21:07 RIMAC:
Danas Dubrovnik i Split, sutra Zadar i Šibenik. A ti?
21:07 TURUDIĆ:
ZG
21:13 RIMAC:
Čuvaš sustav
21:13 TURUDIĆ
Čekam tebe…
Pojam “duboke države” u zadnjih desetak godina bilježi značajnu popularnost na desnici. Sama “dubina” daje konceptu dimenziju misterioznosti i zavjere koje su, čini se, toliko neophodne za suvremenu politiku. Sam pojam korijene vuče iz hladnoratovske Turske i označavao je mrežu između raznih službi i vojske kojom se nastojalo spriječiti bilo kakav razvoj političkih promjena u lijevom smjeru makar bile i demokratski sasvim legitimne. Danas je, kao što smo naznačili, pojam napustio teren vlastite političke etimologije i predstavlja pokušaj desnice da se nosi sa suvremenim svijetom, ali da ga usput i mistificira.
Sam bi pojam, dakle, u današnjem kontekstu trebao označavati elite koje su toliko ukorijenjene u državnim institucijama i tijelima da ne dopuštaju narodu realizaciju političke volje. U našem su kontekstu te elite “udbaške” ili “kulturno-jugoslavenske”, a u američkom “obalne” ili “woke” elite. Kao i kad je riječ o brojnim drugim pojmovima i konstrukcijama na desnici, očito je da obiluju debelim slojevima nedokazivih teorija zavjere, ali sama meta njihova napada nije promašena. U liberalnim demokracijama postoji značajan demokratski deficit. Samo što on nije nimalo tajan. Ali je vrlo teško “nadoknadiv”. Pristup državnim institucijama i službama značajno ovisi o stupnju obrazovanja, dakle, o klasnoj pozadini. Oni koji u tim institucijama i službama rade imaju godinama i desetljećima razvijeni “know-how” o kojem društvena reprodukcija ovisi. U tom “know-howu” prisutni su neophodni tehnički elementi, ali i oni politički koji se često prikazuju kao tehnički. Samo preuzimanje vlasti izbornim putem ne znači i preuzimanja svih poluga u upravljanju državom. A samo upravljanje državom je u krajnjoj liniji ograničeno interesima i željama kapitala. Država se, znamo, financira putem poreza. Ako se ne prilagodi zahtjevima kapitala može očekivati njegovo premještanje ili štrajk. Time se smanjuje ekonomska aktivnost, a samim tim i porezni prihodi koji mogu ugroziti funkcioniranje države ili barem ostanak na vlasti trenutne opcije.
Sve su to zapreke na kojima staje “demokratski izabrana država” i počinje “duboka država”. Ali sama “duboka država” nije nekakva tehnološki opremljena tajna pećina iz koje se upravlja svime, već samo misteriozan izraz za funkcioniranje države u kapitalističkoj ekonomiji koji je svima vidljiv i prepoznatljiv, samo se to funkcioniranje više ne politizira kao nešto podložno promjeni već prihvaća kao nešto sasvim normalno, kao civilizacijski doseg. Popularnost pojma duboke države sugerira da potreba za politizacijom postoji. Međutim, način na koji desnica politizira funkcioniranje liberalne države, pogotovo ovdje na periferiji, uglavnom zapinje na prvom koraku. A uvid u zapise iz “duboke države” jasno pokazuje da zapravo živimo u plitkoj državi.
Ako se ne varamo, hrvatska javnost po treći put može “uživati” u porukama koje je bivša kninska gradonačelnica i saborska zastupnica Josipa Rimac razmjenjivala s ministricama, rektoricama i sucima. Iz tih samih poruka je vidljivo, a i iz kasnije njene političko-pravosudne sudbine, da je Rimac sebe doživljavala politički snažnijom nego što zapravo jest. Ono što se danas u medijima krsti kao “osebujni stil komunikacije” nije ništa drugo nego pokazatelj uživanja u lakoći kretanja u visokim krugovima. Otud nonšalantna komunikacija, a otud i poznata poruku zadarskoj rektorici: “Stalo mi je da nas dvi Vlajine to riješimo.” U prijevodu, nas dvi žene iz nerazvijenih krajeva kojima povijest nije ni namijenila da budemo tu gdje jesmo. Rimac, dakle, imaginira i svojevrsnu klasno-feminističku osvetu svima onima koje je socijalna inercija smjestila na važne položaje u državi i institucijama.
I nije njena intuicija sasvim pogrešna. Današnje zgražanje liberalnih medija nad načinom komunikacije u porukama ne tiče se samo “zarobljavanja institucija”, što je liberalni prijevod “duboke države”, ali svakako i točnija formulacija. Ono se itekako tiče i zgražanja nad šepurenjem male Vlajine u institucijama za koje se zna po kakvim se pravilima u njima ponaša. Pored sablažnjavanja nad Vlajinom koja je Severinine “Prijateljice” pokušala institucionalno i politički realizirati, vrlo brzo je postalo jasno da je država plića nego što mislimo. I to ne pokazuje samo raskorak između komunikacije i razine funkcija onih koji komuniciraju. Plitka država se ogleda ponajviše u stupnju improvizacije na svim razinama. Za vrijeme kratkog trajanja vlade Tomislava Karamarka na repertoaru je bila decentralizirana cenzura: postojale su društvene skupine koje će učiniti ono što Karamarko ili Zlatko Hasanbegović neće putem formalnih kanala. Andrej Plenković je taj “model vladavine” zamijenio, kao što je svojedobno Ivica Đikić u Novostima primijetio, decentraliziranom korupcijom.
U tako postavljenom okviru zadovoljavanja stranačkog aparata i satelita sasvim je neizvjesna sudbina brojnih aktera. Što broj smijenjenih ministara i dokazuje. Sudbina je neizvjesna jer je sustav decentraliziran i nitko, barem zasad, ne može povući i onoga na vrhu. I zato smo u trajnoj improvizacijskoj igri. Naime, Plenkoviću odgovara da se “njegovi” namire, ali i da završe u zatvoru jer time dokazuje “funkcioniranje institucija”. Iako sama motivacija iza izbora Ivana Turudića kao kandidata za državnog odvjetnika nije i dalje sasvim jasna s obzirom na očekivane političke probleme i utege, daljnje inzistiranje na njemu potječe upravo iz tako postavljenog modela u kojem se može “hvaliti” i s jednim i s drugim. A nasukana je ostala i ekstremna desnica koja vidi da joj se priča o “dubokoj državi” raspada pred očima i sad tvrdi da Turudićevo imenovanje priječi UDBA koja i dalje drma državnim odvjetništvom. I da se time sveti Turudiću koji je sudski rehabilitirao Alojzija Stepinca. Poželjne razine deluzije.
Hrvatska je u globalnoj podjeli rada postavljena tamo gdje je postavljena i u skladu s tim s vrlo ograničenim suverenitetom. I u takvom okruženju država i interesne skupine koje ju prožimaju mogu loviti jedino u plićaku. Jedna se Vlajina u tom plićaku na kraju utopila, ali je pokazala i da dubokog mora nema. I pokazala ono što svi odavno znamo: da UDBA-e nema. I da je sve, kako bi rekao Zdravko iz poruka: plitak potok.