Nedjeljna pobjeda Klausa Iohannisa na predsjedničkim izborima protumačena je, kako u Rumunjskoj tako i na Zapadu, kao pobjeda “borbe protiv korupcije” i novih antitotalitarnih i pro-zapadnih mlađih generacija Rumunja. No, pažljiviji pogled na antikorupcijsku retoriku otkriva kako je stvarnost aktualnih rumunjskih političkih sukoba znatno kompliciranija nego što posezanje za hladnoratovskim receptima sugerira.
Utrka za rumunjskog predsjednika završila je u nedjelju 16. studenog. Kandidat koji je bio smatran autsajderom, Klaus Iohannis, premostio je zaostatak od 10% iz prvog kruga te u konačnici ostvario pobjedu nad favoritom, dosadašnjim premijerom Victorom Pontom. Rezultat je bio zaprepašćujuć i u velikoj mjeri neočekivan. Iohannis je osvojio 54% glasova, dok je Ponta osvojio svega 45%. Dan uoči izbora mnogi su predviđali sličan rezultat, no s drugim pobjednikom. Neviđena mobilizacija dogodila se među rumunjskim građanima u dijaspori koji su motivirani dubokim nepovjerenjem i nenaklonosti spram Ponte čekali u redovima za glasovanje izvan Rumunjske. Oni su podigli izlaznost do povijesnih razmjera: na glasanje je izišlo gotovo 65% birača.
Usporedbe radi, to je 10% veća izlaznost nego u prvom krugu i duplo veća nego izlaznost na izbore za Europski parlament koji su održani ranije ove godine. Ovaj mobilizacijski val presudno je utjecao na ishod i postavio Iohannisa za predsjednika. Percepcija o njemu kao osobi koja više odgovara nastavku borbe protiv korupcije bila je jasno izražena. Borba protiv korupcije je dakle bila prijelomni faktor za ishod ovih izbora.
Victor Ponta na čelu je Socijaldemokratske stranke (PSD) koja se stranka smatra izravnim nasljednikom Rumunjske komunističke partije. Ion Iliescu, bivši režimski aparatčik i prvi postsocijalistički predsjednik, osnovao je stranku koja je dominirala političkom scenom 1990-ih i prvom polovicom 2000-ih. Iliescu je još uvijek počasni predsjednik, ali je njegov utjecaj znatno oslabio. Unatoč brojnim transformacijama i nekoliko kompletnih promjena vodećih figura u zadnjih nekoliko desetljeća, PSD je ostala označena kao stranka aparatčika zbog čega su mnogi Rumunji još uvijek sumnjičavi prema njoj, posebice oni mlađe generacije.
Tema na kojoj se dobivaju izbori
PSD su ranih 1990-ih doista osnovali bivši članovi komunističke partije drugog i trećeg ešalona. Njihov je cilj bio postupni prijelaz prema tržišnoj ekonomiji, a privatizacijskom procesu su pristupili paternalistički, pokušavajući zaštititi radničku klasu od efekata privatizacije u zamjenu za glasove. Rezultat toga je da su uvjerljivo pobijedili na izborima 1990., 1992. i 2000. godine. Međutim, oni su problem vidjeli u ritmu i krajnjem rezultatu privatizacije, bez sumnje u njezinu neizbježnost. Cilj PSD-a bio je stvoriti lokalnu klasu poduzetnika i lokalne vlasnike kapitala što je predstavljalo snažan kontrast prema desnoj konkurenciji čiji je cilj bio neposredno otvaranje granica prema svjetskom kapitalu. Ta je razlika bila u osnovi glavnog političkog sukoba rumunjske tranzicije.
Zbog programa stvaranja snažne rumunjske kapitalističke klase, na PSD se počelo gledati kao na vrlo korumpiranu stranku jer su od mnogih sumnjivih privatizacija provedenih 1990-ih profitirali njezini članovi i pristaše. Ti su ljudi zauzvrat financijski podupirali stranku. Još jedan ishod tog procesa bilo je potpuno prožimanje stranke i države, što je bila karakteristika i bivšeg režima. Bivši premijer Adrian Năstase, koji je izgubio na predsjedničkim izborima 2004. godine, postao je pravo utjelovljenje te povezanosti, ali i duboko ukorijenjene korupcije u PSD-u. Izgubio je izbore 2004. godine protiv donedavnog predsjednika Traiana Băsescua koji je svoju strategiju vrlo jasno temeljio na borbi protiv korupcije.
Iako se mnogo toga može reći o Băsescuovoj desetogodišnjoj vladavini, jedno je sigurno: značajno je pridonio jačanju državnih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije. No to je prije svega bio proračunati politički potez: Băsescu je znao da će promovirajući antikorupcijske mehanizme oslabiti svoje neprijatelje i učvrstiti svoju poziciju. Rezultat toga je da su na kraju Băsescuova drugog mandata mnogi od glavnih rumunjskih kapitalista, uključujući i Adriana Năstasea, završili u zatvoru zbog optužbi za korupciju. Sudeći prema broju slučajeva koji još uvijek traju, popis ni približno nije završen.
Strane kompanije pod sumnjom za davanje mita
Băsescu nije bio sam u tom pothvatu. Jedan od zahtjeva Europske unije rumunjskim vlastima nakon pristupanja 2007. godine bio je da se snažnije bore protiv korupcije. EU je osmislila posebno godišnje izvješće u kojem se analizirao napredak u području pravosuđa. Predstavljajući se predvodnikom antikorupcijske bitke, predsjednik Băsescu dobio je bezuvjetnu potporu EU kao i političku moć u Rumunjskoj potrebnu za demontiranje države. Predstavljajući državu kao korumpiranu poslovnim interesima, Băsescu je tobože želio razdvojiti dvije sfere direktno otvarajući velike dijelove države privatnim poslovnim interesima. To možda zvuči kontradiktorno: ako su poslovni interesi krivi za korupciju, zašto kao lijek tome predložiti sami izvor bolesti?
Međutim, vladajući su napravili važnu razliku kako bi opravdali svoju poziciju: razliku između lokalnih korumpiranih kapitalista (koji se u Rumunjskoj ne prepoznaju kao takvi, već se nazivaju “neokomunistima”) i pravih svjetskih kapitalista. Dok su prvi skloni korupciji i nesavršenom kapitalizmu, drugi su jamci zapadnih standarda. Ukratko, borbi protiv korupcije cilj je zamjena lokalne kapitalističke klase (koja je ili znatno oslabljena ili u zatvoru) sa svjetskim kapitalističkim interesima.
Međutim ironija te perspektive postala je jasna tijekom ove predsjedničke kampanje. Među uobičajenim slučajevima korupcije izbio je jedan neočekivani skandal. Ispostavilo se da je Microsoft, preko jednog od svojih posrednika, podmitio niz lokalnih političara svih orijentacija da bi progurao svoj softver u rumunjske državne institucije. Taj dogovor je toliko kompleksan te uključuje toliko bivših ministara i viših dužnosnika svih stranaka da će, ako je istinit i ako se podignu optužnice, politička klasa biti posve rastrojena. Kao da to nije bilo dovoljno, otkriva se još jedan slučaj sličnih proporcija. Tužitelji trenutno istražuju moguću korupciju u ugovoru između Ministarstva obrane Rumunjske i njemačke tvrtke EADS za obranu istočnih granica zemlje koji je prethodio pristupu EU. I taj bi slučaj mogao prouzrokovati političku nestabilnost.
Upitan kredibilitet Ponte
Zbog navedenih povijesnih razloga i neposrednog konteksta, Ponta je bio pod pritiskom. Uz to je tijekom kampanje jedan od njegovih političkih mentora, Viorel Hrebenciuc (vodeća ličnost PSD-a i rumunjske politike već 20 godina), uhićen zbog korupcije. Mnogi su gradonačelnici, dužnosnici i zastupnici iz PSD-a iz cijele zemlje pod istragom što je potaklo Pontu i druge iz stranke da optuže DNA (akronim za instituciju zaduženu za antikorupcijsku borbu) da igra političke igre tijekom izborne kampanje.
Bilo kako bilo, on je do kraja kampanje ostao okružen ljudima optuženima za korupciju čime njegovo obećanje da bi kao predsjednik i dalje vodio antikorupcijsku borbu (ustavom je predsjedniku dana poprilična ovlast u tom području) većini ipak nije bilo uvjerljivo. Većina je, pokazuje se, mislila upravo suprotno: smatrali su da bi Ponta sigurno napravio sve u svojoj moći da zaustavi borbu protiv korupcije te da bi mogao i oprostiti onima koji su već osuđeni. Iako takvi stavovi nisu imali čvrsto utemeljenje, oni su značajno utjecali na percepciju kandidata tijekom izborne kampanje.
Tako je antikorupcijska tema još jednom, kao i na izborima 2004. godine, odigrala odlučujuću ulogu u rumunjskim predsjedničkim izborima. Teško da je to iznenađujuće, ako se uzme u obzir važnost ove teme rumunjskome društvu. Desetljećima je Rumunjska sinonimom za korupciju državnih dužnosnika, posebice na razini Europske unije. No je li takvo obilježavanje opravdano? Je li Rumunjska zbilja korumpiranija od drugih zemalja EU ili ostatka svijeta?
Antikomunizam i antikorupcija kao neprepoznavanje nove sadašnjice
Pravi je način da se pristupi tim problemima postaviti drukčije pitanje: koju je svrhu antikorupcijska ideologija imala tijekom tranzicijskih godina? U Rumunjskoj je antikorupcija bila središnjim dijelom klasne politike koju je provodila bivša inteligencija protiv članova komunističke partije drugoga ešalona. Nakon 1989. godine socijalistička je inteligencija pokušala osvojiti političku i ekonomsku moć otvarajući se zapadnim tokovima kapitala i znanja, no ograničavale su ih i frustrirale dominantne pozicije koje su zauzimali članovi partije koji su htjeli usmjeriti taj pritok prema vlastitoj dobiti.
Umjesto da su novostvorenu postkomunističku klasu lokalnih kapitalista prepoznali kao takvu, inteligencija i srednja klasa prozivali su ih kao korumpirane neokomuniste. Za borbu protiv njih sredstva su tražili u antikomunizmu i antikorupciji. Antikorupcija, umjesto naglašavanja nove kapitalističke realnosti sadašnjice, rezultirala je borbom protiv starih komunista, čak i u vrijeme kada su oni djelovali posve kapitalistički. Antikorupcijom se dakle izvršio golem teoretski i politički pomak, identificirajući korupciju samo s lokalnim vlasnicima kapitala, još uvijek davajući nadu za stvarnim kapitalizmom pod utjecajem zapadnog, svjetskog kapitala. Posljedica toga je da je antikorupcija postala samo još jedna krilatica tranzicije za neoliberalne mjere, s ciljem približavanja zapadnom kapitalu i načinu poslovanja.
Na europskoj razini antikorupcijski diskurs djelovao je zrcalno. Zapadnjački političari dobili su potvrdu da je Rumunjska drugorazredna država, još uvijek u početnim fazama razvitka. Antikorupcija je dakle dala legitimitet hijerarhijskim odnosima unutar EU te osnažila pokroviteljski i paternalistički stav središnjih zemalja prema istočnoj, “postkomunističkoj” periferiji. Upravo je antikorupcija mehanizam putem kojeg su objektivni odnosi subordinacije i dominacije u EU (politički i ekonomski) bili predstavljeni kao civilizacijski i integracijski napori.
Sve u svemu, antikorupcijska ideologija funkcionira kao veliki mehanizam prikrivanja: stvarni uzroci skriveni su zgodnijim opozicijama koje se uklapaju u već postojeće interpretativne strukture. Procesi neoliberalizacije i subordinacije Europskoj uniji i svjetskom kapitalu perifernih zemalja nastavlja se u istom ritmu. Gore spomenuti slučajevi Microsofta i EADS-a (ovdje nisu spomenuti slični slučajevi koji se mogu naći u najnaprednijim ekonomijama) zapravo pokazuju da je korupcija endemična i strukturno vezana uz sami kapitalizam. Nema lakoga bijega. Iako je naravno u redu podržavati svako slanje političara ili biznismena u zatvor, to je još uvijek nije put do ostvarenja pravednosti.
Umjesto antikorupcijske borbe (i pristajanja na neoliberalne igre) trebamo viši cilj: socijalnu pravdu. Iz te se perspektive Pontin neuspjeh sada čini očitim: napuštajući i najmanju referencu na ljevičarske politike, ostao je bespomoćan pred optužbama za korupciju te stoga i nemoćan usmjeriti se prema socijalnim problemima. Oduzimajući si tako sredstva za borbu u konačnici je izgubio izbore.
S engleskog prevela: Dorotea-Dora Held