društvo
Hrvatska
tema

Svi smo mi antitotalitaristi

Foto: AFP / DPA / Jan Woitas

Osnovni retorički zaklon u trenutnom ideološkom komešanju u Hrvatskoj predstavlja teza o dva totalitarizma: fašističkom i komunističkom. Nova formula hrvatskog dnevnopolitičkog konsenzusa pritom obavlja dalekosežniji pozadinski politički rad: eliminira ulogu liberalizma u nastanku fašizma kako bi bilo kakvu alternativu trenutnim ekonomskim politikama učinila nezamislivom.

Kada su nakon četrdesetak godina života u jednom od dvaju totalitarizama, slučajne prolaznike na Marxovom trgu u Budimpešti pitali tko je bio Karl Marx, odgovori su bili zapanjujuće netočni, pa se čak moglo čuti kako je dotični prevodio Lenjinove radove na mađarski. Poznati britanski povjesničar Eric Hobsbawm u svojoj knjizi “Doba ekstrema” evocira ovu anegdotu pri razmatranju političke prirode realno postojećih socijalizama istočnog bloka i plauzibilnosti koncepta totalitarizma za njihovo opisivanje. Hobsbawm zaključuje kako, iako brutalan i diktatorski, taj sustav nije bio totalitaran, “nije provodio učinkovitu ‘kontrolu misli’, a kamoli da je osigurao ‘preobraćenje misli’, već je zapravo depolitizirao građane do zapanjujućeg stupnja”. I dok Hobsbawmova dijagnoza ni najmanje ne služi na čast elitama zemalja sovjetskog lagera, ona barem daje povod za ponovno promišljanje uloge koju koncept totalitarizma igra u postkomunističkim društvima.

Pa ipak, desetak godina po objavi ove knjige, Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je rezoluciju 1481 o osudi zločina “totalitarnih komunističkih režima”, koja doduše nikada nije izglasana potrebnom većinom. Danas, već dvadesetak godina od Hobsbawmova epitafa “kratkom dvadesetom stoljeću”, potpredsjednik hrvatske vlade Tomislav Karamarko najavljuje obračun s totalitarnim komunističkim nasljeđem nazivajući se protivnikom svih totalitarizama. Iako je imenovanje Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture moglo sugerirati određenu sklonost ka jednom od “dva totalitarizma”, čak je i on, pritisnut otkrivanjem filoustaštva iz prošlosti, pristao osuditi i onaj, nekoć mu srcu blizak totalitarizam. Protivnik totalitarizama je i šef MOST-a, koji doduše razdvaja antifašističku borbu od totalitarizma koji je uslijedio, a slični glasovi su se mogli čuti i iz redova opozicijskog HNS-a na konstituirajućoj sjednici Sabora prošli mjesec. Doduše, od malo koga od navedenih aktera smo mogli čuti ikakvu refleksiju o navedenom konceptu koji je postao mjesto gotovo pa općeg konsenzusa, no to ne bi trebalo spriječiti reformsku vladu stručnjaka da krene u novu ofenzivu protiv starog neprijatelja.

Kontekst nastanka koncepta

Javne debate o osjetljivim pitanjima ovdašnje povijesti 20. stoljeća se uglavnom završavaju nabacivanjem brojevima žrtava ovog ili onog pokolja, kao da bi se iz tih brojeva mogla i trebala derivirati proporcionalna krivnja zaraćenih strana. U tu priču se savršeno uklapa koncept totalitarizma, kao idealan supstitut za konkretnu historijsku analizu uz pomoć kojega je sve nepodobne povijesne fenomene, ma kako oni međusobno različiti bili, moguće staviti u isti koš i otpremiti u ropotarnicu povijesti. Ovaj koncept, kao i mnogo toga u historijskom revizionizmu uopće, počiva na nekoliko arbitrarnih apstrakcija: prije svega izoliranju povijesnih događaja iz odgovarajućeg konteksta, te na komparaciji konkretnih povijesti nepoćudnih historijskih projekata s najuzvišenijim liberalnim idealima, koji nerijetko kolidiraju sa stvarnom, znatno mračnijom povijesti zapadnih liberalnih zemalja.

Koncept totalitarizma je svoje (prvo) zlatno doba doživio početkom 1950-ih godina u kontekstu zaoštravanja Hladnog rata kada je izraelski povjesničar Jacob L. Talmon detektirao izvore modernih totalitarnih ideologija u Rousseauovim i Marxovim radikalno demokratskim utopijama. Najpoznatija teoretičarka totalitarizma iz tog vremena, Hannah Arendt, krenula je drugim putem pa je na temelju povijesti imperijalizma i rasizma nastojala rekonstruirati genezu totalitarizma, imajući na umu prvenstveno Hitlerov režim – kolonijalno carstvo pod dominacijom bijele, arijske rase. Ipak nasuprot linijama kontinuiteta između zapadne kolonijalne tradicije i Trećeg Reicha, Arendt se u konačnici približava jednačenju Hitlerova Reicha sa Sovjetskim Savezom. Umjesto kao najviši stadij rasistički inspiriranog imperijalizma, nacizam se kroz kategoriju totalitarizma supsumira zajedno sa Staljinovom diktaturom. Fleksibilnost koncepta i njegovu hladnoratovsku kondicioniranost dobro pokazuje to što Arendt početkom pedesetih, usprkos tada aktualnom logoru na Golom otoku, pošteđuje Jugoslaviju optužbe za totalitarizam, u momentu u kojemu ona obnavlja odnose sa Zapadom, dok je primjerice parlamentarni režim u Indiji, tada saveznik SSSR-a, označen kao vjerojatni novi centar totalitarne vladavine.

Jalovost formalnih analogija

Treba naglasiti kako su se svi elementi onoga što će kasnije biti definirano kao totalitarizam pojavili već u Prvom svjetskom ratu koji je označio početak onoga što se naziva “totalnim ratom”, potpuno promijenjenim poimanjem pravila rata, koji mobilizira i zahvaća čitavo stanovništvo zaraćenih zemalja, relativizira razliku između ratnih ciljeva i civilnog stanovništva i vodi se do potpunog uništenja neprijatelja. Takav tip rata dotad je bio rezerviran isključivo za kolonijalne pohode, a upravo je kolonijalno nasilje predstavljalo model za totalne ratove 20. stoljeća. Tako će se i u najliberalnijim državama, počevši od Prvog svjetskog rata, a kulminirajući u vrijeme Drugog, pojaviti tipični totalitarni elementi: koncentracijski kampovi koji ciljaju čitave etničke skupine, deportacije, jačanje izvršne vlasti, ograničavanje slobode govora, kontrola informiranja itd. Čak je i u SAD-u, iako zaštićenom oceanom od moguće strane invazije, u vrijeme Prvog svjetskog rata bilo moguće biti osuđen na 20 godina zatvora radi narušavanja klime patriotskog jedinstva. Nesumnjivo, Njemačka i SSSR koji su postali epicentar “drugog tridesetogodišnjeg rata” otišli su neusporedivo dalje u razvoju totalitarnog sistema. Isto tako, totalni rat nije bio isključivo objektivno stanje, već su ovi režimi sustavno proizvodili permanentno izvanredno stanje koje je pravdalo intenziviranje ekstremnih mjera.

Može se reći da analogija koju postulira teza o dva totalitarizma drži vodu u pogledu formalnih afiniteta (jednopartijska diktatura, kult vođe, teror, koncentracijski kampovi) i kriminalnih ishoda Hitlerove i Staljinove diktature, ali istovremeno potpuno ignorira njihovu povijesnu genezu i teško može biti podloga za svođenje na isto čitavih potpuno različitih intelektualnih tradicija i političkih projekata. Čim se odmaknemo od formalnih aspekata, stvari postaju znatno kompliciranije te nadilaze eksplanatorni doseg koncepta totalitarizma, koji previđa različite ideološke korijene ovih pokreta, ali i njihove posljedice po socijalnu strukturu liberalnog društva.

Liberalna inspiracija fašizma

Fundamentalni aspekt nacističkog političkog projekta bila je izgradnja rasne države. Glavnu inspiraciju i “znanstvenu” verifikaciju za tu ideju nacisti pronalaze u eugenici i njezinoj ideji “rasnog pročišćenja”, a ta je kvaziznanost razvijena upravo u zapadnoj Europi u eri klasičnog liberalizma, odakle je uspješno izvezena u SAD. Praktični predložak za projekt izgradnje rasne države nacisti su našli na jugu SAD-a, a na tamošnji model se najvažniji nacistički ideolog Alfred Rosenberg izravno referirao. Širenje američkih kolonista na Zapad uz raseljavanje i pokolje domorodačkog stanovništva, Hitler je uzeo kao model za svoje širenje na Istok. Poput kolonista koji su vidjeli Ameriku kao pustinju koju treba naseliti, tako je Hitler nazivao Istočnu Europu pustinjom u kojoj će se naseliti milijuni njemačkih seljaka, paralelno s deportacijom milijuna slavenskih “barbara” i istrijebljenjem izgladnjivanjem milijuna drugih, a o sudbini tamošnjih Židova da i ne govorimo. Kako primjećuje talijanski povjesničar Enzo Traverso, pored svih brutalnosti kojima je obilježeno uspostavljanje sovjetske dominacije nad Istočnom Europom uključujući dio Njemačke, reduciranje Nijemaca na ropski status, a kamoli njihova fizička eksterminacija, nisu bili među sovjetskim ciljevima. Štoviše, postratne masovne kampanje opismenjivanja, pored drugih modernističkih projekata u Istočnoj Europi, bile su sušta suprotnost Hitlerovoj ambiciji svođenja preostalog slavenskog stanovništva na razinu nepismenih plemena.

Nacistički genocidni rasizam nije imao ekvivalent u svom totalitarnom neprijatelju, ali se itekako imao čime inspirirati na suprotnoj strani svijeta. Antisemitizam, rasizam, imperijalizam i ideja istrijebljenja nižih rasa – sve su to elementi nastali i kultivirani u zapadnim imperijalnim silama puno prije pojave nacizma koji ih je na najradikalniji način primijenio u svom pokušaju kolonizacije Istočne Europe. Praktički sve ključne nacističke kategorije povezane su sa zapadnom kolonijalnom tradicijom, od “rasne higijene” do koncentracijskih logora. Zapadni Europljani su imperijalne ratove 19. stoljeća percipirali kao zauzimanje “životnog prostora”, često praćeno uništenjem “nižih rasa”, dok je Hitlerov pohod na istok bio pokušaj stvaranja “njemačke Indije”. Čak je i kovanica untermensch preuzeta od američkog autora Lothropa Stoddarda, dok se “konačno rješenje” prvi put javlja u SAD-u u kontekstu “potrebe” rješavanja “crnačkog pitanja”.

Druga očigledna razlika koja dovodi u pitanje sveobuhvatnu upotrebljivost koncepta totalitarizma je odnos komunističkih i fašističkih režima prema tradicionalnim elitama. Dok su komunističke revolucije u pravilu donosile radikalnu promjenu i uništenje društvene elite, uspon njemačkog nacizma, kao i drugih varijacija europskog fašizma, dogodio se uz pomoć tradicionalnih elita. One su bile integrirane u novi sustav, što se podjednako odnosilo na vojne i administrativne, kao i na ekonomske elite. I dok je kontinuitet elita očuvan, glavna meta napada fašističkih vlasti bila je demokracija i organizirani radnički pokret, što predstavlja posebno neugodan izazov za apologete teze o potpunoj stranosti i suprotstavljenosti fašizma liberalnom poretku koji mu je prethodio.

Politička funkcija “antitotalitarizma”

Usprkos svemu navedenom, teza o dva totalitarizma ni izbliza nije izgubila na svojoj popularnosti po okončanju Hladnog rata, već se uspješno proširila na postsocijalističke zemlje u kojima danas diše punim plućima. U tom pogledu, zanimljiva je Traversova opaska o specifičnosti tih zemalja, odnosno baršunastih revolucija 1989. koje su oblikovale njihove današnje režime. Dok su revolucije uobičajeno bile momenti vrenja koji su proizvodili nove nade, nove ideje i utopijske vizije budućnosti, to sve je izostalo u momentu pada Berlinskog zida. Umjesto vizije bolje budućnosti, te revolucije su proizvele društva opsjednuta svojom prošlošću. Izraz takvog stanja je i popularnost teze o dva totalitarizma, koja konzervira cinični stav o nepostojanju alternative nasuprot sve jasnijem neuspjehu tranzicijskog puta u blagostanje.

To što je opseg dostupnih politika bilo koje hrvatske vlade u okvirima Europske unije takav da je sfera kulture ostala jedino mjesto mogućeg političkog distingviranja, ne čini ofenzivu nove vlasti na polju politike sjećanja manje stvarnom i manje opasnom. Dok je budućnost jasno zacrtana Unijinim procedurama prekomjernog deficita i ograničenjima javnog duga, pa ekonomski program nove vlade ovisi o blagoslovu kreditora iz Kitzbühela, vladajućima ne preostaje drugo nego da još jednom prekroje prošlost. No kako sada stvari stoje čini se da bi kao prva žrtva obračuna s totalitarnim nasljeđem, nesumnjivo, sukladno željama vjerovnika, moglo pasti univerzalno, “totalitarno” javno zdravstvo, a u korist “slobode” izbora između standardne i nadstandardne zdravstvene zaštite. Baš zato, adekvatan odgovor na ovu (kulturnu) ofenzivu nužno mora uzeti u obzir i nuđenje pozitivne, razvojne alternative u odnosu na bankrotirani tranzicijski status quo, nasuprot fantazijama o ujedinjenom antifašističkom frontu predvođenom duboko kompromitiranim strankama (lijevog) centra.

Uostalom, ključna poanta revizionističke historiografije uopće, pa tako i teze o dva totalitarizma, jest ta da alternative nema. Najpoznatiji francuski revizionistički historiograf Francois Furet, u trijumfalnom zanosu, napisao je sredinom devedesetih: “Ideja o drukčijem društvu postala je gotovo nezamislivom i nitko je u današnjem svijetu uostalom i ne spominje, čak niti kako bi joj skicirao novi sadržaj. Osuđeni smo na život u svijetu takvome kakav jest.” Tom cinizmu treba suprotstaviti oživljavanje onih elemenata socijalističke povijesti koji mogu biti inspiracija za građenje pravednije budućnosti. To podrazumijeva ne samo otpor uništavanju “totalitarnih” dostignuća poput univerzalnog javnog zdravstva, već i obnavljanje neostvarenih utopijskih horizonata poput eksperimenata u sferi ekonomske demokracije. Zanimljivo, našim građanskim antifašistima ne pada na pamet pozvati se na radničko samoupravljanje kada osporavaju tezu o totalitarnosti socijalističke Jugoslavije.