Militarizacija bivšeg Istoka i izazovi tuđih ratova

Foto: AFP / Daniel Mihailescu
Foto: AFP / Daniel Mihailescu

Od najbližih saveznika i nekadašnjeg sovjetskog “dvorišta”, zemlje bivšeg istočnog lagera su se posljednjih desetljeća prometnule u neke od najgorljivijih podupiratelja američkih ratnih avantura. Dramatična promjena u ovom području bila je jedna od najvidljivijih posljedica poraza SSSR-a u Hladnog ratu. Paradoksalno, unatoč skromnom geopolitičkom značaju, tranzicijske zemlje nastavljaju biti predmetom gorljivih ratnih huškanja i militarizacija, s katastrofalnim posljedicama na skromne demokratske tradicije.

Jedan od uvjeta Mihajla Gorbačova prilikom ujedinjenja Njemačke bila je zabrana širenja Sjevernoatlantskog saveza (NATO) na zemlje bivšeg Varšavskog pakta. Kao što je poznato, obećanje koje su tada dale zapadne zemlje nije održano, a njihov se vojni savez znatno uvećao u dva kruga: prvo su 1999. priključene zemlje Višegradske skupine (bez Slovačke), a zatim 2004. godine baltičke zemlje, Slovačka, Slovenija, Bugarska i Rumunjska. Dok je prvi val uvelike bio određen ratom na Kosovu i potrebom da se napravi kordon oko zapadnog Balkana, drugi je prije svega potaknuo takozvani “rat protiv terorizma” koji su pokrenule Sjedinjene Države nakon 9. rujna 2001., a zatim i intenzivirale invazijom Iraka 2003. godine. Posljedice ove promjene bile su tolike da je tadašnji američki ministar obrane Donald Rumsfeld u poznatoj izjavi napravio distinkciju između “Nove Europe”, odnosno bivših socijalističkih zemalja Središnje i Istočne Europe koje su bile najsnažniji podržavatelji SAD-a, te “Stare Europe”, prije svega Njemačke i Francuske, ali i pojedinih nordijskih zemalja koje su ostale kritične prema jednostranoj vojnoj intervenciji, osobito na temelju upitnih motiva i sumnjivih izgovora poput onih svojevremeno smišljenih protiv režima Sadama Huseina.

Širenje NATO-a na bivše socijalističke zemlje (koje je u međuvremenu zahvatilo još dvije zemlje, Hrvatsku i Albaniju) sasvim je neodvojivo od konkretnih vojnih i geopolitičkih interesa SAD-a, ali ti su interesi također po svemu sudeći naišli na plodno tlo u Istočnoj Europi. Proširenje je u tim zemljama dočekano s oduševljenjem, prije svega zbog raširenog antikomunizma, ali i rusofobije pri čemu je NATO doživljavan kao jedina brana od ruskih prijetnji, bile one stvarne ili imaginarne. S obzirom da su Hladni rat završile na gubitničkoj strani, ove su države nastojale svim silama uskočiti na pobjednički vlak i pridružiti se jačima. U većini slučajeva, priključivanje NATO-u dogodilo se prije uključivanja u političke i ekonomske strukture Europske unije – jasan znak kako je za mnoge od tih zemalja sigurnost od Rusije bila primarna opsesija.

Iako su kraj Hladnog rata te raspad Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta omogućili ekspanziju NATO-a prema istoku, upravo je ta ekspanzija zapravo prolongirala binarnu hladnoratovsku logiku i pripadajuću ratobornu retoriku. Jedina značajna razlika je, dakako, u tome što je “željezna zavjesa”, koja je nekad razdvajala dvije sfere utjecaja, iz Berlina pomaknuta prema Kijevu i Kišinjevu što je zemlje poput Poljske i Rumunjske – zemlje s dugom i dobro dokumentiranom tradicijom antiruskog sentimenta – dovelo na prvu liniju fronte. Imajući to na umu, a s obzirom na poznati razvoj događaja, čini se kako je aktualna ukrajinska kriza naposljetku bila neizbježna, jednako kao i do sad najagresivniji ruski odgovor na širenje zapadne sfere utjecaja koji je potom uslijedio.

Ekspanzija sile na zalasku

Dok je logika iza istočnoeuropskog oduševljenja NATO-ovom ekspanzijom relativno jednostavna, američka ambicija za stalnim prisustvom u regiji zahtijeva nešto elaboriraniju historijsku perspektivu. Hegemonija SAD-a, da upotrijebimo terminologiju Immanuela Wallersteina, u kontinuiranom je padu od ranih 1970-ih godina dvadesetog stoljeća. To je vrlo polagan, ali nezaustavljiv proces čije posljedice oblikuju današnji svijet, možda više nego ikad. Kada je vojni kejnzijanizam koji je SAD doveo u poziciju svjetskog ekonomskog i političkog hegemona dosegao svoje limite u pogledu profitabilnosti i rasta negdje pred kraj 1960-ih, atlantska je vladajuća klasa pristupila demontaži ovog modela kroz neoliberalni zaokret. U pokušaju da zaustavi pad i nastavi nametati svoju volju na globalnoj razini, SAD je zapravo ugrozio poslijeratni geopolitički aranžman koji je bio u temelju njegove supremacije. To je uključivalo i razbijanje sovjetskog bloka i pad SSSR-a.

Iako je trijumfalistički narativ o globalnim događajima 1989. godine, osobito na Sjeveru i Istoku, prikazivao pad socijalizma kao definitivnu pobjedu SAD-a, riječ je u stvari i o značajnom gubitku za tu silu. Stabilni dogovor koji su održavali SAD i SSSR na temelju doktrine MAD (mutually assured destruction, uzajamno zajamčeno uništenje), de facto je značio da su obje sile imale slobodne ruke u kontroli vlastitih sfera utjecaja: ugrubo dvije trećine svijeta za SAD i trećina za SSSR. Sada je relativno lako sažeti procese nakon kobnih događaja 1989.-1991. kada je sovjetska zona pala u stanje kaosa i nestabilnosti koji su natjerali SAD da intervenira, pri čemu je ta sila bila prisiljena iscrpiti dobar dio vlastite energije, ali i legitimiteta u očuvanju stabilnosti. Istovremeno, u pacifičkoj regiji, uspon Kine, koja je i sama ranije bila rival SSSR-a, nastavio se bez prepreka i već dosegao globalne proporcije.

Sjedinjene su Države pogrešno smatrale situaciju u Središnjoj i Istočnoj Europi nakon 1989. svojom pobjedom, dobrim dijelom i zbog entuzijazma lokalnog stanovništva koje je konačno dočekalo slobodu da može slaviti američke vrijednosti, čak i ako su one u ostatku svijeta bile predmet žestokih osporavanja, osobito nakon globalnih događaja 1968. No ta je pobjeda većim dijelom bila tek simbolična. Već od 1970-ih ova je regija imala neznatnu geopolitičku vrijednost za dvije supersile. Dok je globalni Jug za vrijeme Hladnog rata bio poprište dalekosežnih i zaoštrenih antikolonijalnih borbi i nacionalno-oslobodilačkih pokreta, sovjetski je blok u Središnjoj i Istočnoj Europi bio područje ideoloških i retoričkih čarki, zemlja naseljena disidentima i čangrizavim piscima sa previše slobodnog vremena. Kontrola nad tim teritorijem nije za dvije velesile imala drugu svrhu osim da pokaže njihovu simboličku snagu. Odnosno, riječ je o sredstvu kojim se produživala iluzija nadmoći kako bi se prikrilo vlastito opadanje. SAD je u svakom slučaju bio bolje pozicioniran u ovom sukobu, prije svega zbog unutarnjih proturječja sovjetskog sistema pritisnutog radikalnom transformacijom kapitalističkog svijeta nakon 1970-ih, koje su dovele do njegovog bržeg urušavanja.

Presudni akter lokalnih sukoba

Drugim riječima, Središnja i Istočna Europa omogućavaju SAD-u da održi fantazmu vlastite hegemonije i moći u regiji u kojoj ona uopće nije osporavana i u kojoj ne postoje opipljivi geopolitički interesi. Ovu su činjenicu razumjeli i prihvatili mnogi američki konzervativci koji su se protivili širenju NATO-a upravo uz ove argumente. Nakon što je Rusija poražena i svedena tek na regionalnu silu, više nema strateških interesa koji bi opravdali stalno vojno prisustvo. Dakako, pretvorivši zemlje regije, koje su uz to postale i članice Europske unije, u ministrante vlastite moći, SAD je osigurao naklonost cijelog kontinenta vlastitoj politici. Također, te se zemlje, kao što je pokazala invazija Iraka, mogu koristiti i kao akteri destabilizacije svake zajedničke politike EU koja bi išla protiv politike SAD-a i NATO-a. Sjedinjene Države naposljetku imaju konkretan poslovni interes koji aktivno zagovaraju kroz državne pritiske uglavnom protiv domaće konkurencije, što su osobito rječito dokazali podaci s WikiLeaksa. No općenito, ekspanzija NATO-a u regiji prije je određena internom logikom vojne strukture koja se nastoji neprestano povećavati u potrazi za dodatnim sredstvima i osobljem, nego posljedica nekih jasnih geopolitičkih kalkulacija i stroge obrane interesa.

S druge strane, dojam oslobođenja nakon promjena 1989. godine i predanost američkim vrijednostima omogućili su lokalnim elitama da same sebe prikažu kao predstavnici nove sile, u stilu (kao što su primijetili mnogi) autokolonijalnih agenata Imperije. U većini postsocijalističkih zemalja lokalna je vladajuća klasa izravno vezala svoje političke i klasne interese s onima SAD-a i NATO-a (što je činjenica obično prikrivena iza kulturalnih parola antikomunizma i demokracije), ponekad čak do razine koja izaziva sporove s europskim partnerima (kao prilikom neizravnog sudjelovanja Rumunjske u bombardiranju Srbije 1999. godine). Lokalne elite tako mogu provoditi vlastite interese predstavljajući se kao saveznici SAD-a u regiji, istovremeno neprestano precjenjujući navodne rizike za regiju. Kao hegemon na zalasku, SAD još uvijek uspijeva nametnuti vlastitu volju, no istodobno dopušta da se njome okoriste i lokalni trgovci moći za vlastitu korist, uključujući time SAD u vlastite lokalne borbe za vlast.

Kroz taj proces možemo nešto bolje razumjeti i situaciju u Ukrajini, odnosno nastanak, pogoršanje te naposljetku krajnje prenapuhavanje tamošnje krize. Interesi SAD-a da zagrabi u geopolitički prostor Rusije s obzirom na konflikte na Bliskom istoku bili su stvarni, no također je točno i da se ta sila uključila u ukrajinski sukob na strani određene frakcije lokalne buržoazije, baš kao što je to učinila i 2004. godine za vrijeme tzv. Narančaste revolucije. No za razliku od 2004., kada su frakcije lokalne buržoazije uspjele sklopiti dogovor i zamrznuti konflikt, ovoga puta mirno rješenje nije bilo moguće, prije svega s obzirom na čvrstu odluku pobunjene frakcije vladajuće klase da izravno poveže svoje interese s interesima SAD-a u regiji, slično mnogim drugim buržoazijama u bivšim socijalističkim zemljama. Posrednička uloga Poljske u ovom nastojanju bila je ključna. Ono što je dakle započelo kako frakcijska borba unutar ukrajinske buržoazije oko akumulacije kapitala i klasne vlasti zadobilo je oblik geopolitičkog sukoba nakon uključenja SAD-a. Istodobno, prvotni predmet spora, trgovinske sporazume i pristupanje EU, potisnula su pitanja NATO-ovih razmještanja u regiji i ratoborna retorika.

Od egzotične zvijezde do “šok terapije”

Čini se kako su svi akteri u regiji iskoristili situaciju u Ukrajini da potenciraju dojam geopolitičkog sukoba, iako je on u stvari započeo kao unutarklasni sukob. I Rusija je povećala geopolitičke uloge kada je reagirala defanzivno, reakcionarno, kao mala sila – aneksijom Krima, kojeg je ionako već de facto kontrolirala. To nije vodilo samo daljnjoj eskalaciji sukoba, već i militarizaciji cijele regije. Također je poslužilo kao idealna prilika za pokušaje snažnijeg pozicioniranja regionalnih vođa, a Rumunjska pruža dobar primjer toga što se događa u unutarnjoj politici kada se ona odvija u atmosferi pristajanja uz vojnu logiku NATO-a.

Odmah na početku valja reći kako izravne veze interesa rumunjske političke klase s onima američkog Imperija ne počinju 1989. godine, već ranih 1970-ih. Ove veze proizlaze iz namjere tadašnjih rumunjskih vlasti da ojačaju svoju političku i financijsku samostalnost u odnosu na SSSR u sklopu politike tzv. “nacionalnog komunizma”. Ova je strategija nakratko imala uspjeha i učinila je od Rumunjske (iz zapadne perspektive) egzotičnu zvijezdu željezne zavjese. No romansa za Zapadom bila je kratkog daha. Druga naftna kriza 1979. godine, te nagli porast kamatnih stopa uzrokovan jačanjem dolara koji je uslijedio, doveli su Rumunjsku u situaciju u kojoj nije bila u stanju servisirati dugove. Zemlja je 1981. godine bankrotirala i zatim uvela oštre mjere štednje usmjerene otplati dugova. Bivši američki saveznici postali su najoštriji kritičari Rumunjske i znatno doprinijeli njenoj izolaciji pred kraj socijalističkog razdoblja. No poput ostalih zemalja istočnog bloka, i Rumunjska se s vremenom pridružila ključnim institucijama Imperija, Međunarodnom monetarnom fondu (kroz kredite i “šok terapije”) i NATO-u, iako uz određeno kašnjenje koje je proizašlo iz teške situacije u kojoj je zemlja bila ranih 1990-ih, upravo zbog američke izolacije.

Od kada je nakon 1989. godine obnovljen, podređeni odnos Rumunjske prema SAD-u znatno je utjecao na lokalne političke i klasne borbe. Kao što je ranije spomenuto, taj se utjecaj u pravilu manifestirao kao potpora jednoj specifičnoj frakciji postsocijalističke vladajuće klase. Pozivajući se na svoje posebne odnose sa SAD-om, i predstavljajući se kao zastupnik interesa te sile, bivša tehnička socijalistička inteligencija otvorila je klasni sukob s lokalnim vlasnicima kapitala koje je nazivala “neokomunistima”. Najavljivana borba protiv korupcije i komunizma koja je predstavljana kao korak prema demokratskim promjenama (uz izdašna sredstva američkih fondacija), bila je noseći stup procesa koji je naposljetku doveo do ekonomske marginalizacije lokalnih kapitalista. Tehnička je inteligencija pri tome zauzela ulogu posrednika između globalnog kapitala i lokalnih interesa.

“Sigurnosni” koraci prema autoritarnosti

Ovaj razvoj događaja bio je zapravo srž procesa tranzicije. Treba naglasiti kako to ne znači da su lokalni vlasnici kapitala bili antiamerički ili proruski raspoloženi, iako ih se povremeno pokušavalo takvima prokazati. Daleko od toga. Problem je bio samo u tome što su njihovi poslovni interesi u nekom trenutku neminovno ulazili u koliziju s onima globalnog kapitala čije interese zastupa SAD. Kao što su dokazali dokumenti koje je objavio WikiLeaks, američka je ambasada u Bukureštu npr. izravno intervenirala u najvišim ešalonima rumunjske države u koristi Coca-Cole, a protiv njezinih lokalnih rivala. Američke su intervencije u lokalnoj političkoj sceni stoga uvijek išle u korist onih frakcija koje su mogle garantirati benevolenciju državne birokracije prema takvim lobiranjima.

Nagrada lokalnim vođama došla je u obliku pojačane vojne prisutnosti i veće uloge koja im je namijenjena u geopolitičkim sukobima. U Rumunjskoj to je omogućilo bivšem predsjedniku Traianu Băsescuu da se miješa u unutrašnje poslove Republike Moldavije za vrijeme svog desetogodišnjeg mandata i razvija agresivnu antirusku retoriku, baš kao što je omogućilo poljskim političarima da Ukrajinu učine svojim igralištem nakon 2004. godine. Političke elite spomenutih zemalja nisu zbog toga nužno služile tek kao američke marionete protiv Rusije, ali su svakako pružale platformu SAD-u za intervenciju po želji. Gruzija je nakon svoje “obojane revolucije” ilustrativan primjer: bezuvjetnu potporu jednoj frakciji buržoazije kada je to bilo oportuno slijedilo je brzo povlačenje kada su ulozi postali premali. No unutarnja transformacija zemalja koje su se u nekom trenutku podredile interesima SAD-a bile su važnije i dugotrajnije.

Iako je proces tranzicije pod američkim nadzorom uglavnom predstavljan kao demokratizacija, nerijetko je imao suprotne efekte. Ovo je osobito vidljivo u današnjoj Rumunjskoj, jednoj od najvjernijih američkih saveznica. Još od 2004. godine, kada je bivši predsjednik Băsescu došao na vlast sa otvorenom proameričkom agendom pod krinkom “antikorupcijske” borbe, represivni aparat i vojne institucije države kontinuirano povećavaju svoju autonomiju i svoje ovlasti. Njihova je djelatnost sada potpuno izmaknula javnom i civilnom nadzoru i uvid u nju postao je privilegija onih koji su izravno zaposleni u sektoru. Istovremeno, politička je klasa sustavno demonizirana, uloga joj je smanjena gotovo do beznačajnosti, a mnogi njezini članovi zatvoreni su pod optužbom za korupciju. Tajne su službe znatno narasle, njihovi su proračuni dramatično povećani, a dobile su i važnu ulogu unutar pravosudnog sistema. Danas više ne postoje slučajevi vezani uz korupciju koje nije na ovaj ili onaj način pripremila tajna policija.

Znakovi slabljenja hegemonije

Sve se te optužnice naposljetku pravdaju potrebom zaštite nacionalnih interesa i poštivanja rumunjskog strateškog saveza s SAD-om (koji kao formalni dokument ni ne postoji, van općenitih obaveza prema svim članicama NATO-a). Sve se ovo događalo i znatno prije nego što je eskalirala ukrajinska kriza. No s tom je eskalacijom, kao i u mnogim drugim zemljama, došlo do eksponencijalnog porasta militarizacije. U zemlji je prisutno znatno više teškog naoružanja i američkih i NATO-ovih vojnika koji se trude što više istaknuti svoje prisustvo i učiniti ga što vidljivijim. Crno je more postalo prostor redovitih NATO-ovih vojnih vježbi, a rumunjski su generali iznenada dobili istaknute javne položaje.

Trenutni potpredsjednik vlade je general koji je nedavno predložio nekoliko inovativnih ideja poput vraćanja obaveznog služenja vojnog roka i kupovinu novih aviona F-16. Prvi potez novog predsjednika izabranog prošle jeseni bio je povećanje vojnog proračuna. Predstavnici tajnih službi zahtijevaju uvođenje mjera nadzora po uzoru na američku Nacionalnu sigurnosnu agenciju (NSA). Kolumniste i novinare u medijima zamjenjuju “obavještajni stručnjaci” i “geopolitički eksperti” koji neprestano napuhuju opasnost od Rusije prenaglašavajući obrambenu ulogu namijenjenu Rumunjskoj. Istodobno, oni koji se protive ovim mjerama i upozoravaju na prijetnje za demokraciju koju predstavlja ovo zaoštravanje sigurnosti denuncirani su kao “putinovci” i sasvim marginalizirani.

Kada sve to uzmemo u obzir, izgleda da je Rumunjska prva linija fronte svojevrsnog rata. Ukrajinska je kriza poslužila kao dobar izgovor za jačanje procesa koji su već bili započeli neovisno o njoj. Politika straha koju potiče i na kojoj se gradi ovaj val militarizacije u regiji ima željeni efekt i po svemu sudeći uspješno guši čak i liberalne reflekse. No ona je ipak dugoročno znak slabosti, a ne snage, odnosno znak posljednjeg stadija slabljenja američke hegemonije. To je ujedno i znak kako su više nego ikad ipak potrebne lokalne borbe protiv te hegemonije koje trebaju konačno pružati alternativu.

S engleskog preveo: Nikola Vukobratović