Na današnjoj sjednici hrvatske vlade konačno bi trebalo biti imenovano dugo najavljivano “Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću”. Posljedica je to pritisaka koje je proteklih godina trpjela vladajuća Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) zbog koketiranja njezinih članova i suradnika sa simbolima i tradicijom tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Nesklono tome da se nedvosmisleno ogradi od svih elemenata domaćeg povijesnog fašizma, aktualno vodstvo HDZ-a predložilo je da se sva otvorena povijesna pitanja konačno zatvore tobože neutralno i stručno – komisijom. Ta “sva pitanja” bi, umjesto fašizma, trebala uključivati primarno period socijalizma, jer su već i same najave osnivanja povjerenstva prije par mjeseci uključivale mogućnost da se na neki način kriminaliziraju simpatije prema toj ideologiji.
“Neutralna i stručna” procjena povijesti podrazumijeva da će cijeli proces voditi predstavnici nacionalnih institucija: akademije znanosti i umjetnosti, Ustavnog suda, raznih povijesnih instituta i sveučilišta. S obzirom na višedesetljetnu političku i kadrovsku hegemoniju HDZ-a, nikoga ne čudi da su se među predloženim komesarima za prošlost našli u pravilu ljudi bliski vladajućoj stranci. Uz pravnike i etičare (!?) u njemu bi trebao sudjelovati i određeni broj povjesničara, ali u pažljivo biranom omjeru, tako da oni neskloni vladajućima budu u uvjerljivoj manjini. Jedini povjesničar 20. stoljeća koji je simbolično trebao predstavljati liberalnu javnost, Hrvoje Klasić, već je međutim odbio sudjelovanje, ispravno prepoznajući karikaturalnu namještaljku.
Selektivna memorija
U konačnici, rezultati rada ove komisije ionako su poznati i prije nego što je ona imenovana. Sudeći prema već poznatim stavovima, ona će kao zločinački osuditi socijalistički režim jer je provodio politička ubojstva, ali će pažljivo prešutjeti da su ista takva ubojstva provodile i HDZ-ove vlade 1990-ih, kao uostalom i to da ih rutinirano i sasvim javno dan danas izvode naši saveznici poput Sjedinjenih Država, Velike Britanije ili Turske. Nipošto nećemo biti pošteđeni ni zgražanja nad desetljetnim nametanjem “komunističkog jednoumlja”, a da nitko pritom neće vidjeti ironiju u tome da zgražanje dolazi od neformalnog Ministarstva Istine vladajuće stranke.
Slično kao kod već zaboravljenog prijedloga selektivnog “otvaranja arhiva”, kao otvorena se povijesna pitanja tretiraju samo ona iz perioda prije pobjede HDZ-a na izborima u svibnju 1990. godine. Sve ostalo je dio hermetički zatvorenog i obaveznog nacionalnog konsenzusa koji prije služi tome da legitimira trajnu vlast jedne stranke i jednog sustava nego da utvrdi Istine. Nasuprot teologiji, historiografija – i to očito valja podsjetiti “stručnjake” – ne traži Istinu, već nudi pokušaje objašnjenja aktualnih društvenih procesa kroz njihov povijesni razvoj. Kao takva, ona je nužno uvijek ideološka i politička, jer njezina objašnjenja neminovno određuju horizonte političkih rasprava.
Ako HDZ nastoji kanonizirati jedan narativ, to je zato što se nalazi u grčevitoj potrazi za povijesnim objašnjenjem aktualne ekonomske, socijalne i demografske katastrofe koje bi njih amnestiralo od krivice za sustav koji su sami postavili. Teško je stoga zamisliti išta što bi bilo više dnevnopolitički od zazivanja “zatvaranja povijesti”. Ima li naposljetku boljeg dokaza za to od ove groteskne komisije?