Kandidat za mandatara ili komentar političke klime?

Foto: HINA / Lana Slivar Dominić
Foto: HINA / Lana Slivar Dominić

Iako je HDZ-ovo isticanje Zdravka Marića kao kandidata za mandatara nove hrvatske Vlade prije svega tu u funkciji taktiziranja, kako unutarstranačkog tako i parlamentarnog, sama odluka može poslužiti kao prigodan instrument za sondiranje trenutnog ideološkog konsenzusa.

Čim se ime Zdravka Marića, trenutnog ministra financija u hrvatskoj Vladi, pojavilo među kandidatima za novog mandatara, krenulo je vaganje utega njegova bekgraunda. Iako je parlamentarna većina koja bi Mariću dala povjerenje krajnje neizvjesna, odluka HDZ-a da njega istakne kao potencijalnog budućeg premijera, uz druge kadrovske križaljke koje se pojavljuju po medijima, predstavlja u svakom slučaju zanimljivu interpretaciju političkog i ideološkog trenutka u Hrvatskoj. No, krenimo od toga kako su dežurni komentatori ispratili Marićevu kandidaturu.

Valja napomenuti da su reakcije ipak bile većim dijelom suzdržane zbog neuvjerljivosti nove parlamentarne većine. Također, nestabilna politička situacija poslužila je kao otegotna okolnost za inače poželjan tehnokratski imidž. Mnogi su naprosto u njemu vidjeli drugu varijanta Oreškovića, još jednog menadžera, ponešto upućenijeg u lokalni politički kontekst. Prema njima, za stabilizaciju ove, a i budućih vlada, potrebna je snažnija politička figura jer će inače, kao u Oreškovićevom slučaju, političke intrige iskočiti tamo gdje im nije mjesto. Dakle, potreban je političar koji bi institucionalno kanalizirao cijelu plejadu “političkih” prijepora koji navodno koče ekonomski rast i razvoj. Ipak, postoje i oni koji su i dalje skloniji tehnokratskoj opciji kao jedinoj brani od nepoželjnih ideoloških ratova, samo je ova konstelacija s Oreškovićem, HDZ-om i Mostom, otpočetka bila krivo nasađena. Drugim riječima, koalicijski aranžman nije bio dovoljno stabilan da pusti Oreškovića da “radi svoj posao”. Bez obzira na razlike u preferencijama, fundamentalni cilj je isti: otklon svakog političkog ili ideološkog utjecaja na ekonomiju.

Na pola puta između feudalizma i socijalizma

Iako je, kao što smo napomenuli, HDZ-ova igra s Marićem još na razini blefa i taktičkog kupovanja vremena, kako na širem planu tako i po pitanju unutarnjeg preslagivanja, prilično je korisna za sondiranje ključnih ovdašnjih političkih parametara. Radi se prije o HDZ-ovom komentaru trenutne ideološke klime, potaknutom nepovoljnim okolnostima, nego o dugoročnoj političkoj kalkulaciji. Prije no što se vratimo na pitanje delikatnog balansa između tehnokratskog upravljanja i ideoloških borbi, neophodno je registrirati zamjerke upućene Marićevoj kandidaturi. One se prvenstveno odnose na nekoliko godina koje je Marić od 2012. proveo u Agrokoru na poziciji Izvršnog direktora za Strategiju i tržište kapitala.

Izdvojimo dvije ilustrativne reakcije. Politički analitičar Žarko Puhovski je u eventualnom instaliranju Marića na premijersko mjesto prepoznao opoziv demokracije. To jest, takav “oblik vladavine” nazvao je diktaturom kapitala. Donekle na njegovom tragu, svoje je sumnje artikulirao i vodeći komentator portala Index, Goran Vojković. On, kao što sam ističe, nema problema s kapitalom inače, ali ima s onim kapitalom koji “radi s državom”, bilo kroz subvencije bilo kroz izravnu državnu kupnju proizvoda. A prema njemu, Todorićev Agrokor upravo je primjer takve “nelojalne konkurencije”. Ne samo to, Vojković optužuje Agrokor da zapravo funkcionira po načelima sasvim drugog načina proizvodnje – feudalizma.

Upravo je status Agrokora i Ivice Todorića u hrvatskom javnom prostoru jedan od zanimljivijih simptoma ovdašnjeg razumijevanja kapitalizma i njegovih društvenih ishoda. Iako ne postoje ankete na koje se možemo osloniti, bez pretjerane rezerve moguće je registrirati priličnu nepopularnost kompanije i njenog vlasnika, najčešće predočenu u vizualnoj kombinaciji njegova dvorca podno zagrebačkog Sljemena i gotovo poslovične blagajnice koja u Konzumovim dućanima radi za mizernu plaću. Rijetko tko može konkurirati Agrokoru i Todoriću kao personifikacijama svega što je pošlo krivo s tranzicijskim procesom. I dalje je uvriježeno shvaćanje po kojem nam je Todorić “ukrao” blagodati kapitalizma “feudalnim” poslovnim modelom: tretiranjem radnika kao kmetova i političkim vezama.

Ideološka uloga touchscreena

Oba ta aspekta prvenstveno odražavaju i dalje dominantnu predodžbu kapitalizma: ako radnici rade u bijednim uvjetima za nikakvu naknadu mora da je riječ o nečemu drugom, feudalizmu ili robovlasništvu, a ako kompanije posluju s državom ili im država subvencionira proizvodnju, onda je posrijedi socijalizam. Koliko je ta bajkovita predodžba teško osporiva najplastičnije pokazuju primjeri svjetskih kompanija koje u javnosti predstavljaju dokaz nenadmašnosti kapitalizma: one u IT sektoru poput Applea. Iako se njihov poslovni uspjeh ne može zamisliti bez katastrofalnih radnih uvjeta u azijskim tvornicama i javnih sredstava koja je američka vlada uložila u istraživanja čiji su rezultati bila tehnološka otkrića bez kojih Appleovi proizvodi nikad ne bi nastali, jedan prelet prstom preko touchscreena dovoljan je za fantazije o čistom kapitalizmu.

Opstojnost takvog statusa Todorić prije svega duguje činjenici što je jedan od rijetkih “preživjelih” omraženih domaćih tajkuna iz devedesetih. Danas je Agrokor najveći poslodavac u državi i samim tim jedan od ključnih političkih igrača. Iako i prije Marića postoji povijest tzv. rotirajućih vrata između državnih institucija i Agrokora, inače sasvim uobičajene prakse u zemljama razvijenog kapitalizma, Agrokoru za stvaranje strukturnog pritiska na državu nije neophodan “njihov čovjek” na važnoj poziciji. Drugim riječima, diktaturu kapitala ne čini kapitalist na vlasti, već imperativi oplodnje kapitala od koje je posredno ovisna i država jer se financira kroz poreze. Pored toga, sama činjenica da netko zapošljava desetke tisuća ljudi i da posredno upravlja i njihovim životima, dovoljna je poluga pritiska i utjecaja na vlast koje god provenijencije bila. U najbanalnijoj računici: ucjena vlasti ukidanjem radnih mjesta zasniva se na prijetnji posljedičnim gubitkom glasova. Već ova dva mehanizma pritiska na višoj razini apstrakcije dovoljna su da se oblik vladavine okarakterizira kao “diktatura kapitala”.

Signali tržišta

Sustavno promicanje tih dvaju mehanizama u političkim raspravama otvara prostor da se izrazi sumnja Marićeve “poštene namjere”. Puhovski s pravom tvrdi da bi imidž Agrokora mogao dodatno štetiti popularnosti teško izgledne nove vlade. Ali pretpostavimo da su taj aspekt u HDZ-u zanemarili jer i sami ne vjeruju sasvim u realizaciju te kandidature. Ono što nisu zanemarili izborom Marićem konsenzus je koji presudno određuje hrvatski politički prostor. Nakon što ih je radikalizacija nacionalističke retorike umalo koštala izbora i nakon što su izazvali priličan revolt kadroviranjem i potezima u kulturnoj, medijskoj i obrazovnoj politici (premda to nije bio okidač destabilizacije), priliku opstanka na vlasti morali su potražiti u zaklonu tog konsezusa. A taj konsenzus nalaže da je osnovni zadatak bilo koje vlade osiguranje sanitarnog kordona za ekonomske procese ili manje eufemistički: za nesmetano kolanje kapitala. Bilo da se radi o korupcijsko-klijentelističkim smetnjama bilo o “opterećujućim” ideološkim sukobima.

Konsenzus je dodatno osnažen i porukama iz kreditorskih krugova. Taman kad je kulminirala tzv. afera “konzultantica” na red je došlo izdavanje hrvatskih euroobveznica. Inače takav tip zaduživanja ide automatski, no čini se da su ovaj put investitori odlučili poslati “političku” poruku putem kamatne stope. Umjesto očekivane stope od 3% po kojoj je euroobveznice plasirala Milanovićeva garnitura, ministar financija Marić suočio se s prilično neočekivanim zahtjevima financijskih tržišta – kamata je iznosila 5%. Krajnje nepovoljna kamata prisilila je Vladu na uzmak i na najavu zaduživanja na unutarnjem tržištu. Drugi signal s međunarodnih tržišta došao je iz britanskog financijskog diva Barclaysa. Zbog fragilnosti vlade, analitičari Barclaysa su u svom izvještaju sugerirali investitorima da kratkoročno preferiraju srpske i mađarske vrijednosne papire u odnosu na hrvatske. Ništa pretjerano strašno, ali domaći tabloidi su odmah iskoristili sitne tržišne kalkulacije kako bi u potrazi za klikovima nacionalizam upristojili tržišnim objektivnostima: gori smo od Srba.

Stjecanje političke legitimnosti ne-političkim sredstvima

Konsenzus počiva na banalnom trade off-u: što manje korupcije i ideologije, to prosperitetnija ekonomija. Zato je i Karamarko postao nepoželjna figura, inkarnacija smetnji hrvatskom napretku. Osim što je kontaminirao politički prostor “nepotrebnim” ideološkim sukobima, obiteljskom provizijom za podršku stranoj kompaniji ugazio je i u koruptivnu močvaru. Iako si je time sasvim delegitimirao domoljubnu retoriku, onu reformsku ugrozio je tek kozmetički. U konačnici, rasprodaja imovine i privlačenje stranih investicija, donose iste društvene efekte neovisno o tome jesu li političari u tom procesu bili malo “podmazani” ili su odluke donijeli objektivni stručnjaci. No, u ideološkom ozračju u kojem je ekonomija i dalje prvenstveno pitanje stručnosti, objektivnosti i neutralnosti tržišta, sav politički prostor koji ostaje je onaj između čistih tržišnih signala i interesno-ideoloških smetnji.

Tu sitnu oazu stjecanja političke legitimnosti navodno ne-političkim sredstvima odlučili su potražiti i organizatori prosvjeda protiv obustave Cjelovite kurikularne reforme, kao i HDZ stisnut Karamarkovom aferom i unutarnjom borbom. Za to su se odlučili premda im i kandidat za mandatara nosi breme zastupanja interesa koji navodno spadaju pod smetnje. Premda smo od 2008. naovamo iskusili najveću krizu kapitalizma nakon Velike depresije i dalje je vjera u učinkovitost “čistog” kapitalizma ključni jamac stabilnosti i prosperiteta, jedini nekontaminirani ideološki oslonac. U tome se krije i cijela motivacija u postavljanju Marića za kandidata.

De-politizaciji tzv. ideoloških pitanja, makar i taktičkoj zbog osluškivanja konsenzusa, učinkovito se može odgovoriti jedino politizacijom ekonomije. Time ne samo da se raskrinkavaju sukobljeni ekonomski interesi već se i tzv. kulturni ratovi dodatno politiziraju uvođenjem ekonomske dimenzije.