Rumunjski Vrhovni sud ponovno otvara slučaj iz 1990. godine kada su rumunjski rudari vlakovima došli u Bukurešt i brutalno se obračunali s antikomunističkim intelektualcima. Događaj je to za koji mnogi krive tada tek izabranog predsjednika Iona Iliescua čijoj se osudi danas mnogi nadaju. Pokušaj navodnog razjašnjenja incidenta od prije čevrt stoljeća osobito je važan s obzirom na presudnu ulogu koju je ovaj događaj odigrao u konstrukciji antikomunističkog narativa u Rumunjskoj.
Rudari su ponovno aktualna tema u Rumunjskoj, no ovog puta nisu izišli na ulice, već su se u središtu javne pozornosti našli stari događaji. Naime, rumunjski Vrhovni sud odlučio je ponovno otvoriti slučaj iz lipnja 1990. godine. Nakon 25 godina zavlačenja istrage, tužitelji su odlučili da je vrijeme za svježu perspektivu. U gomili nepoznanica, dvije su stvari jasne. Prvo, odluka o ponovnom otvaranju ovog slučaja ne može se gledati odvojeno od posljednjeg vala uhićenja koji potresaju rumunjsku političku klasu. Radi se o nastavku izravnog napada sudstva na postkomunističku vladajuću elitu. Drugo, glavna politička figura koja je i cilj ponovnog otvaranja istrage bivši je predsjednik Ion Iliescu, za kojeg se vjeruje da je bio glavni pokretač akcija rudara i osoba koja se njima najviše okoristila. Odluku o ponovnom otvaranju slučaja treba pozdraviti u nadi da će se ovoga puta slučaj barem malo rasvijetliti. Ipak, postoji rizik miješanja sudske i povijesne istine. Kao i uvijek, potonja je mnogo kompliciranija i mnogo više uznemirujuća.
U jutro 13. lipnja 1990. godine na Sveučilišnom trgu (rum. Piaţa Universităţii), u centru Bukurešta i ikoničkom mjestu odigravanja revolucije iz 1989. godine, oko 200 ljudi prosvjeduje protiv Iona Iliescua i njegove novoizabrane vlade. Prosvjedi su počeli tijekom predizborne kampanje iste godine, no nakon izbora 20. svibnja, na kojima je Iliescu premoćno pobijedio, osvojivši više od 80% glasova, na trgu je ostala samo šačica predanih protivnika nove vlasti. Neki kampiraju, dok drugi noću odlaze kućama da bi se idućeg dana vratili prosvjedovati. Optužuju Iliescua za krađu glasova i uspostavu neokomunizma. Zahtijevaju njegovu ostavku i nove izbore. Čini se da se prosvjedi suočavaju s potpunim neuspjehom – prosvjeduje još tek nekoliko antikomunističkih intelektualaca. Za mnoge, ovi su prosvjedi više neka neugodnost ili zanimljivost i ne privlače ozbiljan interes. Ipak, ono što se činilo kao samo još jedan normalan dan prosvjeda, uskoro će se pretvoriti u jedan od najspornijih dana u povijesti rumunjske tranzicije.
Točan razvoj događaja već je sporan sam po sebi. Sve započinje u ranu zoru, kad policijske snage dolaze na trg s ciljem rušenja šatora i uklanjanja prosvjednika. Mnoštvo čistača ulica čeka u pozadini kako bi nakon akcije počistili trg. No, nešto je pošlo po zlu, o tome što točno postoji mnoštvo spekulacija, no sigurno je da u jednom trenutku policijska intervencija postaje nasilna. Prosvjednici uzvraćaju bacajući kamenje i Molotovljeve koktele te paleći policijska i televizijska vozila. Policija se povlači, a prosvjednici pale glavnu policijsku postaju. Do popodneva, centar grada nalazi se pod gustim dimom i situacija je očito izvan kontrole.
Formiranje narativa antikomunizma
Tada na scenu stupaju rudari. Nakon govora Iona Iliescua na državnoj televiziji u kojem je osudio napade u Bukureštu kao pokušaj državnog udara, mase rudara iz doline rijeke Žiju (rum. Valea Jiului) – mjesta najveće koncentracije rudarske industrije u Rumunjskoj – ukrcavaju se na vlakove za Bukurešt kako bi obranile poredak. Sljedećeg jutra stižu u Bukurešt naoružani palicama, a stotine građana dočekuje ih cvijećem. Pustoše po Sveučilišnom trgu, prebijajući ne samo prosvjednike nego i ljude koji im i najmanje sliče. Razaraju sjedište glavne opozicijske stranke i neke zgrade koje pripadaju Bukureštanskom sveučilištu.
Budući da su mnogi prosvjednici bili profesori i studenti sveučilišta, sveučilište se smatralo jednim od glavnih krivaca za prosvjede. Ubijeno je ukupno osmero ljudi, a više od 700 ozlijeđeno. Neki istraživači tvrde da se rudari nisu zaustavili u središtu grada i da se nisu zadovoljili prebijanjem intelektualaca (jedan od slogana rudara bio je “Smrt intelektualcima!”). Posjetili su i četvrti u kojima su živjeli Romi te ih pretukli u rasistički motiviranom napadu. Ipak, točni detalji svih ovih događaja obavijeni su maglom. Svaka tvrdnja ima svoju protutvrdnju te su događaji okruženi slojevima i slojevima glasina i urbanih mitova. Činjeničnu razinu tek treba utvrditi. Nakon što su rudari izvršili svoju misiju u gradu, predsjednik Ion Iliescu im je zahvalio za trud i građansku savjest te im poželio sretan put kući.
Ovaj je trenutak bitno obilježio postkomunističku karijeru predsjednika Iliescua i postavio temelje za glavnu ideološku preokupaciju rumunjske tranzicije – temu borbe između retrogradnih, konzervativnih, brutalnih neokomunističkih snaga i progresivnih, europskih, intelektualističkih antikomunističkih grupa. Dominacija te teme je jedan od razloga zašto je antikomunizam bio tako moćno političko, intelektualno i ideološko oruđe tijekom rumunjskog postsocijalizma, kojem je za rukom pošlo da predstavi druge socijalne borbe kao zakašnjelu bitku protiv komunizma. U tom smislu, rumunjska se revolucija shvaća kao narodna pobuna koju su “prisvojile” neokomunističke snage predvođene Iliescuom – što rudarska akcija 13.-15. lipnja 1990. godine tobože samo surovo potvrđuje.
Konstruiranjem rumunjske tranzicije kao djela neokomunista – zapravo kao posljedice neuspješne antikomunističke revolucije – antikomunističke tranzicijske snage uspjele su monopolizirati diskurs o pravdi i promjeni. Tranzicijska pravda podrazumijevala je kažnjavanje počinitelja komunističkih i neokomunističkih zločina izvođenjem pred sud (na taj način odbacujući diskurs o nepravdama tranzicije). Slično tome, reforme su bile usmjerene ka dokidanju političke i ekonomske moći komunista i neokomunista. Dakle, neoliberalne transformacije u tranziciji pod okriljem antikomunizma također su zadobile moralni karakter, kao ne samo ekonomske i političke reforme u skladu s Washingtonskim konsenzusom, već i kao moralna dužnost kako bi se nacija oslobodila komunizma. Trenutna antikorupcijska kampanja svoje inicijalne korijene također ima u ovakvom načinu razmišljanja: smatra se da su neokomunisti bili ti koji su naciju korumpirali ekonomski (osiguravajući ključne pozicije nakon 1989. godine), politički i moralno.
Iliescuov uspon na vlast
Uistinu, Ion Iliescu je tipični komunistički aparatčik. Partiji se pridružio kao tinejdžer. Njegovog oca, također predanog komunista, u rani su grob otjerali njegovi vlastiti drugovi za vrijeme unutarpartijskih borbi četrdesetih godina. Ovo nije spriječilo Ionovu zapanjujuće uspješnu karijeru u Komunističkoj partiji, tako da je do ranih sedamdesetih godina bio smatran ključnom nedogmatskom figurom, umjerenom, prozapadnom orijentiranom ličnosti režima. To je prouzročilo bijes predsjednika Nicolae Ceaușescua zbog čega je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Iliescu bio degradiran na niske pozicije. Ipak, ovo je samo povećalo njegovu popularnost među kako u Rumunjskoj tako i u inozemstvu. Radio Slobodna Europa u drugoj polovini osamdesetih označio ga je najpoželjnijom zamjenom za ostarjelog Ceaușescua. Kao blagi zagovornik Gorbačovljevih reformi, Iliescu nikada nije postao otvoreni protivnik rumunjskog diktatora. U prikrajku je čekao pravi trenutak za djelovanje. Taj je trenutak nastupio u vrijeme revolucije iz 1989. godine kada je Iliescu, usred kaosa prouzročenog Ceaușescuovim bijegom, koristeći uravnoteženost i znanje starog aparatčika, preuzeo vlast.
No, ako se činilo da je Iliescu u usporedbi s Ceaușescuom svježe lice, pokazalo se da baš i nije tako. Umjesto da ispuni obećanje novog svijeta, postao je jamac toga da će stari svijet nestajati vrlo polagano. Ovo nije samo stilska figura, već je predstavljalo Iliescuovu političku strategiju i stup njegove vladavine. U početku, Iliescu je pogrešno shvatio korijene rumunjske revolucije i njenu povijesnu važnost. Započeo je s ciljem implementacije programa reformi sličnog Perestrojki. No nemoguće je izliječiti mrtvog pacijenta. Socijalistički je sustav propao i nije bilo mogućnosti povratka. Promjena je bila neminovna. Zbog toga je, umjesto da niječe ovu jasnu činjenicu, Iliescu odlučio biti perjanicom promjene. Njegov je bazični impuls bilo domoći se vlasti i zadržati je. Ako je ukupna putanja promjene bila izvan njegove moći, mogao je barem za sebe zadržati političku moć.
Ne želim preuveličavati djela jednog pojedinca u onome što je bio trenutak promjene sa strukturnim uzrocima i posljedicama. Ali u rumunjskom kontekstu Iliescu je važan zato što je taj trenutak uspio iskoristiti za vlastiti boljitak i boljitak svojih saveznika. Kako bi osigurao političku vlast nad državom, Iliescu je upotrijebio dvije strategije. Kao prvo, osnažio je ključne figure bivšeg režima tako što im je kroz proces privatizacije omogućio da postanu lokalni vlasnici kapitala. Ovo je povezalo njihov poslovni interes s interesom države i s političkom vlašću koja kontrolira državu.
Kao drugo, Iliescu se potrudio osigurati da ne otuđi društvenu bazu Komunističke partije (industrijsku radničku klasu i njihovih obitelji) i pobrinuo se da ona postane zagovornikom novog režima. Ovo je, naravno, od početka bila kontradiktorna pozicija (privatizacija državnih tvrtki najgore će pogoditi radničku klasu), no ta se kontradikcija ostvarivala postupno. Umjesto šok terapija karakterističnih za ostale zemlje bivšeg Istočnog bloka, Rumunjska je razvila niz paternalističkih odnosa koji su doveli do stvaranje lokalne klase vlasnika kapitala koji su se pokroviteljski ponašali prema radničkoj klasi. Ovaj je aranžman trajao barem do 1996. godine, kada je Iliescu prvi puta izgubio izbore, no pokušaj sljedeće vlasti da ga dovede u pitanje samo je pridonio Iliescovom povratku na vlast 2000. godine.
“Rudarijade”
Dolazak rudara u Bukurešt u lipnju 1990. godine nije bila ni prva ni posljednja takva akcija. Ukupno se odigralo šest nasilnih intervencija rudara ili “rudarijada”, kako ih nazivaju u Rumunjskoj (rum. mineriadă). Dolazak rudara 1991. godine doveo je do ostavke tadašnjeg premijera, najvažnijeg Iliescuovog oponenta. Događaji iz lipnja 1990. bili su ipak najnasilniji i odvijali su se uz najveću medijsku pozornost. Ta činjenica danas također pridonosi želji za njihovom istragom. Danas je jasno (a bilo je možda i tada) da su ovi događaji bili dio strategije režima da konsolidira svoju moć zastrašivanjem opozicije i orkestriranjem klasne borbe. Rudari odnosno radnička klasa suprotstavljeni su srednjoj klasi, bukureštanskim prosvjednicima – urbanim intelektualcima. Ovo je bio jasan znak odanosti režima u klasnom smislu. Režim je uspio manipulirati strahovima šire populacije tako da su, uz nekoliko iznimaka, akcije rudara bile podržavane diljem zemlje.
Ipak, ako pogledamo u prošlost iz današnje perspektive, pravi gubitnici, ili bolje rečeno prave žrtve tranzicije nisu bili oni koji su pretučeni na Sveučilišnom trgu, nego rudari i općenitije radnička klasa na kojoj je politička moć Iliescua navodno počivala. Rudari su došli u konflikt s državom već sredinom sedamdesetih godina zato što je komunistička vlast, kao i na drugim mjestima diljem neoliberalne Europe, pokušavala zatvoriti rudnike. Prvi značajni prosvjedi protiv Ceaușescua dogodili su se u dolini rijeke Žiju 1977. godine. Unatoč žestokoj represiji koja je uslijedila, buntovni duh rudara nikada nije ugušen, niti je njihova društvena situacija poboljšana. Kao dio radničke klase bili su osuđeni na nestajanje. Ovo ih je učinilo ranjivim subjektima manipulacije koju je provodila politička vlast, ali i lokalni političari koji su osjetili da je došlo pravo vrijeme da ostvare svoje ambicije, kao što je bio slučaj s Mironom Cozmom, vođom rudara. Prije nego što je završio u zatvoru, Cozma je uživao imidž popularnog političara.
Nakon događaja iz lipnja 1990. godine, rudari su postali utjelovljenje brutalnosti radničke klase, nazadnosti i komunizma. Ova je perspektiva anestezirala javnost za socijalnu katastrofu koja se dogodila u dolini rijeke Žiju jednom kada su rudnici zatvoreni i kada političkoj vlasti više nije bila potrebna snaga rudara. Tijekom perioda tranzicije nestala je čitava populacija i nije se činilo da itko mari ni da je tko za to imalo zainteresiran. Sada kada je slučaj ponovno otvoren, sud će možda optužiti neke pojedince koji su bili odgovorni za događaje u pitanju. Možda će optužnica biti podignuta i protiv Iona Iliescua, što je nešto što, čini se, očekuje i priželjkuje čitava nacija. Ali jedna je stvar sigurna: ni jedan sud nikada neće reći ništa o, kamoli optužiti nekoga za, tragediju rudara u tranziciji i tragediju radničke klase općenito. Za to imamo samo povijesnu istinu.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski