Mračna strana makedonskog “tekstilnog raja”

Foto: Getty Images
Foto: Getty Images

Seljenje pogona tekstilne i srodnih industrija sa Zapada na Istok često se zaustavi upravo na Balkanu. Makedonija je jedna od omiljenih destinacija za izmještanje tekstilne industrije. Što razvoj tekstilne industrije donosi radnicama zemalja europske periferije?

Republika Makedonija je, zajedno s Bugarskom, Grčkom, Albanijom i Srbijom, oduvijek njegovala tradiciju proizvodnje odjeće visoke kvalitete. Ovo je bilo jasno izraženo u vrijeme kada je Makedonija bila dio SFRJ – kada su tvornice bile u društvenom vlasništvu, kada se tekstilna industrija u Makedoniji kretala k vrhuncu razvoja, te bilježila 64.361 zaposlenu radnicu. I u Makedoniji su u tekstilnoj industriji tradicionalno uglavnom radile žene. Među najpoznatijim makedonskim tekstilnim tvornicama u SFRJ bile su “Pelister” i “Bitolateks” u Bitoli, “Teteks” u Tetovu, “Astibo” i “Makedonka” u Štipu itd. U Jugoslaviji, nadnica tekstilnih radnica bila je na istoj razini kao nadnice u drugim, prestižnim profesijama, poput učitelja, odvjetnika itd. Neke od ovih tvornica čak su imale zasebne zdravstvene institucije i dječje vrtiće. Zdravstveno i mirovinsko osiguranje bili su kvalitetno organizirani i pokrivali su sve potrebe radnika, dok je istovremeno radno zakonodavstvo predviđalo osmosatno radno vrijeme, a rad na pola radnog vremena bio je ograničen na 4 sata. Svi prekovremeni sati su se dodatno plaćali, kao i rad za praznike, vikendom itd… Starije generacije socijalističkog se vremena prisjećaju uz religiozne izreke poput: “U ta je vremena Bog hodao među ljudima”.

Međutim, idilična vremena za radničku klasu su završila. Stvari su danas potpuno obrnute, a Makedoniju se smatra jednom od zemalja gdje je moguće prebacivanjem proizvodnje povećati dobit. Proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam obilježen kriminalnom i munjevitom privatizacijom nagovijestio je dominaciju slobodnog tržišta i kapitalističkih vrijednosti proglašavajući pritom radnička prava svojim najvećim neprijateljem. Ove društveno-političke promjene najveći su uzrok radikalne erozije prava i standarda radnika i radnica zaposlenih u tekstilnoj i kožnoj industriji. Pritisak na nadnice, poduzetničke povlastice, izmjene zakona na korist poduzetnika i štetu radnika mjere su kojima Makedonija pokušava privući strane investicije.

Jeftin rad i strane investicije

Sudjelujući tako na konferenciji u Zagrebu ove godine, slučajno sam u hrvatskim dnevnim novinama pročitao veliki naslov: “Pretvorit ću Makedoniju u tekstilni raj”. Izjava je to velikog turskog biznismena iz VeiBo Group Association, koji dalje u intervjuu govori o svojim planovima da investira dio kapitala u Makedoniju, jer ova zemlja ima odlične uvjete za razvoj tekstilnog sektora. Na prvo sam čitanje bio ponešto zapanjen vijestima, no na drugi pogled i iz perspektive ostvarivanja profita, stvari su bile logične. Makedonija je uvela minimalne zakonske plaće kao posljednja zemlja u regiji. Pritom su minimalci u Makedoniji najniži u regiji, te iznose 8.800 dinara odnosno 143 eura. Minimalna plaća u Bosni i Hercegovini je 151 euro, u Albaniji 160 eura, dok je na Kosovu 170 eura. Grčki minimalac od 683 eura, čini se s druge strane svjetlosnim godinama daleko.

Zakonskoj odredbi o minimalnim plaćama unatoč, u Makedoniji mnogi ne primaju čak ni punu minimalnu plaću. Kad se o tekstilnoj i kožnoj industriji radi, zakoni kao da ne vrijede. Prema podacima iznesenima u publikaciji Stiched up koju je izdala organizacija Clean Clothes Campaign, a koja se bavi ostvarivanjem pravednih radnih uvjeta u ovim industrijama, tekstilna i kožna industrija u u Makedoniji 2012. godine zapošljavale 7.75% (ili 37.127 osoba) od ukupnog broja zaposlenih u zemlji. U ovim je industrijama najniža plaća zajamčena zakonom te iznosi 7.500 dinara odnosno 121 euro. U praksi međutim, radnice često ne dobivaju čak ni ovaj zakonom zajamčen minimum. Dapače, evidentirani su slučajevi u kojima poslodavac isplati radnici puni iznos plaće, no potom traži od nje da mu vrati dio novca.

Zakoni koji štite kapital

Očekivali bismo da poslodavac koji bi bio uhvaćen u ovakvom postupku kršenja zakona za to trpi sankcije. Prema zakonu u Hrvatskoj, primjerice, financijska sankcija predviđena za poslodavce koji ne isplate minimalnu plaću radnici ili radniku iznosi od 6.000 do 13.150 eura za pravne osobe ili 920 do 1.315 za fizičke osobe, a visina kazne se može povećati ovisno o broju radnika koji nisu primili minimalnu plaću.

U Makedoniji, međutim, kazna za ovu vrstu kršenja zakona svodi se na poziv na edukaciju, za “kapitalističku” emancipaciju. Ova edukativno-pedagoška mjera propisuje se odraslim ljudima: četrdesetgodišnjim ili pedesetgodišnjim poslodavcima. Pretpostavka je, čini se, da poslodavci ne isplaćuju pune plaće ne radi toga što žele na račun radnica ostvariti što veći profit za sebe, nego jer su neobrazovani. Stoga se valjda ovakvim edukacijama pokušava postići da poslodavci progledaju i učine velike prekretnice u svojim životima, te na uštrb logike kapitalizma, i nužnosti ostvarivanja profita, počnu radnice pošteno plaćati. Premda se ovakvo stajalište može oprostiti običnim ljudima koji ne moraju razumjeti logiku kapitalizma, isto se nikako ne može oprostiti zakonodavcima i državi.

Blago postavljeno zakonodavstvo omogućava poslodavcima da dva put prekrše zakon – tek pri drugom kršenju zakona poslodavac može dobiti kaznu u iznosu od 6.000 eura. Međutim, otkako je zakon uveden, pa do danas, niti jedan poslodavac nije financijski sankcioniran za ovu vrstu prijestupa. Postoji mnoštvo neslužbenih trikova za zaobilaženje radničkih prava. S druge strane, čak i usprkos blagom zakonodavstvu i neprestanom pritisku šefova, dokumentirano je i mnoštvo usmenih i pismenih prijava za kršenja prava radnika. Jedan od recentnih slučajeva pismo je radnice u tekstilnoj industriji JSC, potpisano inicijalima “F.M.”, u kojem se dokumentira kako tehnički supervizor vrijeđa fizički izgled radnica, govori o njihovim seksualnim životima, predbacuje im nesposobnost itd. Nadležni inspektorat ne obavlja svoj posao. Usprkos prijavama, sankcije za zlostavljanje radnica na poslu neprestano izostaju.

Premještanje proizvodnje

Rast nadnica u Zapadnoj Europi i otvaranje istočnih tržišta rada koja su imala znatno jeftiniju radnu snagu prema Zapadu potaknula su seljenje tekstilne i srodnih industrija u sve istočnije i sve južnije zemlje. Kada je Grčka pristupala Europskoj uniji, zbog raznih carinskih, trgovinskih i ostalih uvjeta, tekstilni pogoni ponovno su se počeli izmještati tražeći još povoljnija tržišta jeftinom radnom snagom. Neke od grčkih tvornica izmještene su u Aziju, dok su druge preseljene u Makedoniju. Upravo je u tom trenutku Makedonska vlada, u znak dobrodošlice, poništila progresivno oporezivanje uvedeno 2006. godine, prema kojemu je oporezivanje podijeljeno na tri stupnja: 15%, 18% i 24%. Naredne, 2007. godine, uvedena je porezna stopa od 12%, koja je sljedeće godine smanjena na 10% i to je porezna stopa stopa koja je na snazi i danas. Štoviše, ovdje treba dodati da je Global Economy Forum objavio da je Makedonija jedna od najboljih destinacija u svijetu za premještanje tvornice, jer tvrtke ondje plaćaju najmanje poreze državi. Dakle, ne samo na Balkanu i u Europi, nego u svjetskim razmjerima. Geografska bliskost zemljama centra Europe koje su primarna destinacija odjeće proizvedene na Balkanu također je dodatan razlog privlačnosti Makedonije investitorima u tekstilnu industriju.

Međutim, sve te potencijalne privilegije za investitore radnicama tekstilne industrije ne osiguravaju nikakvu nadu u bolje radne uvjete. Prema Državnom statističkom uredu prošle je godine prosječna neto plaća u tekstilnoj industriji iznosila 11.067 dinara ili 179 eura, međutim, većina zaposlenih u ovoj industriji zarađuje mjesečno između 100 i 150 eura. U usporedbi s prosječnom makedonskom plaćom koja iznosi 340 eura ili s plaćama od 772 eura u dobro plaćenim sektorima, poput zračnog transporta, tekstilna industrija je na samom dnu.

Položaj radnica zaposlenih u tekstilnoj industriji u Makedoniji lošiji je i u usporedbi s drugim zemljama regije. To je jasno iz usporedbe makedonskih plaća s onima u tekstilnom sektoru u Hrvatskoj, gdje je stvarna plaća iznosi prosječno 330 eura, ili Sloveniji, gdje je osnovna stopa minimalne plaće za tekstilne radnice 600 eura.

Dvostruko potlačivanje radnica

Uzmemo li u obzir da je mjesečna potrošačka košarica u ožujku 2014. za četveročlanu obitelj iznosila 32.133 dinara, dakle 519 eura mjesečno, ne bi nas trebalo čuditi što su mnogi radnici tekstilne industrije s prosječnom plaćom od 179 eura, uz posao u tvornici, primorani na traženje dodatnih poslova (obično u poljoprivredi: uzgoju duhana, povrća i voća) kako bi preživjeli. Nadalje, u zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti 30%, radnici se trude zadržati i loša radna mjesta (na kojima su ponižavani, maltretirani, rade pod stresom, bez plaćenih prekovremenih) jer je novo radno mjesto gotovo nemoguće dobiti. Pa čak i kad plaće kasne dva, tri ili čak pet mjeseci, radnici se ne prestaju nadati da će plaće u jednom trenutku ipak stići.

Situacija je osobito teška ženama, a 86,5% zaposlenih u makedonskoj tekstilnoj industriji čine žene. Naglašavam rodni faktor, jer uz sve spomenute uvjete rada u tekstilnoj industriji, patrijarhat dodatno osjetno otežava život žena u Makedoniji kroz već uspostavljenu polarizaciju rodnih uloga u kojima se očekuje da žena obavlja najveći dio kućanskog rada. Ona čisti, kuha, posvećena je majka i dobra supruga. Uza sve to, na poslu je ponižena i zlostavljana radnica čija će plaća možda stići (a ako stigne nije dovoljna), a možda i neće. Premda se situacija po pitanju emancipacije žena donekle mijenja, one su i dalje diskriminirane i gurane u sferu doma, izvan sfere javnog i društvenog. U trećem tromjesečju prethodne godine 60,5% ukupne radno aktivne muške populacije bilo je zaposleno, dok je postotak zaposlenih žena iznosio 39,5%. Poslovi koje žene rade često su nesigurni, privremeni i loše plaćeni.

Uz male plaće, država je također prepreka u sindikalnom organiziranju i ostvarivanju osnovnog ustavnog prava na štrajk. U Makedoniji radnici ne mogu legalno organizirati štrajk ako nisu u sindikatu. A čak i ako uspiju organizirati štrajk, on može početi tek kada se pokrene procedura mirenja, za koju nema propisanog vremenskog okvira. Poslodavac dakle može odgađati mirenje u nedogled.

Ovakvu atmosferu dodatno podgrijava sveprisutni nacionalizam na kojeg nisu imuni ni veliki sindikati koji na ovako postavljenoj pozornici postaju instrumenti političkih elita. Jaki sindikat koji bi se kvalitetno zalagao za prava tekstilnih radnica u Makedoniji ne postoji. Radnice su prepuštene samovolji vlasnika tvornica, a država se pravi kao da ništa od toga nije njezin problem.

S engleskog prevela Milena Ostojić