no Berisha je jedan od onih koji su priznali krivnju i zatražili blaži tretman. Prema izjavi javnog tužitelja prištinskog suda Blerima Isufaja za dnevni list Bota Sot, dio optuženih se “iskreno pokajao” i sada traže “reintegraciju, a ne kaznu” te se žele vratiti “svom prijašnjem životu”. Na temelju toga, očekuje se da će tužiteljstvo zatražiti manju kaznu od predviđene. Osobito bi se to trebalo odnositi na Berishu, koji je više puta javno nastupao objašnjavajući svoju zabludu i nesretne okolnosti koje su dovele do ove optužbe.
Doduše, njegova priča nije bila sasvim konzistentna. Dok je ranije za spomenuti dnevni list tvrdio da je razvio osjećaj prijateljstva sa sirijskim džihadistima, uključujući najistaknutijeg Albanca među borcima samozvane Islamske države, Lavdrima Muhaxherija, te da ih je zamolio da ga otpuste iz “službe” prije nego što su se ovi radikalizirali, novije izjave koje prenosi BIRN unijele su još jedan sloj kompleksnosti u njegove sirijske putešestvije. Molba za otpustom tako se pretvorila u napeti triler i bijeg kojim je jedva izvukao živu glavu, a njegovo pokajanje zbog pristupanja zloglasnoj grupi – u tek bezazlenu zabunu. Naime, kako sada tvrdi, Berisha je u Siriju otišao kako bi se borio protiv diktature Bašara al-Asada, a tamo se zbog “jezične barijere” prirodno priključio grupi Albanaca. Pri tome, s obzirom na nedostupnost Interneta, uopće nije bio svjestan toga da je član ISIL-a.
Proturječja “terorističke” oznake
Čim je uspio uloviti konekciju, Berisha je počeo planirati svoj bijeg u drugu džihadističku grupu, Ahrar aš-Šam, i to nakon što se na stranicama američke vlade uvjerio da ova nije na popisu terorističkih organizacija, te da je čak dobivala oružje od zapadnih saveznika Katara, Saudijske Arabije i – posredno – Sjedinjenih Država. Nakon toga je uz pomoć prijatelja na Kosovu uspio uvjeriti svoje suborce iz ISIL-a da mu je član porodice ozbiljno bolestan te tako opravdao svoj bijeg, prvo u konkurentsku grupu, a onda i natrag na Kosovo kada se pokazalo da je stanje u novoj organizaciji vrlo nestabilno. Iako bi, dakako, bilo odviše velikodušno povjerovati u cijelu Berishinu priču, ona nam ipak ilustrira neka proturječja trenutne sirijske situacije: prije svega činjenicu da mladi radikalizirani politolog mjesecima nije primjećivao nikakvu razliku između “terorističke grupe” i “umjerene opozicije”.
S obzirom da su se obje grupe u jednom trenutku izdvojile iz al-Kaide, ali su ipak nastavile dijeliti njezinu ideologiju, njegova zabluda nije osobito neobična. Nesporazum je naposljetku doista mogao razriješiti samo autoritativni izvor kao što su internetske stranice američke vlade koje oznakom “teroristička” jasno razdvajaju dvije grupe. U tom je smislu Berisha žrtva nesretnih geopolitičkih okolnosti koje su njegov džihadizam smjestile na krivu stranu američkih kalkulacija u Siriji. Da je isti Berisha kojim slučajem bio motiviran drugom ideologijom, primjerice podrškom emancipaciji žena i suživotu različitih etničkih i vjerskih grupa u okviru samoupravnih općina, te se slijedom toga priključio Radničkoj stranci Kurdistana (PKK) koja se protiv ISIL-a bori u Iraku, našao bi se u sličnoj nezahvalnoj situaciji, jer je ta organizacija, za razliku od Ahrah aš-Šama, na istom američkom popisu kao ISIL.
S obzirom da se ravna takvim interpretacijama terorizma, ne čudi što je tužiteljstvo džihadističkim dezerterima naposljetku spremno ponuditi znatno niže kazne od predviđenih, unatoč tome što, kako zaključuje istraživanje Bota Sota, većina bivših boraca nije naposljetku odustala od svoje ideologije, čak i ako su se odrekli ISIL-a.