Uspostava nominalnih socijalističkih režima u 20. stoljeću na periferiji kapitalizma i u slabije razvijenim zemljama na više je načina pridonijela današnjem shvaćanju socijalizma. Ako ne nužno shvaćanju, onda barem prvim asocijacijama. Među te asocijacije definitivno spadaju industrijalizacija i industrija općenito. To i ne čudi previše s obzirom na to da je glavni cilj socijalističkih vlasti u tim brojnim perifernim zemljama bila industrijalizacija kao svojevrstan sinonim za modernizaciju. Međutim, industrijalizacija se događala i u kapitalističkim zemljama i u njoj ne postoji ništa inherentno socijalističko.
Ono što pak razlikuje socijalističku modernizaciju od one kapitalističke jesu političko obećanje, koordinirani i planirani proces i sama činjenica da je ta modernizacija konkurirala kapitalističkoj. Obećanje, koordinacija i konkurencija nužno su sa sobom povlačili i političku simboliku – od slavljenja radničke produktivnosti do dostizanja infrastrukturnog komfora – koja je socijalizam vezala prvenstveno u industrijsko-modernizacijski iskorak. Stoga ne čudi da i u našem kontekstu takozvana boomerska ljevica jugoslavenski socijalistički projekt u priličnoj mjeri brani lokalnim ili obiteljskim klasnim skokom kao učinkom industrijalizacije i modernizacije. To političko nasljeđe u priličnoj mjeri oblikuje i, ma u kojoj fazi artikulacije bili, suvremene prijedloge lijevih ekonomskih politika.
Pored tog socijalističkog nasljeđa, promoviranje industrijskih politika i reindustrijalizacije zasniva se na tome što ti sektori, za razliku od uslužnih, značajno pridonose rastu produktivnosti i što industrijske politike omogućuju šire oblikovanje društva po političkim zamislima. A ključan impuls novim reindustrijalizacijskim idejama i prijedlozima predstavljaju klimatske promjene i nužna dekarbonizacija industrije. O teorijskoj kompleksnosti i političkim tenzijama koje prate te ideje i prijedloge svjedoče burne reakcije na ovotjedni članak američkog sociologa Dylan Rileya na Sidecaru. Te su se reakcije uglavnom mogle pratiti na Twitteru u obliku brojnih tvitova, komentara i threadova koje su ispisivali razni ekonomisti, sociolozi i politički teoretičari. Iako rasprave na društvenim mrežama sugeriraju nižu razinu ozbiljnosti i višu razinu osobnog upliva, često sa sobom nose i brojne “viškove” koji redovito izostaju u reguliranim raspravama u knjigama, časopisima ili na portalima. Naime, u tim raspravama su argumentacije uglavnom ispeglane, strogo kontrolirane i, paradoksalno, manje ambiciozne. Rasprave na Twitteru znaju biti puno inspirativnije: više se riskira, koristi se jezik koji nije filtriran akademskim procedurama i možemo se “poistovjetiti” s razvojem ideja – konkretnije, vidimo iz prve ruke da ljudi iz čijih knjiga učimo unatoč obimnijim resursima imaju slične kognitivne probleme kao i mi.
No, vratimo se Rileyu. Radi se o kratkom i provokativnom tekstu podnaslovljenom “Protiv ‘industrijske politike”. Riley, dakle, smatra da su industrijske politike u suvremenom kapitalizmu promašene i da ljevica ne bi smjela sudjelovati u takvim rabotama. Osnovna premisa od koje kreće jest da su glavni problemi suvremenog kapitalizma prekomjerni industrijski kapaciteti. S obzirom na to kapitalistima se ne isplati ulagati u nove industrijske pogone zbog zasićenosti tržišta, a državno miješanje bi vodilo u “politički kapitalizam” s brojnim nepoželjnim posljedicama. Naprosto, smatra Riley, strukturna logika kapitalizma koja je dovela prekomjernih kapaciteta i slabih prilika za profitabilno ulaganje svaku industrijsku politiku čini izlišnom. Ono što planetu i ljudima treba, smatra Riley, jest slabo profitabilno ulaganje u skrb, edukaciju i restauraciju okoliša za što kapital nije sposoban jer se kosi s njegovom racionalnošću. Drugim riječima, Riley zaziva revoluciju.
Reakcije su bile prilično burne. Najžešće prozivke su uglavnom išle u smjeru avanturizma, nepoznavanja globalne ekonomije i nonšalantnog baratanja pojmovima. Oni nešto pomirljiviji su ukazivali, na primjer, na to da se prekomjerni kapaciteti ne mogu pripisivati kapitalizmu kao takvom već pojedinim sektorima ili da ukazivanje na probleme reformizma ne vodi nužno do zaključka da bi revolucija riješila te probleme. O političkoj izvedivosti da ne govorimo. Branitelji Rileya su najoštrije napadače među kojima su dominirali lijevi ekonomisti koji se bave financijama uglavnom optuživali da su liberalni tehnokrati koji svojim ekspertizama maskiraju političke alibije. Rasprava je, zasad, čini se okopnila, a ovdje smo ju ukratko skicirali kako bi, u kombinaciji sa spomenutim povijesnim nasljeđem, uputili na ključni problem lijevih ekonomskih politika kad je riječ o njihovoj incijalnoj konceptualizaciji. Radi se zapravo o paradoksu s kojim ljevica mora živjeti: da bi postala društveno atraktivna i uvjerljiva mora ponuditi ekonomsku i industrijsku politiku koja bi trebala pokazati da zna kapitalizmom upravljati bolje od kapitalista i njihovih političkih šefova sala, a barem načelno se njeno djelovanje zasniva na ideji da kapitalizam kao ekonomski sistem ne funkcionira i ne može odgovoriti na društvene potrebe. Izgleda da se barem malo moramo praviti ludi.