Između dvaju antikomunizama: građanski sat sužavanja područja borbe?

Foto: Platforma 112
Foto: Platforma 112

Aktualna ultrakonzervativna retorika dijela vladajuće stranke u Hrvatskoj potaknula je oštru kritiku kako iz opozicije, tako i od etabliranih aktera “civilnog društva”. Većini njih, ponovni povratak desnice na vlast signal je barem djelomičnog “povratka devedesetih”, odnosno antidemokratskih i nacionalističkih politika tog perioda. Slijedom toga, i opozicija novoj vladi pokušava se organizirati prema modelima iz istog perioda. No takva strategija samo dodatno svjedoči o nesposobnosti “civilnog društva” da se suoči s ključnim kontradikcijama socijalnog i političkog trenutka.

Ubrzo nakon što je potvrđena nova vlada Hrvatske demokratske zajednice i njezinih partnera, izabrana na valu agresivne nacionalističke retorike i zastrašivanja “jugokomunističkim mrakom”, pokrenuta je kampanja ljudskopravaških organizacija za obranu “ustavnih vrijednosti tolerancije i ljudskih prava”. Ta kampanja, koja je započela inicijativom za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, zahuktava se ovih dana serijom javnih razgovora naslovljenih “Građanski sat: u obranu demokracije” u organizaciji koalicije nevladinih organizacija “Platforma 112” i Antifašističke lige Republike Hrvatske. U sklopu kampanje, ljudskopravaši obilaze Hrvatsku sa ciljem da upozore na eroziju demokratskih institucija i nepoštivanje ustavnih vrijednosti. Inače, “Građanski sat” koncipiran je tako da se, uz poznato ime iz Platforme 112 i Antifašističke lige, publici obrati i netko od kulturnih radnika te netko od aktera civilnog društva iz sredine u kojoj se tribina održava.1 Osječki “Građanski sat”, održan 21. marta, omogućio nam je da steknemo uvid u njihove stavove.

Pod pretpostavkom da su ova događanja organizirana sa svrhom “okupljanja svih zabrinutih građana”, kako stoji na stranicama udruge GONG, razumljiva je i raspodjela uloga. Netko od vodećih ljudi ispred organizatora događaja tu je u motivatorskoj funkciji, kulturnjak/kinja ima zaduženje približiti “pošast zvanu Hasanbegović” zainteresiranoj publici, dočim je zadatak lokalnih govornika uspostavljanje veze između “prijetnji demokraciji” na nacionalnoj razini sa njihovim lokalnim manifestacijama. Funkcija moderatora/kinje pritom je određivanje ideoloških koordinata rasprave i upozoravanje na moguća zastranjenja – što konkretno manifestira kao upozoravanje da “ovo nije pitanje ustaša i partizana nego slobode i kontrole” – kao i naglašavanje da je jedna od uloga borbe protiv ekstremne desnice na vlasti povratak prostora za djelovanje centrističkoj desnici. Potonji pokušaj imali smo prilike u mainstream medijima vidjeti i nakon posljednjih parlamentarnih izbora, kada su vodeća novinska pera pripremala teren da “umjereni” političari, evroparlamentarci Andrej Plenković i Tonino Picula, uđu u borbu za dužnosti predsjednika HDZ-a i SDP-a kao protukandidati Tomislavu Karamarku i Zoranu Milanoviću.2

Od “otvorenog društva” do kritike neoliberalizma

Ovdje se međutim otvara ključno pitanje: što ostaje kao poželjna vizija hrvatskog društva kada, za korist centrističke desnice, pristanemo da je rasprava o ustašama i partizanima “klopka”, a jedino važno pitanje konsolidacija demokratskih institucija? Za odgovor na to pitanje moramo znati kako je do takve pozicije došlo, odnosno koja je aktivistička i ideološka pozadina ljudskopravaških organizacija. Za tu svrhu može poslužiti podjela na tri vala aktivizma u Hrvatskoj koju je ponudio Paul Stubbs. Za njega, prvi val predstavlja Antiratna kampanja Hrvatske (ARK); drugi val predstavljaju NGO-i proizašli iz ARK, s vrhuncem u Kući ljudskih prava i Platformi 112, dok treći val aktivizma predstavlja politizirana kritika neoliberalnog kapitalizma čija su dva formativna iskustva kampanja za Varšavsku ulicu “Prava na grad” i blokade fakulteta 2009. godine. U Stubbsovoj analizi nalazimo na tri linije demarkacije: koncept civilnog društva, liberalni koncept ljudskih prava i političnost djelovanja. Prvi val aktivizma civilno društvo je inaugurirao kao paradigmu, u drugom valu ono je okvir djelovanja koji se ne propituje, dok ga je treći val odbacio kao konzervativan i ograničavajući koncept.

Zaštita ljudskih prava bila je glavna tema aktivizma prvog vala, dok su organizacije drugog vala ideju ljudskih prava iskoristile da bi sebi osigurale ulogu arbitra u društvenim sukobima, postavivši se u patronizirajući odnos prema onima čija su ljudska prava ugrožena. Nasuprot prethodnicima, treći val aktivizma u Hrvatskoj ne koristi ljudska prava kao svoj legitimacijski moment niti nosivi koncept, nego se ona javljaju eventualno kao retorički alat za prevođenje radikalnog zahtjeva u uvriježene termine svakodnevnog govora. Naposljetku, Stubbs je uočio i to da se, počevši od prethodnica ARK, aktivizam prvih dvaju valova eksplicitno samopoimao kao nepolitičan, za razliku od trećeg vala. Uslijed toga, treći val se razvija ne samo u obliku nevladinih organizacija, nego i u poljima medijske produkcije, aktivističkog teorijskog i historiografskog rada te eksplicitnog političkog organiziranja. Između ovih triju valova aktivizma, posebice između prvih dvaju i trećega, postoji i četvrta demarkacijska linija – ona koja se tiče fokusa aktivističkog angažmana. Za prva dva vala to su pojedinac i njegove slobode,3 a treći val se fokusira na pitanja društvenih odnosa, raspolaganja društvenim bogatstvom i njegove raspodjele među društvenim klasama.

Vječna potraga za “vrijednostima”

U tome se, osim demarkacije, nalazi i linija konflikta. Naime, za razliku od trećeg vala koji je u svojem formativnom razdoblju internalizirao vrijednosti individualnih prava i sloboda, aktivisti i organizacije formirani u okviru prvih dvaju valova nisu prihvatili društvene odnose ni kao horizont problema niti kao horizont rješavanja problema. Povrh toga, aktivizam formiran u prvim dvama valovima, da se vratimo Stubbsovoj analizi, za svoj razvoj nije koristio osobite teorijske alate. Uslijed toga, njegovi akteri oslonce oduvijek traže u različitim “vrijednostima”, od kojih su najpristupačnije i najraširenije bile vrijednosti “građanskog društva” i “ljudskih prava”. One su pak u postsocijalističke zemlje prodirale bilo političkim diktatom izvana, bilo financiranjem zagovaračkih projekata sredstvima liberalno-demokratskih fondova, među kojima se posebno ističe Fondacija Otvoreno društvo Georgea Sorosa. Ideološka osnova Soroseve fondacije djelo je njegova učitelja, austrijskog filozofa Karla Poppera, kod nas poznato pod naslovom Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. U predgovoru drugom izdanju tog djela, Popper piše: “kritika marksizma je osnovni predmet knjige […] Marksizam je samo epizoda – jedna od mnogih pogrešaka koje smo učinili u vječitoj i opasnoj borbi da izgradimo bolji i slobodniji svijet.”

Na tragu Popperovih filozofskih nakana, sredinom 1990-ih Vijeće Evrope izglasalo je Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za “demontažu nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava”, koja eksplicitno navodi da je potrebno provesti “transformaciju mentaliteta (transformaciju srdaca i umova)” koja će stari mentalitet zamijeniti “demokratskim vrijednostima kao što su tolerancija, poštivanje različitosti, supsidijarnost i odgovornost pojedinca za svoje djelovanje.” Demontaža će, kaže Rezolucija u zaključnoj točki, najbolje biti garantirana time što će provedba “političkih, pravnih i ekonomskih reformi” navedenih u njezinu tekstu dovesti “do obrazovanja autentičnog demokratskog mentaliteta i političke kulture.” Na stranu paradoksalnost procesa u kojem implementacija izvanjski propisanih vrijednosti u neko društvo rezultira ičim “autentičnim”, pristajanje građanskih aktivista uz projekt demontiranja socijalističkog nasljeđa historijski je i sociološki razumljivo. No zapanjujuća je razina izostanka refleksije o socijalnim i političkim posljedicama svojega djelovanja koja se kod njih očituje tako što, desetljeće i pol kasnije, ponovo pozivaju na otpor u ime istih vrijednosti.

Liberalno zatvaranje polja

To ponavljanje implicira da nema razlike između autoritarne tranzicije devedesetih i posttranzicijske autoritarnosti danas. Drugim riječima, ljudskopravaši su nesposobni uvidjeti socijalne probleme u spektru širem od onog koji je ponuđen tranzicijskim zazivima “kraja povijesti” te su stoga osuđeni na beskonačno ponavljanje istih fraza o “građanskom otporu”, “ljudskim pravima” i “medijskim slobodama” kao i na obnavljanje uobražene podjele na kulturno građanstvo i proste Druge. Problem takve političke pozicije, baš kao i 1990-ih, taj je da antagonizira deklasiranu srednju klasu kao i pauperiziranu radničku klasu. No ovaj put ide i dalje tako što ih izručuje ekstravagantnim nacional-kapitalistima iz Živog zida, nesposobnima da odgovore na sistemske probleme na bilo kojoj razini. S druge strane, nova srednja klasa, nezanimljiva civilnodruštvenim ljudskopravašima, našla se izručenom novim liberalima iz Mosta nezavisnih lista, koalicijskim partnerima nacionalista iz HDZ-a.

Politikom odricanja od politike, da bi zadržala ulogu arbitra u društvenim prijeporima, ljudskopravaška scena zapravo radi na reprodukciji razloga za svoje postojanje. Oštro oponirajući konkurentskim nacionalističkim antitotalitaristima s parlamentarne desnice, ovi aktivisti i organizacije onemogućavaju da se čak i na razini političke rasprave izađe iz okvira političkog projekta demontaže nasljeđa realnog socijalizma u svim pogledima, pa i u onom u kojemu je to nasljeđe neosporno pozitivno i emancipatorno. Na institucionalnoj sceni, budući da su prisvojile i simbolički i materijalni kapital građanskog organiziranja, one maksimalno otežavaju zadobivanje prostora novim inicijativama i organizacijama koje odudaraju od njihovog ideološkog profila. No ne samo to, već su kolonizirale i polje komemoriranja Narodnooslobodilačke borbe, koju su potom temeljito očistile od revolucionarnog emancipatornog nasljeđa i svele u liberalne šablone “građanskog antifašizma”.

Stoga, kada danas ljudskopravaške organizacije pozivaju na konfrontaciju s vladom, odaziv njihovom pozivu nudi samo jednu perspektivu – ulaženje u jalovi sukob dvaju antitotalitarizama. Njihovom pozivu postoje alternative. One se, kao što vidimo na nizu primjera “trećevalnog” aktivizma, nalaze u povezivanju onkraj podjele na građane i prostake, u taktičkim i strateškim savezima usredotočenim na socijalna pitanja i materijalne interese onih koje ni nacionalisti ni liberali ne predstavljaju.

  1. Ispred organizatora dosad su nastupali Vesna Teršelič (Documenta – centar za suočavanje s prošlošću), Dragan Zelić (GONG) i Zoran Pusić (Građanski odbor za ljudska prava / Antifašistička liga). Kulturne radnike predstavljali su Urša Raukar i Vilim Matula, oboje glumci, te kazališni režiser i intendant HNK u Rijeci Oliver Frljić. “Lokalne snage” dosad su sačinjavali novinari Neven Šantić i Drago Hedl, književnici Olja Savičević Ivančević i Jurica Pavičić te član Agencije lokalne demokracije Osijek Miljenko Turniški. []
  2. Slična kampanja vodi se trenutno u SAD-u u okviru predizbora Demokratske stranke. Naime, tamo se pokušava argumentirati da se cijela stranka treba ujediniti u podršci Hillary Clinton kako bi pobijedila izglednog republikanskog kandidata Donalda Trumpa. Desnom krilu demokrata, kao i umjerenim republikancima, takav scenarij odgovara jer otupljuje reformističku antiestablišmentsku oštricu pokreta koji se okupio u podršci kandidaturi nezavisnom senatoru iz Vermonta Bernieju Sandersu. []
  3. Prema svjedočenju aktera prvog vala, Vesne Teršelič i Benjamina Perasovića, on je počeo projektima razbijanja socijalističkog ideološkog monolita uvođenjem liberalno-demokratskih vrijednosti i anarhoidnih oblika organiziranja osamdesetih. Daljnji razvoj tekao je konfrontacijom istih vrijednosti i oblika organiziranja Tuđmanovom autokratskom režimu devedesetih, što je okrunjeno nizom prosvjeda u njihovoj drugoj polovici te kampanjama “Glas 99” i “Građani organizirano nadgledaju glasanje”. []