Agrokor između države i tržišta

Foto: AFP / DPA / Rolf Haid
Foto: AFP / DPA / Rolf Haid

Poslovna politika Agrokora predstavlja povlašteno mjesto kritike suvremene hrvatske društvene i ekonomske stvarnosti. Bilo da se radi o sitnopoduzetničkoj ideologiji koja histerizira na svaki državni poticaj Agrokoru smatrajući da se radi o narušavanju mehanizama slobodnog tržišta, bilo da je riječ o smušenom lijevom sentimentu koji u poslovnoj praksi Agrokora vidi začetke feudalizma potkrijepljene činjenicom da mu vlasnik živi u dvorcu. Međutim, Agrokorovo poslovanje nimalo ne odudara od standardne logike kapitalističke konkurencije niti njegov odnos s državom dovodi u pitanje navodnu slobodu tržišta.

U ljeto 2014. godine dovršen je proces preuzimanja Mercatora, čime se vlasnički portfelj Agrokora nastavio regionalno širiti. Vrijednost cijele transakcije iznosila je 544 milijuna eura, a Todorićev koncern upisao je vlasništvo nad 53,12 posto dionica Mercatora. Sami pregovori trajali su nekoliko godina i bili isprekidani neprestanim političkim obratima u Sloveniji. Ipak u ljeto 2013. godine potpisan je ugovor s vlasničkim konzorcijem od 12 prodavatelja, a proces je okončan godinu dana kasnije. Time je Agrokor učvrstio poziciju najznačajnije kompanije u maloporodaji i proizvodnji hrane u regiji, zapošljavajući oko 60 tisuće radnika i s očekivanim prihodima oko 54 milijarde kuna. Prije preuzimanja Mercatora, u 2013. godini, Agrokor je zapošljavao oko 35 tisuća radnika, ostvarivao prihod od 34,9 milijardu kuna i dobit od 30,1 milijuna kuna.

Akvizicijom Mercatora Todorić je dodatno učvrstio svoju ekonomsku poziciju na prostoru bivše jugoslavenske države. U Hrvatskoj, otkuda kreće njegova poslovna priča, uživa snažnu podršku politike u realizaciji svojih ciljeva, neovisno o vladajućoj stranci na državnoj razini ili moćnicima na lokalnoj razini. Njegova politička neupitnost i ekonomska sveprisutnost vidljiva je u konkretnom djelovanju državnih institucija čiji mehanizmi kao da su podešeni Todorićevoj nedodirljivosti. Nema stoga ništa deklarativno u izjavama predstavnika vlasti koji interes Agrokora poistovjećuju s nacionalnim interesom, poput izjave bivšeg potpredsjednika Vlade Čačića da je kupovina Mercatora u interesu hrvatskih građana i države. Niti u izjavi istog bivšeg dužnosnika da Todorić zaslužuje maksimalnu pažnju i respekt, nakon što se poreznoj upravi omakne pa priupitaju Todorića da objasni nesrazmjer osobnih primanja i vrijednosti imovine.

Ovakva vrsta nacionalnog homogeniziranja trebala bi nas uvjeriti da smo svi na strani kapitala, da smo nepodijeljeni i ujedinjeni u obrani Todorićevih poslovnih interesa, jer je posredno taj interes ujedno i interes svih slojeva hrvatskog društva. No ovo ideološko insistiranje na nacionalnoj zajednici stisnutoj u korist probitka “našeg”, “domaćeg” tržišnog igrača služi isključivo tomu da se uguše unutarnji klasni konflikti. U konkretnom slučaju, politički iskazi poput Čačićevog usmjereni su ka otklonu potencijalnih sukoba između radnica i radnika u Konzumovim tgovinama ili kioscima Tiska i njihovog moćnog gazde. Zazivanjem nacionalnog dresa nastoje se premostiti klasne podjele i stvoriti iluzija beskonfliktne tržišne ekonomije.

Političko kalibriranje tržišta

Kada bi tržište doista bilo oslobođeno sukoba i podjela, uloga politike postala bi posve suvišna. Ne samo da ne bi bilo pozivanja na nacionalno jedinstvo nego bi i sami političari bili višak. Takvo tržište, ono na kojem nema konflikta, proizvodilo bi potpuno društveno blagostanje i rastapalo bi svaku napetost. Više ne bi postojala potreba države da klasni konflikt suzbija institucijama poput Gospodarsko-socijalnog vijeća niti da koordinira različite interese između pojedinih frakcija kapitala (npr. amortiziranje sukoba financijskog i industrijskog kapitala, tj. banaka i proizvodnje).

Todorić se ne bi trebao osloniti na državne mehanizme u natjecanju s konkurencijom, niti bi čelni ljudi državnih institucija, agencija, sindikata i centralne banke slobodno fluktuirali kružnim vratima između Agrokora i državne službe.1  Ne bi bilo tajnog sastanka premijera, guvernera centralne banke i najvećih predstavnika kapitala. U krajnjoj liniji, vjerojatno ne bilo niti samog Todorića, koji bez podrške politike nikada ne bi stekao ogromni vlasnički portfelj i političku moć kakvu ima danas.

Međutim tržište nije beskonfliktno, nije oslobođeno klasnih sukoba, društvenih podjela, unutarnje napetosti i ovisno je o snažnoj državnoj intervenciji da ih koordinira i kontrolira. Tržišna ekonomija nužno je politička jer se mora osloniti na vanjsko tijelo čiji mehanizmi upravljaju svim društvenim distorzijama kreiranim tržišnom dinamikom. Ne samo da država upravlja konfliktima nego unapređuje tržišne uvjete za nesmetanu akumulacije kapitala (npr. stvaranje sve jeftinije radne snage), a to onda povratno znači i jačanje socijalnih sukoba.

Država i tržište u tranziciji

U procesu tranzicije to je značilo osloboditi postojeće tržišne mehanizme (koji su nedvojbeno bili  prisutni u Jugoslaviji) i pretvoriti ih u temeljni uvjet funkcioniranja društva i ekonomije. To je bilo moguće učiniti samo snažnom državnom intervencijom, ali u tom procesu trebalo je također transformirati i samu nacionalnu državu. Država nije više čuvar suverenosti nego postaje aparat transmisije moći. Državni mehanizmi nisu više kalibrirani u interesu širokog društvenog blagostanja (karakteristično za državu blagostanja) već njihov nacionalni legitimitet služi provođenju reformi u korist pojedinih frakcija kapitala.

Zahtijevane reforme su dobro poznate. Traži se privatizacija društvene imovine, liberalizacija tržišta, labavljenje postojećeg zakonodavnog okvira (naročito onog vezanog uz financije i radnu snagu). Na taj način primarna zadaća nacionalne države vidljiva je u podvrgavanju pojedine ekonomije zahtjevima međunarodnog tržišta i osiguravanju akumulacije kapitala. Zato je nacionalna država sve više okrenuta upravljanju radnom snagom, odnosno njezinom prilagođavanju na teže radne uvjete i nižu cijenu. Suverenost nacionalne države postaje iluzija, a njezin narod počinje shvaćati da više nije izvor suverenosti kako to garantira ustav već prave upravitelje treba tražiti u političkim i financijskim centrima moći.

Nacionalne države nastale raspadom jugoslavenskog okvira različitom su dinamikom i u različitom povijesnom kontekstu prihvaćale nova (neoliberalna) pravila globalne podjele rada. U Hrvatskoj je prihvaćena doktrina šoka i u ratnim su se godinama ekspresno uspostavljali čvrsti temelji tržišne dominacije. Stvarala se nacionalna buržoazija sa sada već često poslovično spominjanih dvjesto bogatih obitelji. Točan broj nije ni bitan, vlast je naprosto odabirala buduće nosioce domaće ekonomije, stvarala buduće perjanice ekonomskog progresa i promovirala uzdanice društvenog prosperiteta. Tu negdje treba potražiti i mladog ambicioznog poduzetnika Ivicu Todorića.

Iluzija moralnog kapitalizma

Mnogi liberalni komentatori, istraživači i analitičari taj proces opisuju kao balkanski, divlji, korumpirani ili “politički” kapitalizam jer ne odgovara njihovim predodžbama uređenog, moralnog, civiliziranog tržišnog ophođenja. Ne odgovara njihovoj predodžbi nastanka samoregulirajućeg tržišta u čiju se dinamiku prljavi prsti politike ne miješaju, niti koriste državne mehanizme za namještanje tržišne utakmice i biranje pobjednika.

No ono što se čini kao korupcijski skandal i nemoralna veza privatnog i javnog samo je uobičajena posljedica funkcioniranja kapitalističkog sustava. Posljedica toga da kapitalizam kao potpuna dominacija tržišnih principa neizostavno treba intervenciju države, treba mehanizam garancije i zaštite, mehanizam koordinacije i kontrole, mehanizam pouzdanog upravljanja u trenucima krize. Stoga kada analiziramo funkcioniranje akumulacije kapitala, idealne predodžbe države i tržišta bolje je ostaviti po strani, jer u čitavoj svojoj povijesti taj proces nikada i nigdje nije odgovarao idealnim predodžbama.

U mjeri u kojoj je politika proizvela Todorića, u tolikoj pa i većoj mjeri, Todorić proizvodi politiku. Spomenuti su mnogi kadrovi koji su iz Agrokora prešli na najviše državna mjesta. Todorić je na vrijeme shvatio da za tržišni opstanak na europskoj periferiji u uvjetima snažne konkurencije iz europskog centra (Billa, Lidl, Kaufland, Metro, Spar…) mora uspostaviti povoljni kadrovski raspored u državnim uredima.

Periferni europski kapitalizam i uloga države

Za periferni nacionalni kapital ovisnost o državi je presudna, daleko više nego za njihovu konkurenciju, jer su na periferiji financijski kapaciteti puno manji, a tržište mnogo siromašnije. Neizbježno je stoga da se Todorić, Tedeschi ili Vlahović snažno oslone na potporu države, jer znaju, za razliku od liberalnih komentatora i analitičara, da njihova konkurencija ima zaleđe vlastitih nacionalnih država i međunarodnih financijskih institucija. Oni naklonjenost državnog aparata zato koriste do maksimalnih granica uslužnosti. Todorić si može čak dopustiti da radnike, dobavljače i javna poduzeća plaća u K bonovima, improviziranoj vlastitoj valuti namijenjenoj smanjivanju financijskog pritiska i većoj likvidnosti. On dobro zna da mehanizme nacionalne države mora imati na raspolaganju jer predstavljaju nužnost njegovog preživljavanja, kao što to zna svaki krupniji tržišni igrač.

Todorić je na vrijeme naučio kako sustav funkcionira, slikovito izraženo Kutlinom izjavom da bicikl ne pada dok se okreću pedale, a on ih snažno okreće i dobro zna da mu je svaka pomoć neophodna. Dok se pedale okreću, akumulacija traje. Todorić je danas najuspjeliji projekt tranzicijskog stvaranja nacionalne buržoazije. Njegovo poslovno carstvo prostire se po cijeloj jugoslavenskoj regiji, a njegova ogromna ekonomska moć izvor je njegove izuzetne političke moći. Za razliku od brojne poslovne mrtvorođenčadi hrvatske tranzicije, poput Kutle i Gucića, iza kojih je ostajala ekonomska i društvena pustoš, Todorić je preživio i uzdigao se više od svih. Postao je simbol postjugoslavenske tranzicije, postao je too big to fail, a kupnjom Mercatora napravio dvostruki zamah pedalama i učvrstio se na vrhu. Bicikl se tako, barem zasada, nastavlja kretati.

  1. “Osobe upućene u poslovanje Agrokora svjedoče o postojanju cijele mreže, pri čemu se vlastiti kadrovi šalju u državne institucije, a za pretpostaviti je da u nekim slučajevima pogoduju bivšem poslodavcu. Zamjetan je broj ministara koji su se, nakon staža u Vladi, skrasili u Agrokoru. Todorićev prijatelj, bivši zagrebački gradonačelnik Branko Mikša, koji je tijekom rata bio HDZov ministar gospodarstva a potom i trgovine, i danas je zaposlen u Agrokoru, a također je i zamjenik predsjednika NO tog koncerna. Potom, Davorin Mlakar, ministar uprave u dvije HDZ-ove vlade, one sredinom 90-ih i vlade Ive Sanadera, u međuvremenu je proveo tri godine u upravi Agrokora. U Agrokor se, nakon visoke pozicije u ministarstvu poljoprivrede, vratio Krešimir Kuterovac, a tu je i Zdravko Marić, bivši zamjenik ministar financija Ivana Šukera. Uz predstavnike Vlade, isti je poslodavac zaposlio i bivše sindikalne lidere Vitomira Begovića i Anu Knežević, pa se čini kao da je koncern stvorio svoje gospodarsko-socijalno vijeće. U upravi Agrokora je i Piruška Canjuga, koja je to postala još u doba kad je njen suprug Zlatko Canjuga bio glavni tajnik HDZ-a. Članica uprave Agrokora bila je Sanja Crnković- Prozaić, bivša članica uprave Agrokora, krajem 90-tih savjetnica predsjednika Vlade RH Franje Tuđmana, a potom i dugogodišnja ravnateljica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. U Agrokoru je zaposlen i Davorin Spevec, suprug Olgice Spevec, predsjednice Vijeća Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), koja relativno često analizira učinak pojedinih Agrokorovih akvizicija i daje ocjene o tržišnoj koncentraciji. Od svih dosadašnjih zaposlenika Agrokora najzanimljiviji je ipak Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke između 2000. i 2012. Prve dvije godine svog mandata, dakle sve do 2002. godine, sjedio je u NO Agrokora. U novije je vrijeme izbila afera kad se otkrilo da je njegova supruga Marija Rohatinski Agrokoru prodala svoju gubitašku špeditersku tvrtku Romah d.o.o., a u čijem je vlasništvu kuća u kojoj živi guvernerova obitelj. To je zamrljalo lijepu sliku koju su Hrvati imali o guverneru i pojačalo sumnju u njegova eventualna pogodovanja bivšem poslodavcu.” Više u članku Državni prijatelj br. 1 []