Studentsko stanovanje u doba poduzetničkih sveučilišta

Foto: AFP / Daniel Mihailescu
Foto: AFP / Daniel Mihailescu

Studiranje u velikim rumunjskim gradovima donosi znatne financijske brige studentima koji u njima nemaju prebivalište. Dok među tim gradovima postoje veće ili manje razlike koje se odnose na studentski smještaj, primjerice u uvjetima stanovanja ili cijenama, važnije je istaknuti da studenti na svim rumunjskim univerzitetima osjećaju posljedice kako komercijalizacije školstva, tako i tržišne regulacije problema stanovanja.

Nakon pada socijalizma, stambena situacija u Rumunjskoj se drastično pogoršala. Stambene jedinice koje su bile u državnom vlasništvu privatizirane su (naravno, kupci su većinom bili bivši “stanari” tih državnih stanova), a uslijed šok terapije koja je vrlo brzo uslijedila nije se puno gradilo. Devedesete godine su tako obilježene stagnacijom stambenog fonda, dok je dvijetisućitih, ulaskom Rumunjske u Europsku uniju, građevinski sektor živnuo. Blagi porast životnog standarda i rastuća potražnja za stanovima išli su na ruku privatnim građevinskim firmama. Ubrzo je izbijanjem ekonomske krize zaustavljena ekspanzija ovog sektora. Prihodi radnika i umirovljenika smanjili su se za 25 posto, mnogi su se suočili s nemogućnošću otplaćivanja stambenih kredita, a generalni problem nedostatka stambenog prostora ostao je neriješen. On se itekako odražava i na studentsku populaciju, osobito u kontekstu u kojemu su univerziteti sve više okrenuti tržištu i sve se manje na obrazovanje gleda kao na javno dobro.

Svi prestižni i mladima privlačni rumunjski univerziteti nalaze se u gradovima koji su prema izvještaju Svjetske banke iz 2008. kategorizirani kao stupovi rasta rumunjske ekonomije. Tako najveći dio studenata gravitira univerzitetima u Cluju, Temišvaru ili Iaşiju, gradovima koji nemaju samo važnu ekonomsku funkciju, već i status tradicionalnih historijskih “metropola”. Ti gradovi su znatno atraktivniji za studentsku populaciju nego li radnički gradovi razvijeni u socijalizmu (primjerice Pioleşti, Galați, Brașov). Tako trenutni razmještaj univerziteta ima svoje korijene u nejednakom historijskom razvoju zemlje. Danas se ta nejednakost očituje u tome što samo deset od 42 okruga proizvode oko 60 posto BDP-a i zapošljava oko 85 posto radne snage. Ako BDP po glavi stanovnika uzmemo kao pokazatelj razvijenosti rumunjskih gradova, tada bismo razvijenijim mogli smatrati one s 10 tisuća eura per capita, a siromašnijim i slabije razvijenim one sa skromnim iznosom od tri tisuće eura per capita.

Studiranje u Cluju, najskupljem rumunjskom gradu

Cluj je drugi po veličini grad u Rumunjskoj, odmah iza Bukurešta i iznimno je privlačan mladima zbog svoje živahne umjetničke i kulturno-društvene scene. U njemu se nalazi jedan od najboljih rumunjskih univerziteta, BabeșBolyai (UBB), najveći po broju upisanih studenata – 360 tisuća studenata na dvadeset i jednom fakultetu. Na sve njih ide 12 tisuća mjesta (ne soba) u domovima UBB-a, što je najblaže rečeno, nedovoljno. Smještajni kapaciteti se gotovo uopće nisu povećali već trideset godina, a broj upisanih studenata nakon pada režima se utrostručio. Radi se o transformaciji univerziteta u “tvornicu diploma”, kako se često naziva zaokret prema poduzetništvu u visokom školstvu i shvaćanje studenata kao klijenata, a ne korisnika javnih usluga i socijalnih usluga.

Iako je Rumunjska zemlja s najmanje visoko obrazovanih među 27 članica EU-a, marketizacija obrazovanja i inflacija broja studenata proširila je nostalgiju za meritokratskim elementima socijalističkog sistema u kojem su samo “najbolji” (a ne najbogatiji) završavali na fakultetima. Nadalje, kao posljedica velike antikorupcijske kampanje vezane uz završni ispit nakon srednje škole (BAC) koji je potrebno proći za upis na fakultet, te uslijed demografskog pada, broj upisanih studenata pao je za gotovo 50 posto od početka ekonomske krize 2008. Iako javni univerziteti zarađuju na upisanim studenatima, oni ne ulažu u gradnju novih studentskih domova i ne rade na proširenju dostupnosti subvencioniranog smještaja. To znači da je dobar dio studenata primoran tražiti privatni smještaj, što u nekim gradovima, primjerice u Cluju, doprinosi snažnoj ekspanziji potražnje za privatnim smještajem i rastu cijena. Tako je Cluj nedavno sa svojim vrtoglavim cijenama (najma i kupovine) stanova premašio i Bukurešt, što je rezultiralo pokretanjem prvog udruženja podstanara u Rumunjskoj.

Većina domova koju UBB osigurava bila je obnavljana i više ne izgleda sablasno, ali uvjeti stanovanja ostali su nepodnošljivi jer većina domova podrazumijeva smještaj u četverokrevetnim sobama sa samo jednom zajedničkom kuhinjom i kupaonicom na cijelom katu, odnosno na osamdesetak ljudi. Takav smještaj student plaća oko 25 eura mjesečno, a cijena raste kada se životni uvjeti ondje malo unaprijede. Za dvokrevetnu sobu s malom kuhinjom i zajedničkom kupaonicom cijena varira – od 35 do 80 eura dok najjeftinija soba u privatnom najmu (jedna od četiri u četverosobnom stanu) ne može koštati manje od 150 eura, bez uključenih režija koje su inače troškovi oko kojih korisnici domova ne moraju brinuti.

Nadalje, pravo na smještaj u domu imaju samo studenti čije školovanje “subvencionira” država, dakle oni koji ne plaćaju školarine, ili socijalno ugroženi studenti. Većina studenata koja ima obavezu plaćanja školarine mora svoj smještaj tražiti po privatnim domovima ili kod privatnih iznajmljivača. Dakle, privatni studentski domovi mogu biti opcija, i ondje su uvjeti života najčešće sređeniji nego u javnim, ali oni su, naravno, skuplji. U slučaju Cluja, koliko god život u studentskim domovima bio daleko od idealnog, njihovi skromni kapaciteti za većinu i dalje predstavljaju puno bolje rješenje od dereguliranog rentijerskog tržišta u gradu s najvećim životnim troškovima u zemlji.

Kronični nedostatak smještaja

Situacija u Bukureštu ne razlikuje se drastično i također je određena fundamentalnim problemom nedovoljnih smještajnih kapaciteta studentskih domova. U glavnom gradu Rumunjske studira nešto iznad 200 tisuća studenata, dok je mjesto u državnom studentskom domu osigurano za njih tek 35 tisuća te još par tisuća u privatnom. Očigledno, razlika između ponude i potražnje je ogromna. Dok su cijene i uvjeti javnih domova prilično slični onima iz Cluja koje smo gore opisali, privatni domovi se ističu boljim uvjetima, ali i višim cijenama. Ondje se za sobu za jednu osobu u privatnom domu plaća oko 250 eura mjesečno. Zanimljivo, toliko se plaća i za iznajmljeni jednosobni stan, s tom razlikom da u privatnom domu nema dodatnih troškova poput komunalija i režija. Kako ti privatni domovi nude i pogodnosti poput praonice, kantine ili parkirnih mjesta, unatoč visokoj cijeni, ispadaju podnošljivija opcija od privatnih stanova.

Slično je i u Temišvaru i Iaşiju, preostalim povijesno važnim univerzitetskim središtima: dok u Temišvaru studira 40 tisuća studenata, a samo je za 10 tisuća osiguran studentski dom (opet uz mali broj mjesta u privatnim domovima), Iaşi ima preko 50 tisuća studenata, a nudi 20 tisuća kreveta. Oduzmimo, dakako, studente koji studiraju u mjestu stanovanja i svejedno ćemo imati tisuće, ako ne i desetke tisuća studenata koji su prisiljeni privatno iznajmljivati. Čak i kada razlika između ponude i potražnje nije spektakularno velika, trebamo uzeti u obzir da se studenti često samoeliminiraju iz procesa natjecanja za subvencionirani smještaj jer ih obeshrabruje kvota i kriteriji odabira koji često u prvi plan stavljaju prosjek ocjena po semestru, dok socioekonomski kriteriji igraju marginalnu ulogu.

Zaključno, ako razmotrimo činjenicu da se na državnoj razini nudi, prema podacima Ministarstva obrazovanja, oko 107 tisuća mjesta u javnim studentskim smještajima, a da studira preko 530 tisuća studenata, zamijetit ćemo ogroman jaz između trenutne potrebe i onog što je ponuđeno. Potreba za javnim ulaganjem u stambenu infrastrukturu namijenjenu studentima je ogromna. Ona je odraz dva problema. Prvi je izuzetno niska razina ulaganja u obrazovni sustav uopće. Iako je načelna odluka da se za obrazovanje izdvaja 6 posto BDP-a, iz godine u godinu političari to uspijevaju srozati na između 2 i 3,7 posto, smještajući tako Rumunjsku na zadnje mjesto među zemljama Europske unije po investiranju u obrazovanje. Drugi problem se krije u ideološkom pomaku u razumijevanju obrazovnog procesa, kojeg se više ne percipira kao javno dobro već kao profitno usmjerenu uslužnu djelatnost. Rezultat djelovanja tih faktora je otužna i depresivna slika rumunjskog studentskog stanovanja.

S engleskog prevela Anja Vladisavljević