Sasvim nepredvidiva dinamika polugodišnje “krize vlasti” u Hrvatskoj postaje gotovo monotona. Naime, ako je išta sigurno, to je da u odnosima između ključnih aktera na političkoj sceni za koji sat ništa neće biti isto. Kratke pauze između preokreta nadalje popunjuju spekulacije, tajni sastanci i tajne snimke, zagonetni smiješci i dvoznačne izjave… Baš nikome pri tome ne pada napamet da svoje pozicije, stavove i planove otvoreno prezentira biračima, već je dapače njihova tajnovitost i nepredvidivost neka vrsta dokaza moći i političke “spretnosti”. Utoliko ne čudi što se, taman nakon što su svi komentatori uvjereno potvrdili kako su skori izbori neminovnost, danas iznenada čini kao da je mogućnost da se vlada sasvim raspadne vrlo mala.
Gotovo da ima logike u tome da se na određen način zatvorio puni krug. Naime, vrhunac krize dosegnut je prošli tjedan zahtjevom jedne od stranaka vladajuće koalicije (Most) da se predsjednik druge (HDZ) povuče s mjesta potpredsjednika vlade uslijed ozbiljnih sumnji u veze s mađarskom naftnom kompanijom MOL, koja već ima dugu povijest korupcijskih dilova s HDZ-om. Kriza bi se međutim sada mogla razriješiti zajedničkim prihvaćanjem odgovornosti obaju stranaka kao i nestranačkog premijera za istu aferu i to nakon što su protekli tjedan premijer i njegova dvojica potpredsjednika potrošili u uzajamnim zahtjevima za ostavkama, pri čemu je najmaštovitija bila ona koju je HDZ uputio protiv premijera u kojoj ga doslovno optužuju za pokušaj puča i uspostave diktature.
No ulazak u otvoreni sukob sa svim “partnerima” HDZ-u se očito pokazao kao gubitnička igra, nakon čega učinjeno nekoliko koraka unazad, prije svega “pomirljivim” prijedlogom da se povuku i premijer i oba potpredsjednika, čime bi se kriza riješila, ali i prikrio njen povod, odnosno afera vezana uz MOL. Hoće li se vlada zakrpati ili nas čekaju novi izbori? I bez pretjeranog cinizma stvar se čini gotovo nebitnom. Naime, sa ili bez izbora realne političke promjene bit će sasvim marginalne, jer oko “provedbi reformi” postoji širok konsenzus preko cijelog političkog spektra.
Tim više se cijela kriza vlasti čini potpuno apsurdnom. Jer, naposljetku je sasvim nejasno koja je zapravo razlika između “afere MOL” i sistemske predanosti cijelog političkog spektra “poticanju stranih investicija” uz parolu “reformi”. U oba slučaja radi se o svjesnom ugrožavanju javnog interesa i trošenju javnih sredstava zarad interesa strane kompanije.