Postoji određeni paradoks u činjenici da mnoge bivše socijalističke zemlje danas imaju ogromnih problema sa stambenim zbrinjavanjem svojih populacija. Poprilično egalitarno distribuiran stambeni fond naslijeđen iz socijalizma, trebao je u kombinaciji s politikama socijalne stanogradnje i državne regulacije tržišta nekretnina biti jamstvo za relativno lako zadovoljavanje potrebe za krovom nad glavom. Usprkos barem donekle povoljnoj startnoj poziciji, postsocijalističke zemlje su se uglavnom odlučile za potpunu deregulaciju ovoga sektora. Prepuštene tržištu, cijene stanova i stanarina vinule su se u nebo, osobito u velikim gradovima. Dok su zapadne metropole poput Beča ili Berlina nastavile strogu regulaciju cijena stanarina i prava najmoprimaca, na istoku su se primjenjivali najrigidniji oblici tržišne regulacije stambenog pitanja. Posljedica je ta da se srednje klase u tim zemljama danas lome pod teretom visokih rata stambenih kredita, dok niže klase ne mogu ni sanjati o tome da će ikada doći do sigurnog krova nad glavom, ukoliko ga nisu naslijedili.
Ovotjedni temat bit će posvećen pitanju kako se ovaj problem reflektira na život jedne specifične populacije – studenata. Jasno, jednako pravo pristupa visokom obrazovanju podrazumijeva suočavanje s različitim problemima. Školarine su vjerojatno najvidljiviji od njih i na njega je najčešće usmjeren studentski aktivizam. Njihovo je ukidanje jedan od koraka prema pravednijoj raspodjeli šansi za obrazovnim uspjehom, no one nikako nisu jedini problem. Obrazovni sustav će i bez školarina biti mjesto perpetuiranja društvenih nejednakosti, jer školarine predstavljaju samo dio izdataka studenata ili njihovih uzdržavatelja. Među najvećim izdacima studentskog života je stanovanje. A upravo se na pitanju studentskog stanovanja prelama nekoliko važnih društvenih problema, od krize stanovanja do zapostavljanja socijalno deprivilegiranih dijelova društva, što se u konkretnom primjeru očituje kroz davanje prednosti kriteriju izvrsnosti ispred socioekonomskih kriterija pri dodjeljivanju mjesta u studentskim domovima.
Na studente se posebno neugodno odražava i generalni problem nedostatka adekvatnog i cjenovno pristupačnog stanovanja – oni su “populacija u tranzitu” pa su u tom smislu prilagodljiviji i tolerantniji, spremniji da prihvate loše plaćen studentski posao ili podstanarski život u vrlo teškim uvjetima. Pitanje studentskog smještaja često neće biti shvaćeno kao ozbiljan problem: među studentskim aktivistima jer uvijek postoji preči problem (primjerice, u Zagrebu je to i dalje neriješena kriza Sveučilišta), a u širim krugovima, s romantiziranom, nerijetko karikiranom predodžbom studentskog života, zbog spomenute činjenice da se radi o privremenom životnom periodu. Stoga je na studentima samo da to nekako prežive – baš kao što im savjetuju studentski portali: “Preživite mjesec sa skromnim studentskim budžetom!”, “Preživite u studentskom domu!”, “Nađite super stan i normalnog stanodavca!”
Uspoređujući uvjete studentskog stanovanja u posttranzicijskoj Hrvatskoj, Rumunjskoj i Makedoniji, izlučili smo nekoliko zajedničkih točaka: nedovoljni kapaciteti u studentskim domovima, nepostojanje ili podcjenjivanje socijalnih kriterija pri dodjeli smještaja te nereguliranost i visoke cijene privatnog smještaja. Htjeli bismo ukazati i na to da je – osim u ovo doba godine, prije početka nove akademske godine, kada brojni studenti dobivaju rezultate natječaja za smještaj u studentskim domovima, pa uz specijalizirane studentske portale i poneki mainstream medij izvijesti o problemu studentskog životnog prostora – taj aspekt studentskog života neopravdano zanemaren, iako i dalje predstavlja jednu od ključnih prepreka za studiranje siromašnoj djeci iz provincije. Također treba istaknuti da studentski život sve manje predstavlja privremeno, izvanredno razdoblje života: on je samo prva faza na putu permanentne materijalne nesigurnosti obilježene stambenim kreditima, lošim uvjetima stanovanja, slabo plaćenim prekarnim radom, nedostupnim i skupim zdravstvenim uslugama itd.