društvo
Srbija
tema

Izbjeglička kriza gurnuta pod tepih

Foto: Attila Kisbenedek

Iako je većina predstavnika Europske unije već odavno zadovoljno konstatirala kako je “izbjeglička kriza” riješena, to je uvjerenje znatno slabije u tzv. tranzitnim zemljama. Među njima je i Srbija, koja se nalazi između čekića zapadnoeuropske indiferencije i nakovnja antiizbjegličke represije režima u susjednoj Mađarskoj.

Početkom marta ove godine u Mađarskoj je usvojen zakon prema kome migranti/kinje i izbeglice s Bliskog istoka (kao i sa Srednjeg istoka i iz Afrike), ukoliko traže azil u Mađarskoj, moraju biti obavezno zatvarani u namenskim objektima u tzv. tranzitnoj zoni, sve dok se proces (ne)odobravanja azila ne završi. Krajem marta i uprkos apelima, pre svih, aktera/ki civilnog društva da ovaj zakon ne bude stavljen u dejstvo, Mađarska je počela s njegovim sprovođenjem. Fašistoidni pejzaž višestrukih žilet-žica na srpsko-mađarskoj granici, mađarskog aparata (pri)sile na gotovs nasuprot izmučenim ne-Evropljanima i ne-Evropljankama s druge strane ograde, koji u “tvrđavi Evropi” vide pribežište od rata, razaranja i katastrofalnih uslova života (ili smrti?) “kod kuće”, upotpunjen je sa tačno 324 kontejnera za smeštaj tražitelja/ki azila.

Takozvana izbeglička kriza – sa stanovišta Evrope, krizna pre svega zbog islamske i islamističke pretnje “evropskim vrednostima” i “evropskoj civilizaciji”, a ne zbog, blago rečeno, krize koju već treću godinu zaredom najaktivnije proživljavaju upravo izbeglice – postala je, ironično rečeno, nekako passé. Drugim rečima, posvakodnevila se u dovoljnoj meri da ni incidenti u rasponu od brutalnog tretmana migranata/tkinja i izbeglica na državnim granicama do, s druge strane, terorističkih napada islamista u državama evropskog centra ne zadržavaju pažnju javnosti duže od nekoliko dana. Pritom je, u kontekstu “izbegličke krize” govoreći, o napadima islamista dosledno govoriti upravo kao o incidentima, a ne kao o nezaobilaznoj sastojnici aktuelnih procesa migracije u Evropu – što, naravno, ne čine bastioni “evropejstva” u ljudskom obličju, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, koji svoju fašistoidnu politiku prema migrantima/kinjama i izbeglicama pravda (i preporučuje!) kao jedinu održivu strategiju očuvanja hrišćanske i terorizma lišene Evrope. No, za razliku od terorističkih napada islamista, brutalno tretiranje migranata/tkinja i izbeglica postaje nepisano pravilo pre nego izuzetak od pravila njihovog tretmana – o čemu svedoči izveštaj koji je Oksfam, zajedno sa Beogradskim centrom za ljudska prava (BCHR) i Makedonskim udruženjem mladih pravnika (MYLA), objavio šestog aprila.

Zamka prihvatnih centara

U ovom izveštaju, naslovljenom “Opasna ‘igra'”, na osnovu intervjua sa ukupno 140 migranata/tkinja i izbeglica u Srbiji i Makedoniji, zabeleženo je sa kakvim se sve vidovima represije suočavaju oni koji Balkan vide prvenstveno kao tranzitno područje, a ne kao krajnje odredište. Uporno, međutim, balkanske države (p)ostaju prinudno krajnje odredište značajnog broja migranata/tkinja i izbeglica, s obzirom na činjenicu da se žičani bedemi “tvrđave Evrope” iznova izdižu i dograđuju, ostavljajući im samo jednu mogućnost – rečima mađarskih vlasti, “slobodan povratak u Hrvatsku ili Srbiju”.

Bez obzira na bolji tretman koji migranti/kinje i izbeglice imaju, recimo, u Srbiji u odnosu na Mađarsku, njihova stvarnost daleko je od ugodne. Intervjui daju i više nego rečit odgovor na često postavljano pitanje: “Zašto ne odu u prihvatne centre, ako im je već pružena ta mogućnost?” – budući da se veliki broj migranata/tkinja i izbeglica svojevoljno nalazi van prihvatnih centara. Registracija i zvanično “dodeljivanje” ljudi konkretnim centrima u praksi su više puta služili njihovoj deportaciji – ili, da budemo sasvim plastični: ostavljanju u nedođijama iako im je prethodno obećan i garantovan transport do prihvatnog centra, što je neretko bilo propraćeno oduzimanjem ili uništavanjem mobilnih telefona, oduzimanjem novca, teranjem da bez odeće i obuće pri niskim temperaturama pešače nazad do državne granice s koje su se zaputili bliže svojim krajnjim odredištima itd.

Formalne prepreke javljaju se u više vidova – od pomenutog izglasavanja i sprovođenja zakona koji dodatno traumatizuju migrante/kinje i izbeglice, preko poteškoća svojstvenih birokratiji, do neusaglašavanja pravnih sistema među pojedinim državama i svesnog zaobilaženja makar i one normirane humanosti. (Trenutno) mađarsko pravo dozvoljava da tek deset ljudi dnevno pređe srpsko-mađarsku granicu i uđe u sistem traženja azila; nakon učestalih odbijanja – koja, kako se pokazuje, nisu redovno propraćena konkretnim objašnjenjima zašto je neko odbijen – teško je ponovo ući u sistem traženja azila u Srbiji. (Trenutno) srbijansko pravo ne obuhvata programe spajanja porodice, izbeglice ne mogu dobiti putna dokumenta, a ni nastavak školovanja u Srbiji nije lako premostiv problem.

Opsesija “evropskim granicama”

Pokreću se, ipak, i neke vredne inicijative koje mogu doprineti većem uključivanju (i snažnijem osećanju uključenosti) izbeglica u srbijansko društvo. Tako je pri prihvatnom centru u Preševu otvorena škola za izbeglice uzrasta od 7 do 15, kao i za one starije od 15 godina, s namerom da se deci olakša ulazak i kretanje u obrazovnom sistemu Srbije, ukoliko njihovi roditelji u nekom trenutku zatraže azil u Srbiji. I deca-izbeglice koja su “balkanskom rutom” krenula bez roditelja uključuju se u školski sistem – kao, na primer, u OŠ “Branko Pešić” u Zemunu, gde od decembra prošle godine nastavu pohađaju deca smeštena u prihvatnom centru u Krnjači. Info park u blizini glavne autobuske stanice u Beogradu nešto više od godinu i po dana okuplja volontere/ke različitih lokalnih, regionalnih, evropskih i svetskih organizacija koji pružaju neposrednu pomoć i podršku migrantima/kinjama i izbeglicama, a projekti na tom tragu pokreću se i u drugim lokalnim samoupravama.

Uz državne instance, kakva je Komesarijat za izbeglice i migracije Republike Srbije, preko svetskih poput UNHCR-a i UNICEF-a, najveći je broj različitih aktera/ki civilnog društva, samoorganizovanih individua i kolektiva koji rade na ublažavanju teških posledica “izbegličke krize”, polazeći od samih migranata/tkinja i izbeglica kao onih koji te posledice najizrazitije osećaju. To nije ono što rade visoki promoteri “evropskih vrednosti”: državni (i partijski) zvaničnici nalik Viktoru Orbanu, zvaničnici OEBS-a, EU i drugi, koji su u svom stavu prema migrantima/kinjama i izbeglicama iz Azije i Afrike ili otvoreno fašistoidni, islamofobni i evrocentrični, ili sve te predrasude prema “Drugom” kanališu kroz opskurne formulacije o tobožnjoj jedinstvenoj i “evropskoj” Evropi: onoj koja se Orbanovom režimu nekoliko godina protivi tako što mu progledava kroz prste; onoj koja ne reaguje na apele o brutalnim (i manje brutalnim, ali svakako alarmantnim) kršenjima osnovnih principa ljudskosti i solidarnosti; onoj koja poziva na, citirajmo, “efikasniju zaštitu spoljnih granica EU kao preduslov za EU bez unutrašnjih međa”.

Dok god se Evropa bude solidarisala sa migrantima/kinjama i izbeglicama utvrđivanjem bedema na svetinji svojih državnih granica, poistovećivanjem muslimana/ki sa teroristima (tj. islama sa islamizmom) i neučešćem u zaustavljanju daljeg degradiranja i umiranja svih igrača/ica u “opasnoj ‘igri'”, “unutrašnje međe” samo će snažiti: kako one između nekih “nas” i nekih drugih “njih”, tako i one u pojedincima/kama, utemeljene na predrasudama, nepoznavanju i spolja indukovanom strahu. Postojeće međe ne rastvaraju se usponom novih, već isključivo rušenjem starih, otvorenošću i povezivanjem. Ili, kako su to zajedno uzvikivali demonstranti/kinje u ovogodišnjem osmomartovskom maršu, migranti/kinje i izbeglice: “Ne ogradama! Ne zatvorima! Stop deportacijama! Niko nije ilegalan!”