Socijalno neosjetljivo studentsko stanovanje

Foto: Facebook
Foto: Facebook

Uvjerljivost mita o obrazovanju kao polju određenom meritokratskim kriterijima blijedi uslijed snažnih procesa komercijalizacije školstva. Ta je tendencija itekako vidljiva u hrvatskom visokom školstvu, gdje, unatoč popularnom dojmu da “danas svatko može studirati”, jačaju mehanizmi isključivanja socijalno deprivilegiranih.

Potreba za stalnim mjestom stanovanja danas je najčešće predstavljena kao individualna potreba do čijeg se zadovoljenja dolazi putem tržišta. Stan je poput bilo kojeg drugog ekonomskog resursa nešto što se kupuje, prodaje ili iznajmljuje sukladno trenutno važećim tržišnim uvjetima. Dok za jedne predstavlja izvor profita i kontrole, za druge je stanovanje ekonomski teret. Rješavanje stambenog pitanja krucijalno je za studente koji bi željeli studirati izvan mjesta prebivališta te predstavlja prepreku u odlasku na studij onima među njima koji potječu iz obitelji slabijeg financijskog stanja. Tijekom studija ova stavka je izvor stalnog stresa i anksioznosti zbog neprekidnog kalkuliranja vezanog za mogućnosti vlastitih uzdržavatelja, kombiniranja posla i studija, iščekivanja rezultata natječaja za smještaj u domu i smišljanja alternative u slučaju da taj zahtjev bude odbijen.

Iako je taj udio malen, dio problema studentskog smještaja rješava država, prije svega kroz mrežu javnih studentskih domova. No pravo na taj tip smještaja u Hrvatskoj imaju samo redoviti studenti, dok ga više od 40 tisuća (27,6 posto studentske populacije u 2015./2016.) izvanrednih studenata ne ostvaruje, bez obzira na to što mnogi od njih pripadaju socijalno ugroženim skupinama. Podjednako će iz utrke ispasti i oni za koje se pokaže da imaju određenu anomaliju u poštivanju strogih procedura bolonjskog programa, npr. nisu skupili dovoljan broj ECTS-bodova, mijenjali su studij ili su upisali mirovanje godine.

Premda bi stanovanje u domu trebalo biti financijski oslonac studentima koji dolaze iz materijalno ugroženijih obitelji, kriteriji za dodjelu tog benefita poprilično su socijalno neosjetljivi: prilikom apliciranja na natječaje najviše se bodova prikupi na temelju izvrsnosti i prosjeka ocjena, a bodovi koji se mogu dobiti na osnovu posebnog socio-ekonomskog statusa dolaze tek kao dodatni. K tome, prethodnih su godina neki od kriterija bodovanja po socijalnom statusu izbačeni iz natječaja, npr. više se ne dodjeljuju bodovi za svakog nezaposlenog roditelja. Istraživanje EUROSTUDENT (2011.) pokazuje da su u studentskim domovima znatno češće smješteni studenti sveučilišnih studija (koji uglavnom dolaze iz obitelji srednjih i viših primanja), čiji su troškovi manji nego troškovi studenata stručnih studija, izvanrednih studenata, studenata s djecom. Iz svega ovoga vidimo da je natječaj za dom zapravo dopunski mehanizam klasno determiniranom obrazovnom sustavu koji samo perpetuira klasne nejednakosti u društvu, umjesto da ih pokušava reducirati.

Produbljivanje klasnih razlika

Studentski dom trebao bi studentima osigurati pristojno okruženje za učenje i olakšati probleme s kućnim budžetom, no razlike u kvaliteti smještaja variraju od objekta do objekta, od grada do grada, a cijene, ovisno o gradu, dostižu i cijene najma privatnog stana. Smještajni objekti razlikuju se po kategorijama – niža kategorija ima nižu cijenu i nižu kvalitetu, a studenti se raspoređuju sukladno broju bodova – oni s većim brojem bodova (odnosno, oni s većim prosjekom ocjena) dobivaju bolji smještaj. Takav pak način raspodjele dodatno pridonosi socijalnom raslojavanju među studentima.

Uz to dodajmo da smještajni kapaciteti studentskih domova ni izdaleka nisu dovoljni da pokriju potražnju, npr. ukupni kapacitet zagrebačkih domova namijenjen redovitim studentima je 6.952 mjesta, a na ovogodišnji natječaj pristigla je 9.891 molba. U Hrvatskoj studentski domovi nude ukupno 11.332 mjesta u 12 gradova, a nedostatak smještajnih kapaciteta pokušava se nadomjestiti tako što se dijelu studenata omogućava smještaj i u slobodnim kapacitetima učeničkih domova – no radi se o tek 1.326 mjesta na razini Hrvatske. Pored toga Ministarstvo znanosti i obrazovanja svake godine putem natječaja dodjeljuje subvenciju u iznosu od 200 kuna mjesečno određenom broju studenata podstanara. Kriteriji su isti kao kriteriji natječaja za dom, broj potpora je jako mali (ukupno 2.035 podijeljenih potpora na 11 gradova), a iznos gotovo zanemariv naspram cijena smještaja. Manjak smještajnih kapaciteta puno je očigledniji, a konkurencija veća u manjim gradovima, gdje se studenti često i ne prijavljuju na natječaj, uvjereni da ne mogu konkurirati.

U Osijeku, četvrtom po veličini gradu u Hrvatskoj, studira oko 10 posto ukupne hrvatske studentske populacije (17 tisuća studenata). Osječko sveučilište ima dva studentska doma – unatoč nedavnim obnovama starijeg doma (koji sada izgleda novije), među tamošnjim studentima oni su poznati kao “stari” i “novi” – s ukupno nešto više od 600 mjesta naspram 1.700 prijavljenih na natječaj za 2017./2018. godinu. U “starom” je domu nedavnom obnovom kapacitet smanjen s 256 na 193 mjesta zbog ugrađivanja kupaonica između dvaju soba umjesto dotadašnjih zajedničkih po katu. Osim toga, nakon obnove studenti su ostali zatečeni značajnim poskupljenjem: mjesečno iznosi 500 kn, umjesto dosadašnjih 300 kn (dakle 70-ak eura umjesto 40). “Novi” dom je uvijek slovio kao solidan, ali je loše održavan: prozori koji se ne mogu otvoriti, začepljeni odvodi, problemi s ventilacijom i grijanjem, nestanci tople vode i sl. bili su česta pojava. Međutim, za mnoge kojima je teško podnositi troškove privatnog stana prihvatljivija opcija bi bili ovakvi, lošiji, uvjeti za manju cijenu.

Studentsko podstanarstvo – uvod u muku stanovanja

Onima koji nisu imali sreću ostvariti pravo na smještaj u domu preostaje potraga za privatnim smještajem. Ako se još malo zadržimo na slučaju grada Osijeka, najskuplja varijanta, živjeti kao samac podstanar, znači plaćanje stana od tisuću do tisuću petsto kuna bez troškova režija. Druga, nešto prihvatljivija opcija, je dijeliti stan s drugim studentima, jer cijena stanarine iznosi oko 100 eura po osobi plus troškovi režija, što bi sve skupa bilo oko 1.000 kuna mjesečno. Treća opcija je unajmiti sobu u privatnom stanu – cijene se kreću od 70 eura bez režija pa rastu i do 150 eura, ponekad uz uključene troškove režija, a ponekad bez njih, što ovisi o različitim faktorima. Otegotna okolnost pri pronalaženju stana je lokacija, jer su stanovi skuplji što su bliže centru grada, a većina fakulteta se nalazi ili u blizini centra ili na kampusu. Viša cijena vrlo često ne podrazumijeva siguran i kvalitetan smještaj – to je vrlo teško regulirati i ovisi o svakom iznajmljivaču ponaosob.

Traženje studentskog smještaja u privatnom aranžmanu nerijetko se pretvori u dugotrajan i mukotrpan posao. Studenti doživljavaju razna, uglavnom neugodna iznenađenja – fotografije s oglasa razlikuju se od stvarnog stanja, stanovi znaju biti zapušteni i prljavi, bez adekvatnog namještaja i nekih bitnih kućanskih aparata, bez interneta, s jako lošim toplinskim rješenjima za zimu, bez zvučne izolacije i sl. Nekolicina studenata preko ljeta u gradu ostaje raditi, a oni koji si ne mogu priuštiti plaćanje punog iznosa stanarine za čuvanje stana odlaze u svoje prebivalište i traže stan netom prije početka nove akademske godine, kada je potražnja najveća. Budući da su u isto vrijeme jesenski ispitni rokovi, studenti su često zbog nužnosti hitnog pronalaska smještaja prinuđeni na prihvaćanje niskokvalitetnog stana i uvjeta koji im se u tom trenutku nude. Dodatan problem koji se pojavljuje u više gradova jest da velik broj stanodavaca ne želi prijaviti studenta kao podstanara, a bez sklopljenog ugovora student ne može ostvariti pravo na spomenutu naknadu za podstanarstvo.

Bezbroj je takvih primjera pa priče o lošim iskustvima neprestano cirkuliraju studentskim medijima ili na društvenim mrežama među studentskom populacijom. Studentske/podstanarske grupe razvile su novi tip solidarnosti – postoje posebne stranice na društvenim mrežama gdje je moguće podijeliti podstanarska iskustva, upozoriti na loše stanodavce i slično. Iako takva rješenja izgledaju vrlo praktično, ona ne mogu zahvatiti srž problema. Loše prakse iznajmljivača pokazuju apsurdnost prepuštanja tržištu zadovoljavanja ove elementarne potrebe.

Studentski problemi u turističkim gradovima

Standardna priča nedostatka smještajnih kapaciteta u svim hrvatskim sveučilišnim gradovima, posebno je izražena u gradovima na jadranskoj obali – Puli, Rijeci, Splitu ili Zadru. Riječki studentski domovi puno su povoljniji od privatnog smještaja – najjeftinije sobe u privatnom stanu su preko 100 eura bez uključenih režija, a cijene idu sve do 170 eura. Prosječne cijene iznajmljivanja stana kreću se od 300 do 400 eura. Situacija je slična kao i u drugim gradovima – omjer cijene i kvalitete nije usklađen, a bolja lokacija (blizina mora ili centra) znači veću cijenu. Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli studira 3,5 tisuće studenata, a kapacitet visoko opremljenog studentskog doma izgrađenog 2015. je 136 mjesta. Cijena je prilično visoka – nešto malo ispod 100 eura, no najam privatnih stanova još je viši, minimalno 150 eura po studentu. Slična je situacija u Zadru – grad nudi 190 mjesta u Studentskom domu Sveučilišta u Zadru i 76 mjesta u Srednjoškolskom đačkom domu Zadar na otprilike pet tisuća studenata.

Osim što je jako teško naći stan u kojemu se može ostati preko cijele godine, najam stana u turističkoj zoni najčešće uvjetuje iseljavanje i organizacijske poteškoće koje ono nosi sa sobom prije ili za vrijeme ljetnih ispitnih rokova. Nadalje, stanovi u priobalnim gradovima najčešće su prilagođeni za iznajmljivanje turistima tijekom ljetne sezone, pa često nemaju adekvatan sustav grijanja potreban zimi. Isto tako, ni studenti u domovima nisu pošteđeni poteškoća oko iseljavanja (i ponovnog useljavanja) svake godine, jer su cijene smještaja za ljetne mjesece (od sredine srpnja do kraja kolovoza) puno više. Primjerice, cijena ljetnog smještaja u Osijeku, koji čak ni nije turističko mjesto, iznosi 875 kuna za mjesec dana, a domovi u tom periodu ne nude ni osnovne sadržaje poput menze i praonice rublja.

Zanemarivanje najvišeg troška studiranja

Gore spomenuto istraživanje EUROSTUDENT navodi da studentski troškovi iznose prosječno 15.755 kuna po semestru, a najviše se izdvaja za troškove smještaja i prehrane. Zbog visokih cijena smještaja i natječaja koji omogućavaju da dom dobiju oni kojima zapravo nije potreban, razvija se crno tržište, odnosno preprodaja mjesta u domovima, što je opet dosta jeftinija opcija od privatnog stana. Npr. u Zagrebu je moguće otkupiti od nekoga mjesto u domu za cijenu između 4.000 i 6.000 kuna te tijekom akademske godine uplaćivati upravi redovnu mjesečnu stanarinu. K tome, sankcije u slučaju razotkrivanja trgovanja nisu pretjerane.

Rasprostranjenost navedenih problema – kroničan nedostatak smještajnih kapaciteta, socijalno neosjetljivi kriteriji natječaja, neadekvatna opremljenost, nepostojanje planske politike obnove i izgradnje novih kapaciteta, pojava crnog tržišta, gotovo nikakva potpora države, niske i nedovoljne subvencije za podstanarstvo, neusklađen omjer cijene i kvalitete stanova, izostanak neke vrste kontrole stanova koji se izdaju studentima – ukazuju na to da bit problematike nije u “lijenim” i “nesposobnim” pojedincima koji se ne uspijevaju izboriti za krov nad glavom. Nego u komercijaliziranom obrazovnom sustavu koji favorizira tzv. otoke izvrsnosti, zanemaruje socioekonomsku dimenziju koja uvjetuje uspjeh pojedinaca i svojim mehanizmima dodatno produbljuje nejednakost šansi u pristupu obrazovanju.