Otkad je krajem prošle godine Klaus Iohannis pobijedio na rumunjskim predsjedničkim izborima, odnosi sa vladom i osobito premijerom Victorom Pontom (koji je bio i Iohannisov protukandidat na spomenutim predsjedničkim izborima) bili su vrlo napeti. Dvojica političara utjelovljuju ključnu podjelu rumunjske građanske politike: onu između premijerovih socijaldemokrata koji su povijesno služili kao zaštitnici “domaćeg kapitala” i predsjednikovih liberala sa snažnijom “tržišnom” agendom, koji poticanje domaćeg kapitala (kao i svaku socijalnu politiku općenito) doživljavaju kao oblik korupcije (i političkog “populizma”) koji se rješava prijekim pravosudnim postupcima i sanira blagotvornim učinkom stranih investicija.
U političkoj atmosferi koju prije svega obilježavaju svakodnevne optužbe za korupciju, nije često da se čuju otvorene predsjednikove pohvale na račun premijera i njegove vlade. Jedna je nedavna odluka ipak bila povod za tu rijetku priliku. Radilo se naime o odluci Pontine vlade o znatnom povećanju plaća četrdeset i osmero državnih dužnosnika, uključujući i premijera, predsjednike dvaju domova parlamenta, ministre u vladi, direktore svih četiriju rumunjskih tajnih službi (oko čijeg se imenovanja do nedavno vodila oštra bitka između dvaju političkih blokova i koji igraju važnu ulogu u “antikorupcijskim” akcijama), te druge dužnosnike čije će plaća ubuduće iznositi između tri i pet tisuća eura, desetak puta više od tzv. prosječne plaće koja sama znatno precjenjuje stvarna primanja u zemlji.
Iohannis je u karakteristikom stilu rumunjske politike dramatično povećanje dužnosničkih plaća, kao i ogromne razlike u primanjima općenito, pozdravio kao “mudar i dalekosežan potez” koji je dosad nepotrebno “izbjegavan zbog političkog populizma”. Nadalje, riječ je (pogodili ste) prije svega o mjeri “borbe protiv korupcije”. Iako povijest korupcije ne bilježi slučaj u kojem je dužnosnik odbio mito pravdajući se svojim visokim primanjima, Iohannis nas pokušava uvjeriti da upravo povećanje plaće najviših dužnosnika onemogućuje utjecaj poslovnih interesa (barem onih koji on smatra neprimjerenima) na institucije vlasti.
Nažalost, s obzirom novopronađenu harmoniju među strankama, nije se našao nitko tko bi Iohannisovu demagogiju prozvao “populizmom” niti onaj tko bi njegovu ucjenu – ili visoke plaće ili mito – nazvao političkom korupcijom.