Brza moda: prepuni sweatshopovi i stampedo u Lidlu

Foto: AFP / ILYA S. SAVENOK / GETTY IMAGES NORTH AMERICA
Foto: AFP / ILYA S. SAVENOK / GETTY IMAGES NORTH AMERICA

Tekstilna industrija kakvu danas poznajemo postala je neodrživa, štetna za ljude i planet, a “brza moda” je njen posebno nakaradan oblik. Da bi se nametnuti brzi tempo proizvodnje održao, najvažnija je stavka jeftini ljudski rad, a takvoga ne nedostaje ni na našim prostorima.

Nedavno pokrenuta suradnja velikog trgovačkog lanca Lidl i njemačkog supermodela Heidi Klum izvrstan je primjer funkcioniranja “brze mode”. Modni odjevni komadi iz kolekcije “Esmara by Heidi Klum: Heidi & The City” od ovog rujna mogli su se kupiti u čak 92 Lidlove trgovine u Hrvatskoj. Tome je prethodilo nekoliko tjedana reklamiranja “odjevnih predmeta koje jednostavno morate imati”. Na samom predstavljanju suradnje, Heidi Klum ljupko je zagovarala egalitarnost u pristupu visokoj modi: “Moda treba biti zabavna i svatko bi trebao imati mogućnost priuštiti si to veselje!”, a na dan otvaranja kolekcije mogli smo popratiti kako je “nezapamćeni stampedo na zagrebačkoj Knežiji” poharao Lidlov dućan. Hajp koji je nastao oko Heidine kolekcije proizlazi iz dugog procesa stvaranja lažnih potreba za novim artiklima u svrhu ispunjavanja nužde za profitom, bez čega današnja modna industrija ne bi mogla funkcionirati.

Vrlo brzo, nakon uspješne prve kampanje Lidl i Heidi ne propuštaju priliku da zarade na blagdanskom konzumerizmu te u predbožićno vrijeme lansiraju drugu kolekciju, #LETSCELEBRATE s komadima “savršenim za blagdansko, slavljeničko raspoloženje pred nama”. Kako je Lidl, koji čak i nije specijaliziran za tekstilne artikle, unutar veoma kratkog perioda, u prvoj polovici nekadašnje sezone jesen/zima, već izbacio dvije kolekcije, jasno je da ta savršena efikasnost ima i svoju cijenu.

Ubrzanoj modnoj produkciji, koja, kao što vidimo, može završiti i prodajom u supermarektu, prethodilo je uspostavljanje masovne proizvodnje odjeće početkom Prvog svjetskog rata kad su muškarci dobili vojne uniforme, a žene radna odijela, da bi se sve više taj princip prenio i na odjeću za sve dobne skupine i za sve ostale prigode. Serijska proizvodnja odjeće zadavala je glavobolje kreativnom sektoru odjevnog biznisa, naviknutom na izradu unikatnih modela ili proizvodnju vrlo malih količina, koji bi se prodavali po iznimno visokim cijenama. S daljnjim razvojem masovne proizvodnje mijenjala se i ciljana skupina – modni tajkuni shvatili su kakve im prednosti donosi proizvodnja robe za masovno tržište, umjesto fokusa samo na bogati društveni sloj.

Stoga je “brza moda” (engl. fast fashion), koju karakterizira brzo kretanje (relativno) jeftinijih dizajnerskih komada s modne piste u dućane, optimalan kompromis između modnih kreativaca i zahtjeva tržišta. Takva je brza smjena modnih trendova učinila nedostatnom tradicionalnu podjelu kolekcija, prema vremenskim i temperaturnim uvjetima, na sezone proljeće/ljeto, jesen/zima pa je cijeli lanac proizvođača i distributera ponukan da radi brže i profitabilnije. Uzmimo poznati primjer, modni brend Zara godišnje razvije 12.000 novih modela, a njegovi dizajneri stvaraju oko tri modela dnevno.

Naravno, tim zahtjevima ne mogu udovoljiti svi proizvođači. Na globalnom tržištu monopol drže velike međunarodne korporacije koje posjeduju i desetke naizgled konkurentskih brendova. Na primjer, osnivač spomenute Zare, prošle godine proglašen najbogatijim čovjekom svijeta, Amancio Ortega, stoji iza još nekih poznatih brendova – Bershka, Pull and Bear, Stradivarius, Massimo Dutti – međusobno različitih po cijeni i kvaliteti. Nije slučajno da u velikim šoping centrima njegove trgovine stoje jedna do druge jer se u tom nizu kupci mogu lako smjestiti prema budžetu kojim raspolažu.

Eksploatacija i štednja u tuđem dvorištu

Masovna konzumacija jeftine odjeće u potrošačkim zemljama potaknuta je slobodnim izmještanjem proizvodnje sa skupljeg globalnog sjevera na jeftiniji globalni jug, u tzv. zemlje Trećeg svijeta, gdje je liberalizacijom poreznog sustava i radnog zakonodavstva utrt put za otvaranje pogona radno intenzivne industrije poput tekstilne, obućarske ili kožarske. Da bi H&M, Zara, Bershka ili bilo koji drugi međunarodni modni brend mogli lansirati pedesetak kolekcija godišnje 70 milijuna radnika (80 posto ukupnog broja čine žene) tekstilnoj industriji osuđeno je na golo preživljavanje. Tako je Bangladeš, drugi najveći proizvođač odjeće na svijetu, koji godišnje izvozi robu u vrijednosti od 19 milijardi dolara, veoma privlačna proizvodna destinacija Lidlu i drugim trgovačkim gigantima, ponajviše zbog iznimno niske minimalne zakonske nadnice za radnike u tekstilnoj industriji (23 penija po satu, oko 48 funti mjesečno).

Primjer “Lidlove” tvornice u Bangladešu otkriva i drugi vrlo važan izvor profita – uštedu na materijalima i izgledu odjeće, što možemo primijetiti i kod spomenute kolekcije Heidi Klum – uglavnom je vrlo jednostavna, elastična i bez previše detalja – što je više gumba, džepova i ostalih dodataka cijena raste.

Osim toga, treba isplatiti troškove slanja robe u potrošačke zemlje, no tu u pomoć kompanijama uskaču liberalne politike koje predvodi Svjetska trgovinska organizacija (WTO), nastojeći ukloniti što je više moguće prepreka cirkulaciji kapitala. Faktori liberalizacije globalne trgovine tekstila bili su proširivanje Europske unije 2004. i sporazum WTO-a o tekstilu i odjeći što je zapravo i dovelo do porasta broja izrabljivačkih tvornica (tzv. sweatshops) u zemljama globalnog Juga. Zadnja karika u proizvodnom lancu su posrednici koji uvoze odjeću i potom je prodaju supermarketima. Oni također moraju uzeti svoj udio, a Lidl i drugi opet uzimaju od njih.

Kad je Bangladeš predaleko

Autsorsanje radno intenzivnih faza šivanja u zemlje jeftinije proizvodnje započelo je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je pokrenut takozvani lohn ili OPT (Outward Processing Trade – trgovina s vanjskom obradom) proces, koji je osamdesetih dodatno razvijan seljenjem proizvodnje iz Zapadne u Istočnu Njemačku, Jugoslaviju i druge istočnoeuropske zemlje. Raspad Jugoslavije te pretvorba i privatizacija tada razvijene industrijske infrastrukture dodatno su pogodovali realokaciji proizvodnje, dok je rat devedesetih prisilio kompanije na izmještanje izvan prostora bivše Jugoslavije, u zemlje poput Rumunjske ili Bugarske. Tarifne i carinske zaštite koje je EU postavila prema zemljama istočne i jugoistočne Europe definirale su periferiju i poluperiferiju EU kao podčinjenu i ovisnu o zapadnim tržištima moćnih zemalja centra, bez obzira na to radi li se o zemljama članicama, kandidatkinjama ili ne-kandidatkinjama.

Zemlje europske periferije i poluperiferije nude nekoliko “konkurentskih prednosti” zapadnim zemljama, što ih čini atraktivnom proizvodnom destinacijom – blizinu zbog koje je vrijeme isporuke robe kraće, jeftinu radnu snagu, često nepoštivanje zakona te usluge kompradorskih vlada. Potonje podrazumijeva “vjerovanje” u “spasonosne strane investicije” koje bi trebale spasiti posrnula gospodarstva postjugoslavenskih država, no nerijetko se pokazuje da se ulaganje stranog kapitala svodi na iskorištavanje državnih i lokalnih resursa, rasprodaju državne imovine i maksimalno izvlačenje profita.

Prema podacima iz 2011. godine u Hrvatskoj je zaposleno 22.067 radnika u odjevnoj, a 5.820 u obućarskoj industriji, što je neusporedivo s predratnih 120 tisuća. Od ukupno 1.311 tvornica odjeće i još 125 obućarskih tvornica 80 posto zapošljava manje od 10 ljudi. Sustavno uništavanje i propast nekadašnjih tekstilnih giganata poput recentnih slučajeva zagrebačkog DTR-a ili čakovečkog MTČ-a uglavnom prolazi ispod medijskog radara i bez buke u javnosti, kao i sudbine njihovih radnika i radnica, izbačenih na ulicu, u značajnom broju slučajeva bez isplaćenih plaća, većinom u godinama pred mirovinom u kojima bi, čak i da ne vlada opća nezaposlenost, vrlo teško našle novo zaposlenje.

Danas se tekstilna industrija Hrvatske svela na nekoliko tvornica koje zapošljavaju po par stotina radnika, dominantan tip proizvodnje su doradni poslovi, a radi se većinom za strane kompanije, na primjer, osječki Olimpias tekstil d.o.o. zapošljava oko 450 radnika, a proizvodi za Benetton, Haix d.o.o. u Maloj Subotici bavi se proizvodnjom zaštitne obuće za njemačkog investitora, a zapošljava oko 700 radnika, čakovečka tvornica Tubla d.o.o. radi za Calzedoniu, Meiso d.d. Goričan ima oko 460 radnika, a proizvode za modni brend Paul Green, koji ima i svoju tvrtku u Prelogu. Rijetke tvornice koje su još u državnom vlasništvu pod prijetnjom su da postanu privatizirane, poput vukovarskog Borova koje ima sedamstotinjak zaposlenih.

Tekstilna industrija ima najniže plaće u cijeloj prerađivačkoj industriji – oko minimalca – konačan iznos plaće često ovisi o (ne)plaćanju prekovremenih sati, a u nekim firmama iznosi plaća se umanjuju jer radnici nisu postigli prethodno “od oka” podignutu normu. Držati radnike u stalnom strahu za radno mjesto, uz sveprisutne prijetnje realokacijom proizvodnje u jeftinije zemlje taktika je kojom se tvrtke koriste kako bi radnike zadržale na egzistencijalnom minimumu, odnosno kako bi izvor profita bio stalan, te kako bi spriječile potencijalne proteste, o čemu svjedoči i antisindikalna atmosfera, osobito snažna u privatnim tvrtkama.

Često ponavljanu mantru kojom se opravdavaju niske plaće, kako rad u tekstilnoj industriji nije previše fizički naporan najbolje pobijaju sama iskustva radnica koje, nakon radnog vijeka provedenog za šivaćim strojem, odlaze u mirovinu sa zdravstvenim problemima poput oštećenja kralježnice, glavobolja, loše cirkulacije, utrnuća ruku i sl. Stres, zagađen zrak, nezadovoljavajući sanitarni uvjeti također štete zdravlju radnika. K tome, država pokazuje nezainteresiranost za njihove probleme čak i kod otvorenih pobuna poput one radnika INKOP-a iz Poznanovca ili požeškog Zvečeva, osim kad u tvornicu treba dovesti “strateške partnere”. Slične, nerijetko gore slučajeve, nepoštivanja (negdje i nepostojanja) radnog zakonodavstva nalazimo diljem istočne i jugoistočne Europe.

Alternative usmjerene na potrošače

Prema izvještaju inicijative Circular Fibres, svake sekunde otprilike jedan kamion tekstila završi na otpadu ili je spaljen. Rastuća globalna svijest o pogubnosti dominantnog načina proizvodnje nagnala je velike brendove da se prilagode i počnu promovirati recikliranje i “održivost proizvodnje”, zato H&M u jednoj od svojih reciklažnih kampanja navodi kako su njihovi “napori po pitanju održivosti ukorijenjeni u posvećenosti društvenoj i ekološkoj odgovornosti”, dok u isto vrijeme za svaku predanu vreću odjeće nudi popuste na kupnju robe u njihovim trgovinama, proizvedene na isti način kao i ranije, samo se ovdje stvara dojam da su dio rješenja, a ne problema.

Kako se većinom krivnja prebacuje na potrošače, sukladno tome, oni bi trebali voditi računa o proizvodima koje kupuju. Zbog toga se javlja ideja etične mode i tzv. spora moda (engl. slow fashion), inicijative koje, doduše, odbacuju mnoge principe industrije brze mode, progovaraju o radničkim pravima, okrutnosti prema životinjama i zagađenju okoliša, međutim, već prvo njihovo ograničenje su visoke cijene. Primjerice, haljina iz People Treeja, velikog proizvođača “poštene mode”, košta 100 eura, a u Lidlu se može naći za 15. Etična moda zauzima tek jedan posto čitavog tržišta odjeće i očigledno, to nije održivo rješenje.

Razmjeri štete koju nanosi ostalih 99 posto modne industrije puno su veći. Uz radništvo na rubu egzistencijalnog minimuma, egzistencija mladih tekstilaca i dizajnera također je nesigurna te se suočavaju s neplaćenim stažiranjem i nezaposlenosti, obavljanjem posla kojeg možda niti ne vole jer dominantna industrija njeguje dizajnerski elitizam. Životi tisuća manekenki uništavani su zbog pritiska na održavanje današnjih standarda ljepote, nebrojeno mnogo životinja uzgaja se u masovnom uzgoju i ubija na okrutne načine kako bi se dobila koža i krzno za odjeću. Stoga supostojanje “brze” i “spore” mode nema previše smisla, zapravo bi prva trebala drastično usporiti.