NATO na Balkanu – sigurnost i povjerenje?

Foto: AFP / Stringer / NATO vježba u Splitu
Foto: AFP / Stringer / NATO vježba u Splitu

Hrvatski ministar obrane povećanje nazočnosti američkih snaga u Europi smatra veselom viješću. Nespretno preuzimajući ulogu iskusnog diplomata prešućuje nam razloge zbog kojih bi se trebali veseliti. Time se samo nastavlja na retoriku svojih prethodnika čiji je osnovni motiv bio da članstvo u NATO-u sustavno izmjeste iz sfere političke rasprave.

Iako je najava o širenju i omasovljavanju snaga NATO-a u istočnoj Europi prije desetak dana predstavljena u medijima kao novost, riječ je ustvari o praksi koja se sistematično provodi već duži niz godina. Atlantski savez češće prešućuje tu činjenicu, ponekad je tek priznajući u formi otvorenih inicijativa poput navedene, ovaj put iz usta glavnog tajnika Jensa Stoltenberga, ali nitko valjda nije toliko posvađan s očitom stvarnošću da neće prepoznati dosadašnju glavnu konstantu dotične organizacije u 21. stoljeću. Konstantu, dakle, stabilnu koliko je i ona koja se tiče dominantnog američkog utjecaja u NATO-u od njegova osnutka 1949. godine.

Ili možda svejedno ima takvih, možda ipak podcjenjujemo nečiju sklonost k zabijanju glave u pijesak, čak i kad je posrijedi NATO?

Teško je doduše reći je li novi hrvatski ministar obrane Josip Buljević jedan od opisanih, ili će prije biti da on jednostavno vjeruje kako mu se domaća javnost sastoji mahom od takvima sličnih recipijenata. “Odlučeno je da će se povećati nazočnost NATO-ovih snaga u Europi”, prokomentirao je on tu blagovijest u diktafone Hrvatske izvještajne novinske agencije, “a posebno nas veseli što će se povećati nazočnost američkih snaga u Europi. Sjedinjene Države će sada biti aktivnije i prisutnije u tom dijelu svijeta. To je ono što vam mogu reći i ono što budi optimizam”. Pa, zvuči kao da postoji još nešto o čemu nam Buljević ne može kazivati, o čemu ovdje među nama ekskluzivno posjeduje cjelovito znanje.

Širenje na postsocijalističke zemlje

Vratit ćemo se još ministru obrane RH i njegovu optimizmu, no prvo se posvetimo spomenutoj europskoj prisutnosti i aktivnosti Sjedinjenih Država i NATO-a, sve u jednom. Ograničit ćemo se na novije doba, s početkom na kraju Hladnog rata, onda kad su američki pregovarači sa Sovjetskim Savezom uglavili – prema kasnijim iskazima konkretnih diplomatskih predstavnika obiju strana – sporazum da NATO po ujedinjenju istočne i zapadne Njemačke ipak neće nastaviti s ekspanzijom na istok.

Amerika se međutim pozicionirala nasuprot tim obećanjima već preko skorog zapadnjačkog marionetskog režima Borisa Jeljcina dok sporazum o neproširenju NATO-a koji nikad potom nije stavljen na papir. Zapad se pak ozbiljnije stao obazirati na ukupne efekte širenja tek kad mu je na njih bez uvijanja skrenuo pažnju aktualni ruski lider Vladimir Putin. Prvo su morali ustuknuti od provokacije s induciranjem žarišta u Gruziji, a ni slična priča oko Ukrajine ne razvija se onako glatko i vedro kao što je to bilo zamišljeno i predočeno u javnosti.

No, upada u oko da je NATO u međuvremenu ionako posvojio najveći dio nekadašnjeg socijalističkog dijela Europe.

Poneka od tih presezanja aranžiraju se i dandanas, jasno, kad je u pitanju atomizirani konglomerat tzv. Zapadnog Balkana. Od još neasimiliranih zemalja, Crna Gora i Srbija zapale su također u živo blato NATO-ove pretkomore, što ne bi bilo ni po čemu posebno da ista politička vodstva tih država nisu prethodno naveliko šurovala s Rusijom i Putinom. A ne tako davno, ovdje je bio jedan od glavnih centara planetarnog antiblokovskog otpora i nepristajanja na (ne)kolonijalističku podjelu svijeta: Pokret nesvrstanih.

Nesvrstani

Nesvrstani se nisu protivili binarnoj suprostavljenosti svjetskih velesila iz nekog apstraktnog razloga, dakako, nego zbog njihova suštinski imperijalističkog i nedemokratskog karaktera. NATO je pritom bio osnovni alat za realizaciju interesa jačeg i mobilnijeg parnjaka iz spomenute relacije, Zapada, s itekako očiglednom profitnom motivacijom u stalnom vojnom intervencionizmu od kontinenta do kontinenta. I dosad je ostao takav, dok se preko rubova Europe kao nikada ranije prelijevaju izravni rezultati njegove politike u vidu stotina tisuća promrzlih očajnika u bijegu iz Azije i Afrike.

Irak i Sirija, Afganistan i Libija – svi su još u članstvu Nesvrstanih, sve ih vezuje činjenica da im se Zapad krvavo upleo u poslove po kući, a radi preotimanja njihovih resursa ili naprosto zbog geopolitičkog potencijala. Taj Zapad, naime, to je u međunarodno-političkom pogledu pretežno projekcija volje Sjedinjenih Država, kao što je slučaj i s NATO-om. Pa u nekima od tih zemalja Amerika odmjerava snage s ruskim arhiantagonistom, u drugim zakucima (Trećeg) svijeta ogleda se na relacijama s npr. Kinom.

Naravno, ovdje iznosimo gradivo koje čak i u zapadnjačkoj javnosti predstavlja osnovnoškolsku materiju, ali na Zapadnom Balkanu uopće nije tako.

Hrvatska nekritičnost

Ovdje, posebno u Hrvatskoj, aktivnosti NATO-a se nekritički pozdravljaju, kao da je u slučaju Atlantskog pakta na stvari jedan impresivni skup općecivilizacijskih vrlina. A ne globalno obuhvatni komplot što po svemu nalikuje epohalnoj zločinačkoj organizaciji – no u granicama zakona pisanih iz kuta istih centara moći. I, što se tiče Hrvatske, da ne bismo bili pogrešno shvaćeni, nije problem u samom Josipu Buljeviću, bivšem obavještajcu skromne političke vizure, nego u konsenzusu koji prevladava već preko četvrt stoljeća. Njegov socijaldemokratski prethodnik Ante Kotromanović je možda osobno bio i više dojmljen Amerikom i NATO-om, ali politike su im navlas iste, stalno postrojene na strogoj ideološkoj crti, stalno u probi za raport Jensu Stoltenbergu.

U čemu je onda stvar, zar je ideal biti uz najjačeg, posve bez obzira na ikakav drugi kriterij? Dok taj netko izvrće svaki smisao inače gromko proklamirane demokratizacije i bavi se oružanom pljačkom čitavih kontinenata? Pa, ako ćemo pravo, zašto da ne – iz rakursa kompradorskog sloja, ministara koji prepariraju ovdašnju javnost u te svrhe i brinu se u krajnjoj liniji za uredno funkcioniranje lokalnog tržišta po zadanim socijaldarvinističkim pravilima, potom ubiru obilne tantijeme na svoju ulogu. A nama u parteru ispod čitave te scenerije ostaje tek da razmišljamo o nadmetanjima tipa, recimo, tko li će ovdje u idućih par desetljeća biti regionalna vojna sila.